Neil deGrasse Tyson rođen je u prvom tjednu listopada 1958. godine, kao i NASA. Bile su mu tri godine kada je John Glenn prvi put obletio Zemlju. Bilo mu je sedam kad je NASA izgubila astronaute Grissoma, Chafeeja i Whitea u tragičnom požaru kapsule Apolla 1 na lansirnom postolju. Bilo mu je deset kad je NASA Armstronga, Aldrina i Collinsa poslala na Mjesec, a četrnaest kad je prekinula s putovanjima na Mjesec. Kad je navršio šezdeset godina, svojoj je vršnjakinji napisao pismo i objavio ga na Facebooku. To je pismo jedno od 101 pisma u upravo objavljenom hrvatskom izdanju njegove knjige "Pisma jednog astrofizičara" (Znanje, prijevod Ruđer Jeny).

U knjizi su, pojašnjava, odabrana pisma iz njegove prepiske, gotovo sva s potpunim neznancima, iz razdoblja duljeg od dva desetljeća, a većina je odabrana iz desetogodišnjeg razdoblja u kojem je adresa njegove e-pošte postala svima dostupna. Tijekom tog vremena većina se upita odnosila na izravna znanstvena pitanja. Na njih je odgovaralo stručno osoblje Haydenova planetarija u New Yorku kojim Neil deGrasse Tyson predsjedava kao ravnatelj. Druga pisma, uglavnom osobne naravi, uključujući i ona koja se odnose na pojedina njegova predavanja, neku knjigu koju je napisao ili video u kojem se pojavio, korpus su pisama iz kojih je sastavio ovu knjigu.

Neka su pisma pisali ljudi ljutiti na cijeli svijet ili na nešto što je slavni astrofizičar rekao ili učinio. Druga, pak, istražuju ideje i uvjerenja. A ima i tužnih, osjetljivih i bolnih. U mnogima se osjeća težnja koju, pojašnjava, svi katkad doživimo – potreba za razumijevanjem svojega mjesta na ovome svijetu i u ovome svemiru. Za sva je pisma Neil deGrasse Tyson dobio dopuštenje da ih objavi.

Strukturno su "Pisma jednog astrofizičara" podijeljena u četiri veće cjeline, a svaka je cjelina podijeljena u tri manja poglavlja u kojoj su pojedinačna pisma tematski okupljena. Neil deGrasse Tyson knjigu otvara intrigantnim korpusom pisama koje je naslovio "Nada". U pitanju su dirljiva i vrlo osobna pisma, one vrste koja se šalje bliskoj osobi, ili bi se "izgovorila" psihoterapeutu ili duhovniku. Autorski i urednički odabir je neobičan jer odgovori na ta pisma nisu astrofizičarev forte.

Dirljivo je, primjerice, pismo žene koja je provela trinaest dana u komi i s tog se "putovanja" vratila s nedobrim iskustvom pa pita astrofizičara zašto nas svemir pokušava ubiti (asteroidima ili virusima, npr.), ili pak pismo rastavljene samohrane majke koja strahuje od selidbe u novi grad, od toga hoće li imati čime prehraniti troje djece, jer je naumila pokušati upisati fakultet i neće od toga odustati makar morala pokušavati svake godine do svoje sedamdesete... Razočaralo me što im Tyson odgovara suho, bez utjehe i ohrabrenja, često i klišejizirano; slično reagira i na pismo muškarca što je odrastao na govedarskoj farmi u zabačenim planinama Sjeverne Karoline, uvjeren da je proklet ili uskraćen jer ne uspijeva povjerovati u Boga.

Astrofizika, naravno, ne može odgovoriti na ovakve dvojbe i izazove. Ne mora ni pokušavati odgovoriti, ali tu vrstu pisama – bez obzira na dobiveno dopuštenje – onda nije ni trebalo uvrstiti u knjigu. Stječe se, naime, dojam da je astrofizičar pao kao žrtva vlastite taštine i popularnosti. Dakle, početak "Pisama jednog astrofizičara" nije blistav, no kad se Tyson prebaci na njemu emocionalno neutralniji teren – i počne odgovarati kao znanstvenik i pedagog – pisma postaju dulja, detaljnija, zanimljivija i često urnebesno duhovita.

