Povijest književnosti povijest je i odbijanja. Nikad nećemo doznati koliko remek-djela je napisano a da nisu objavljena, no znamo za ona koja su imala mukotrpan put do čitatelja. Jedan od slavnijih primjera je onaj iz 1944. godine kad je T. S. Eliot – i sam književnik, a u to vrijeme urednik u nakladničkoj kući Faber & Faber – odbio "Životinjsku farmu" kolege Georgea Orwella uz obrazloženje kako nije uvjeren "da je to prava pozicija s koje bi se u ovome trenutku mogla kritizirati politička situacija". Orwellove svinje, argumentirao je Eliot, daleko su najpametnije životinje na toj farmi, pa time i najkvalificiranije da je vode; bez njih farme ne bi ni bilo. Još su četiri nakladnika odbila Orwella prije nego što je "Životinjska farma" objavljena godinu dana kasnije.

H. G. Wellsu je nakladnik napisao da je njegov "Rat svjetova" ustvari "beskrajna noćna mora", no više od stotinu godina poslije on se i dalje – i tiska i prodaje. Izdavaču se od Nabokovljeve "Lolite" povraćalo, bez obzira što je on "prosvijećeni frojdovac", pa je piscu preporučio da rukopis zakopa ispod kamena, na najmanje tisuću godina. Lawrenceu su, za njegovo dobro, savjetovali da ne objavljuje "Ljubavnika Lady Chatterley", a Louise May Alcott neka se drži poučavanja jer joj to ide bolje od pisanja.

Bestseler Jacka Canfielda i Marka Victora Hansena, "Melem za dušu", odbijen je 144 puta prije objave, roman "Još uvijek Alice" Lise Genove čak stotinu puta, "Sluškinje" Kathryn Stockett agenti su odbili šezdeset puta, "Murphy" Samuela Becketta dobio je četrdeset odbijenica, "Carrie" Stephena Kinga njih trideset, "Žena vremenskog putnika" Audrey Niffenegger nije se svidjela dvadeset petero agenata, a "Dina" Franka Herberta odbijena je u dvadeset tri navrata. Na odbijanje su naišli i Joseph Heller, William Golding, James Joyce i, da, čak i pokojna Anna Frank – njezin dnevnik odbijen je petnaest puta prije nego što ga je legendarna urednica Judith Jones izvukla iz hrpe odbijenih rukopisa.

Na tom tragu nastala je i mala žuta knjiga talijanskog novinara i književnika Riccarda Bozzija, "Dragi autore ili kako odbiti remek-djelo", u izdanju Znanja i duhovitom, djelomično prilagođenom prijevodu Maje Klarić (ubacila je, na prigodnim mjestima, hrvatske reference). Kratka knjiga od svega stotinjak stranica zamišljena je kao zbirka pisanih odbijenica, suvremeni masakr literature, kakav bi se, nagađa Bozzi, mogao dogoditi klasicima da su kojim slučajem njihova djela dospjela u ruke današnjim urednicima u nakladničkim kućama. Upotpunjena je fantastičnim ilustracijama crtača i karikaturista Giancarla Ascarija, jednog od najznačajnijih protagonista suvremene talijanske strip-scene, te onima Pije Valentinis, autorice i ilustratorice mnogobrojnih knjiga za djecu.

"Dragi autore" sadrži tako pedeset anonimnih uredničkih pisama upućenih četrdeset petero autora koji su na adrese nakladničkih kuća poslali pedeset djela. Ima tu poezije, drama, romana, filozofskih djela, znanstvene fantastike, dječje književnosti, a odbijenica i kritika nisu pošteđena ne samo neka od najvećih imena literature, nego glavom i bradom, na kraju knjige, i sam Bog kojem nervozni urednik zamjera loše pisanje u Bibliji. Nema tu stila, što si Bog zamišlja s tim ekonomičnim opisima, da je Samuel Beckett?!

Riccardo Bozzi, objašnjava u jednom intervjuu, na ideju za knjigu došao je nakon hrvanja s vlastitim, američkim izdavačem. Bozzi je poznat po dječjim knjigama, a američki nakladnik se nadao slatkoći Walta Disneyja, što je Bozzija toliko rasrdilo da mu je napisao mail: "Nemoj misliti da se uspoređujem s Melvilleom, ali ovo je kao da su njemu na 'Mobyja Dicka' odgovorili: mora li baš biti kit?" Poruku nikad nije poslao, zahvaljujući svojoj agentici Debbie Bibo koja mu je, srećom, i supruga, no to mu je dalo ideju za knjigu. Kad ju je dovršio, otkrio je da se Melvilleu upravo to i dogodilo: doista su ga pitali mora li antagonist u njegovu romanu biti baš kit.

