U vrijeme kad počinje priča, pastor je odavno mrtav. Martine i Philippa, njegove kćeri, žive zametene planinama i snijegom, u norveškom gradiću Berlevågu, nastojeći očuvati očevu misiju, odvesti desetkovanu pastvu, kad već ne mogu u pravi, a onda barem u duhovni Jeruzalem. I dalje su neudane i same jer, iako je otac davno umro, one se i dalje osjećaju kao njegove dvije ruke, lijeva i desna, kojih se nikako nije mogao odreći (koliko god bi to potencijalne ženike, a i njih možda, učinilo sretnima).

Skromno se živi u Berlevågu – luskuza nema, osim ako se pod njime ne računaju jetke svađe koje sve hrabrije izbijaju na površinu u pastorovom stadu otkako njega više nema. Jede se bakalar i pivska krušna kaša, svaki božji dan, večeri se provode uz suhi čaj ili kavu i kamene kekse, obavezno začinjene molitvom i pjesmom. Upućenima Jeruzalemu, dakako.

U taj siromašan kraj - siromašan i duhom, barem onim koji zna slaviti, kako će se pokazati kasnije – jedne kišne večeri u lipnju 1871. godine stiže Francuskinja Babette, noseći pismo opernog pjevača Achillea Papina koji je jednom davno, dok je pastor jož bio živ, a Philippa mlada, zalutao u norveške vrleti i ponadao se da je u okrilju stroge crkvene sekte pronašao svoju izgubljenu Zerlinu.

U pismu Achille piše kako je Babette Hersant morala pobjeći iz Pariza, kako su joj suprug i sin, iako vrhunski frizeri, u jeku francuske revolucije, ubijeni kao štakori, a sama Babette uhićena je kao pétroleuse (riječ koju koriste za žene koje pale kuće petrolejom) i teškom je mukom uspjela izbjeći okrvavljene ruke generala Galliffeta. Sve što je imala, Babette je izgubila i ne usuđuje se više ostati u Francuskoj. Usput, kaže Papin pri kraju, Babette zna kuhati…

Dvije su sestre, kao svake prave kršćanke koje u životu nisu nosa pomolile iz svojeg fjorda, naravno sumnjičave. "Od početka su sumnjale u tvrdnje monsieur Papina da Babette zna kuhati. U Francuskoj jedu žabe, to su već znale." No već krajem tjedna Babette je pripremala bakalar i pivsku krušnu kašu kao da je rođena i odrasla u Berlevågu; nije prošlo dugo, a već je bila strah i trepet i na brodovima u luci i na tezgama na tržnici, jer joj nitko nije bio ravan u cjenkanju.

I same su sestre uskoro primijetile kako im Babette, koja je pristala raditi bez plaće, štedi novac. Pored toga, kuhala je bolje; ne samo za njih, nego i za sve siromahe koje su sestre hranile. Tako je Babette Hersant postala prvi i jedni luksuz Berlevåga. Sama Babette nije tražila ništa. Sjedila bi na tronožnoj kuhinjskoj šamlici držeći svoje snažne ruke u krilu, dok su joj crne oči bile otvorene poput bunara. Kao Pitija na svom tronošcu.

A onda su se dogodile dvije stvari i tu istinski počinje ova predivna priča danske spisateljice koja nikad nije osvojila Nobela, iako je "pokorila" cijeli svijet svojim memomarima "Afrička farma", prema kojima je snimljen i film "Moja Afrika". Petnaestog prosinca stogodišnjica je pastorova rođenja, a par mjeseci prije toga Babette je dobila pismo iz Francuske u kojem joj prijateljica javlja da je Babette, nakon 14 godina igranja francuske lutrije, konačno osvojila glavni zgoditak od 10 tisuća franaka.

Hoće li Babette otići? Hoće li ostaviti sestre i siromahe kojima je kuhala toplu juhu? Hoće li Berlevågu oteti jedini luksuz koji je ikada imao? No Babette ih sve iznenađuje: umjesto da govori o odlasku, ona sestre moli da joj dopuste da o svome trošku pripremi francusku večeru za važnu obljetnicu.