Primjerice, u novinskoj rubrici "Dragi Gradski dnevniče", piše o tome kako ga je u njegov ured u Astronomskom odjelu Sveučilišta Columbia nazvala starija žena s jakim brooklynskim naglaskom kako bi ga pitala za sjajan objekt koji joj je noć prije "lebdio" pred prozorom. Znao je da je planet Venera u tom trenutku vrlo sjajan i u dobru položaju za promatranje na zapadnom nebu, ali joj je postavio još nekoliko pitanja kako bi potvrdio svoju sumnju. Poslije probijanja kroz odgovore poput "Bio je malo više od krova Martyjevih delikatesa" zaključio je da sjaj, smjer, visina iznad obzora i vrijeme promatranja odgovaraju Veneri.

Shvaćajući da je u Brooklynu provela većinu života, pitao ju je zašto ga je nazvala baš tada, a ne bilo koji drugi put od stotina prilika kad je Venera sjajno blistala iznad zapadnog obzora. Odgovorila je: "Nikad je prije nisam vidjela!" Njemu kao astronomu takva je izjava bila zapanjujuća. Koliko dugo živi u svom stanu? "Trideset godina." Pa je li ikad prije pogledala kroz prozor? "Prije sam uvijek imala navučene zavjese, ali sad ih držim razgrnutima." Zašto su sad razgrnute? "S druge strane ulice bila je velika stambena zgrada, ali nedavno su je srušili. Sad vidim nebo i doista je prekrasno."

Fantastična je i prepiska s piscem Andreijem Ansonom koji radi na scenariju o astronautu što putuje na Japet, veličinom treći Saturnov mjesec, kako bi istražio zagonetni signal izvanzemaljaca poslan s njegove površine. "Poanta je u tome", piše mu Anson, "što bih htio da sve bude realistično, točno koliko je moguće." Tyson mu pomaže odgovorima na nekoliko pitanja o opasnostima na tako dugom svemirskom putovanju i zapravo mu napiše cijeli scenarij i riješi sve zaplete.

Izvanzemaljci i neobične nebeske pojave "brinu" mnoge autore pisama. U ožujku 2005. godine Dave Halliday iz New Jerseyja piše astrofizičaru kako je sredinom 1970-ih kao tinejdžer noću gledao sjeverno nebo. Nagađa da je možda vidio kako naš planet bombardira meteorski roj. Čuvajući uspomenu na tu zagonetnu viziju tri desetljeća, pitao se bi li mu Tyson mogao objasniti što je to ustvari vidio. Odgovor je neočekivan. Astrofizičaru nije poznata nijedna svemirska pojava slična viđenju koje je Halliday imao. No na pamet mu pada nešto drugo: ima li Halliday možda duge trepavice? "Ako su vlažne i gledate u malen i sjajan izvor svjetlosti, prije nego što prođe kroz zjenicu svjetlost će proći kroz sitne kapi na trepavicama i stvoriti uzorak pokretnih žbica kotača. Pokušajte. To je najlakše postići kad izronite iz bazena na otvorenome."

U travnju 2009. godine piše mu pak Lionel, gorljiv ateist, frustriran time što je prisiljen služiti se kalendarom utemeljenim na vjerskim osnovama, konkretno kršćanskima. Lionel bi htio da znanost iznjedri pametniji sustav, s obzirom na to da danas znamo koliko je svemir star i kako su nastali Zemlja i svemir. "Nastanak Zemlje trajao je barem stotinu milijuna godina. Zato točan datum početka kozmičkog kalendara ne bi imao smisla – bilo bi to poput proslave nanosekunde (milijardinke sekunde) u kojoj ste rođeni. Vrijeme potrebno da iziđete kroz porođajni kanal uvelike premašuje tu mjeru. Zato se rođenje bilježi u najbližu minutu", odgovara mu Tyson.