Očekivano, i Bozzijeva "Dragog autora" nakladnici su odbijali. Njih nekoliko! Knjigu je originalno napisao na engleskom, računajući na veće tržište, no na kraju je najprije objavljena u Francuskoj, a tek potom u njegovoj rodnoj Italiji. Engleski urednik mu je, u prvoj reakciji na rukopis, napisao: "Smiješno je, ali ne ha-ha smiješno."

Pa, kako kome. Vjerujem da se urednicima nije osobito svidjelo čitati što oni pišu, kad pišu. Fikcionalna pisma, naime, u ovoj knjizi funkcioniraju poput izvrnutih zrcala: manje govore o kvaliteti književnih djela, a mnogo više o obrazovanju, kompetencijama, pa i inteligenciji književnih urednika, dok izdavačku industriju predstavljaju kao okrutan svijet u kojem se ganjaju bestseleri i tiraže, traži jednostavno, razumljivo pisanje i strogo pazi na vrući krumpir suvremenog doba - političku korektnost.

Urednici u Bozzijevoj knjizi toliko su oprezni da bi, da postoje, u svijet čitatelja gurnuli knjiški ekvivalent sladoleda: neka je slatko i neka kratko traje, mora se brzo konzumirati jer se inače topi, neka okus izaziva ovisnost jer tako će se konzumenti vratiti po još i neka proizvod bude široko dostupan i zadovoljava sve ukuse. Da, i neka je jednostavno napravljen, nećemo komplicirati sa složenim francuskim desertima koji se pripremaju satima i osjetljivi su na vlagu.

S obzirom da Bozzijevi imaginarni urednici ustvari postoje, evo što nam, dominantno, nudi suvremeno izdavaštvo: krimiće i ljubiće (najbolje kad ih pišu iskusni štanceri, jer oni znaju napisati tako da to svatko može pratiti), anglosaksonski narativ, molim (jasna pripovjedna linija, nikakva fragmentarnost, nepouzdani pripovjedači ili oni užasni istočnoeuropski eksperimenti s esejistikom i strujom svijesti), preferiramo engleski original (dobro, priučeni prevoditelji, koji su jeftiniji pa ih zato angažiramo, ne razlikuju englesku i hrvatsku sintaksu, ali to našim čitateljima ionako nije važno), može puno stranica ako je napeto (dobro prolazi u kombinaciji sa serijskim ubojicama), neka bude vedro, vedro! (zašto ti domaći pisci uvijek pišu o ratu ili nesretnom djetinjstvu?!), zapravo najbolje da objavljujemo samo prijevodnu književnost (domaća književnost je tako dosadnaaa), mora imati dobru naslovnicu (ljudi ionako biraju knjige po naslovnicama, a i blogeri ih onda radije uparuju sa šalicama kave, kolačićima i cvijećem).

Sarkastična sam naravno, ali nije daleko od istine. Bozzijevi urednici idu i korak dalje, pa čiste književnost od svih nepoćudnih sadržaja, kontroverznih ideja i problematičnih iskustava: incest – ne, pedofilija – ne, pazimo na odnos prema manjinama (Židovi, crnci). Potom je tu problem i s književnim vrstama. Tolstojevi su romani, upozorava fikcionalni urednik, predugački, kako tu uopće odrediti cijenu tvrdog i mekog izdanja; Thomas Mann, koji također piše "mamute od romana", pak pokušava "prodati" novelu – "Smrt u Veneciji". "Eskimu možete prodati led, ali novelu ne možete prodati ni Eskimu ni Indijancu ni slonu ni vanzemaljcu ni beskralježnjaku. Nikome je ne možete prodati. Novele jednostavno ne postoje. Točka."

Marcel Proust je suvremenom uredniku dosadan, uvjeren je da je francuski pisac, pišući "rukopis od sedam milijuna stranica" ("U potrazi za izgubljenim vremenom"), slučajno došao do "povijesnog otkrića za nesanicu" - kolačića Madeleine. Slično urednik reagira i na roman "Starac i more" Ernesta Hemingwaya - priča bi, sugerira, možda bila prikladnija za časopis Praktični ribolov ili neku internetsku stranicu koja se time bavi.