Ako ste gledali istoimeni film kojeg je 1987. godine snimio Gabriel Axel, u kojem Babette glumi Stéphane Audran, onda znate što je uslijedilo, jer gotovo polovica od 102 minute filma posvećena je upravo Babettinoj fantastičnoj gozbi. Onda znate i kako se u skromnoj kuhinji našla kornjača, što se dogodilo s bocama Clos Vougeota 1846, za što je Babette trebao kavijar od morune, otkuda su stigle prepelice i kakav je to mrtvački sanduk s umakom od tartufa… Bože, kakva je to gozba bila!

"Babettina gozba" mala je knjižica, od svega 89 stranica, ali nabijena značenjima. Iako joj je gozba u naslovu i iako Karen Blixen u njoj naoko piše (samo) o jednoj iznimnoj francuskoj večeri, spisateljičino drugo najvažnije i najpoznatije djelo zapravo govori o tome što znači biti umjetnik i, mnogo važnije, kako živjeti život. Hoće li nam ustezanje otvoriti vrata raja? Malo vjerojatno, jer ustezati se, barem u ovoj noveli, znači samoga sebe uskratiti za sebe, za užitak i za potpunost života. Ponekad, čini se, život u siromaštvu uistinu odaje i siromaštvo duha.

Ili, kako bi to rekao general Löwenhielm na kraju večere: "Mi ljudi, dragi prijatelji (…) kratkovidni smo. Naravno, znamo da postoji Milost u univerzumu. Ali mi, u našoj ljudskoj kratkovidnosti, zamišljamo Božju milost kao konačnu. Zato drhtimo (…) mi drhtimo, sve dok u životu ne napravimo svoj izbor. A nakon toga strahujemo jesmo li izabrali dobro ili krivo. Ali dođe trenutak kada nam se oči otvore i shvatimo da je Milost beskonačna. Ništa ona od nas ne traži osim da je s povjerenjem očekujemo i sa zahvalnošću priznajemo. Ne postavlja nikakve uvjete i nikoga od nas ne bira pojedinačno; proglašava opću amnestiju. Vidite! Ono što smo sami izabrali, to nam se toči, a ono čega smo se odrekli u isto nam vrijeme pripada."

Karen Blixen živjela je sve, samo ne siromašan život. Rođena je u uglednoj obitelji, bila je izvanredno obrazovana, imala je, kao što znamo, farmu u Africi, voljela je izuzetnog čovjeka, engleskog vojnog pilota Denysa Fincha Hattona. Bila je snažna, odvažna, posjedovala je čeličnu snagu i za to joj nije trebao feministički pokret. Sve što je htjela, za to se i izborila. Nakon kraha u Keniji, vratila se u rodni Rugestedlund i posvetila se literaturi. Pisala je na engleskom pa prevodila na danski: najprije je pod pseudonim objavila u New Yorku i Londonu zbirku pripovijedaka, potom knjigu sjećanja, "Afričku farmu", potom još nekoliko zbirki priča, onda jedini roman, opet pod pseudonimom, a potom i "Babettinu gozbu" koju je, koje li blasfemije za one vrijeme, najprije objavila u američkom ženskom magazinu posvećenom kuhanju, ljepoti, braku, vrtu, kućnim ljubimcima i modi.

"Babettina gozba" danas je klasik književnosti. Zagrebački Disput koji ju je preveo na hrvatski odao je – i noveli, i autorici - dužno putovanje: knjižica savršeno uređena, omot izvanredno dizajniran, na naslovnici fotografija vrsnog Stanka Abadžića, na kraju knjige izniman i opsežan pogovor urednice Irene Lukšić, iz kojeg čak možete prepisati i recept za božansko jelo - bline Demidoff. (Voljela bih da mi ih netko pripremi.)

Ovako bi se trebale uređivati knjige. Ovako bi trebale izgledati knjige. I ovako bi se trebale pisati knjige. Sedamdeset kuna je doista mala cijena za ovo remek-djelo riječi i okusa!

Književni klasik od kojeg ćete ogladniti za francuskom kuhinjom i ljepotama života