"Dragi autore" dotiče se i tabua i predrasuda: primjerice, bi li danas prošlo da neki autor piše o ljubavnoj i bračnoj vezi s vlastitom majkom, kao što je slučaj sa Sofoklovim Edipom? Urednik mu sugerira ispravak: može li ipak, umjesto majke, punica? Ni "Lolita" ne valja, pa tako još pet puta. Jasno je zašto ne valja, pored čudnog imena glavnog junaka – Humberta Humberta. Nostradamusa i njegovih "Proročanstava" riješili su se jednom rečenicom: "Ako možete predvidjeti budućnost, zašto ste nam uopće slali svoju knjigu?" Pratiti tok Platonovih misli u "Dijalozima" je kao porađati se. Nema unutra baš ni neke akcije, ljudi brbljaju i brbljaju, ali ništa se ne događa. "Smisli neku ideju stari", piše urednik Platonu, "teško da ćeš uspjeti bez ideje."

Signoru Alighieriju urednik odmah daje do znanja da ga je ulovio u plagiranju: jasno je da pokušava iskoristiti sve bogatstvo podžanra "drevnih talijanskih misterija" na kojima se Dan Brown obogatio. Ali Pakao! Malo je crnjak, neka se više potrudi i pokuša prenijeti poruku da život uvijek nudi drugu priliku. U suvremenom teroru pozitivizma Dante ne bi dobro prošao. Zbog plagiranja je odbijena i Jane Austen: njezin Mr. Darcy previše nalikuje Mr. Bigu, čini se da malo kaska za aktualnom chick-lit scenom, ipak su očekivali nešto više tipa Bridget Jones kad im je poslala svoj rukopis "Ponos i predrasude".

Rijedak rukopis kojim je urednik zadovoljan je "O miševima i ljudima" Johna Steinbecka. Piše mu kako je uvjeren da imaju remek-djelo, no problem je u pravopisu. Bez brige, Johne, riješit će to, već su dali zadatak jednoj novoj pripravnici – ona će počistiti sav taj jezični nered. Jamesu Joyceu urednik poručuje da zna dobroga logopeda nakon što je pročitao njegovo "Finneganovo bdijenje".

Kafkin talent su odmah prepoznali, bit će slavan jednog dana, poručuju mu. Ali imamo i problem, khm. Je li Kafka ikad čuo za SEO optimizaciju? Naslov "Preobrazba" zbilja ne bi dobro funkcionirao kad je Google tražilica u pitanju. I da, svakako bi bilo dobro da se Gregor Samsa na kraju preobrazi u prekrasnog leptira. Dickens je, hvala dragom Bogu, pogodio – urednik je cijelu svoju karijeru čekao ovakav roman o odrastanju. Sve je tu: siroče kao antijunak (i ime mu je dobro!), misteriozni robijaš, imućna i čudna usidjelica, neuzvraćena ljubav, tragikomična priča za čitatelje svih uzrasta. To je to! Ali ne na papiru. Predugačko. Papir je skup, ovo se može objaviti samo kao e-knjiga.

Općenito, rukopisi koje šalju pisci previše su depresivni: urednik redom odbija Alberta Camusa, Georgesa Simenona, Charles Bukowski mu prelije čašu – stil je dobar, ali teme o kojima piše su tako depresivne! "Hrpa jeftinog alkohola i lošeg seksa s otužnim ženama da poželim prestati piti i otići u celibat. Molim te, piši o nečemu drugome - o nečemu veselom, dovraga. Cvijeću, ljetu, zečevima, dobrom raspoloženju..."

U cijeloj zbirci ovih fikcionalnih odbijenica urednik se autoru uvijek obraća povjerljivim tonom, onim "ovo ostaje među nama" – pisma autorima su kratka i redovito bolna, uvrede precizne i olako izrečene. Urednik se nikad ne potpisuje i to možda uopće nije slučajno: ne zato što je tako hrabriji, nego zato što prosjek literature koja se danas objavljuje u svijetu, i u čiji se marketing ulaže novac, izgleda kao da ga odabiru botovi, a algoritam je programirao Mark Zuckerberg.

Ova zbirka tužnih i uvredljivih pisama kanonu svjetske književnosti čitatelja će nasmijati. Što mu ukus više odudara od prosjeka, glasnije će se smijati. Ha-ha smijati. Bozzi, u onom intervju koji sam prije citirala, spominje i mogući nastavak. Mogla bi to postati nova biblioteka: godišnje izdanje korekcija, za spas razuma, književno nekorektnog svijeta u kojem se zna "tko je svinja, a tko čovjek".

Književnost kao povijest odbijanja