Što se tiče prigovora na ime kalendara - kad učinite nešto dobro, bolje od ikoga prije vas, dobijete pravo da tome nadjenete ime. "U doba nastanka gregorijanskog kalendara ateisti se nisu bavili kalendarom. Naravno, oni se nikad uistinu nisu bavili kalendarima. I zato su ateisti izvan ove priče, osim pri uvođenju kratice pr. n. e. i n. e. – prije nove ere (što zamjenjuje pr. Kr.) i nove ere (što zamjenjuje po. Kr.). Razmislite o tome da je Händelov Mesija jedna od najboljih ikad napisanih vokalno-instrumentalnih skladbi. Baš kao i Bachova Misa u b-molu. Ipak, ta djela ne bi postojala da nekoga nije nadahnuo Isus. To nimalo ne umanjuje (ili barem ne bi smjelo umanjivati) ljepotu, briljantnost ni veličanstvenost tih glazbenih remek-djela. Usto, kao ateist, sigurno upotrebljavate pozdrav 'zbogom', koja potječe od 's Bogom'. Kao i sa svim drugim stvarima u životu, bitke valja pažljivo birati."

No, bitka s religijskim fanaticima jedna je od onih koje je Tyson odabrao, pa su mnoga od objavljenih pisama odgovor zašto Zemlja sigurno nije ravna, ili pak nije nastala prije 6000 godina kako piše u Bibliji, odnosno zašto bi se teorija evolucije trebala učiti u školi. Pravednička i bijesna pisma ne stižu samo od vjernika, nego i protivnika – socijalizma. Jedan čitatelj jako je ljutit što se iz njegova poreza izdvaja novac za američki svemirski program, kakva je korist od toga?!

Neil deGrasse Tyson strpljivo nabraja. Svemirskim programom nadahnuto je, potaknuto, izumljeno ili omogućeno sljedeće: vremenske prognoze na kabelskom programu; satelitske karte (na bilo kojem programu) koje prate oluje, orkane i tornada; GPS-a i sustav za upozoravanje od sudara u automobilima; informacije o asteroidima što upravo jure prema Zemlji; aerodinamička učinkovitost avionskih krila; Google Maps... I najvažnije: da nema svemirskog programa, ne bi više bilo ni nekih majki, baka, sestara, kćeri, prijateljica jer bi umrle od raka dojke. Algoritam za analizu fotografija snimljenih iz svemira upotrebljava se, naime, za rano otkrivanje kanceroznih stanica.

Odgovarajući na pismo jednog odraslog sina kojem upravo umire majka – s kojom dugo nije bio blizak, a sad su se povezali jer oboje dijele znatiželju prema kozmosu i tako provode posljednje dane – astrofizičar prilaže dio jednog svojeg članka u kojem je pisao o "kozmičkoj perspektivi". Nudi je kao utjehu i ovoga puta ona je uspjela. Kozmička perspektiva, piše, pripada svima. Ona je ponizna, duhovna – čak iskupljujuća – ali nije vjerska. Omogućava nam da u istoj misli obuhvatimo i veliko i malo. "Kozmička perspektiva otvara nam pogled u svemir, ali ne kao dobrohotnu kolijevku osmišljenu da podržava život, nego kao hladno, usamljeno i opasno mjesto, i tako svakoga od nas tjera da iznova procijeni vrijednost drugoga čovjeka. Kozmička perspektiva pokazuje da je Zemlja tek zrnce pijeska. Ali to je dragocjeno zrnce koje nam je u ovome trenutku jedini dom koji imamo."

Kozmička perspektiva ne stavlja nas samo u gensko srodstvo sa svim oblicima života na Zemlji, nego također cijeni naše kemijsko srodstvo sa svakim još neotkrivenim oblikom života u svemiru, baš kao i atomsko srodstvo sa samim svemirom. Mi smo zvjezdana prašina. U tom kontekstu, piše Tyson u jednom drugom pismu, kad se pita što sve kao ljudsko biće može postići, nema na umu "rođake", nego sva ljudska bića. "To je genska veza koja me zanima. Genij Isaaca Newtona, hrabrost Ivane Orleanske i Gandhija, sportski uspjesi Michaela Jordana, govornička vještina Winstona Churchilla, suosjećanje Majke Tereze. Nadahnuće za to što mogu postići tražim u cijelome ljudskom rodu – jer sam čovjek. Nije me briga jesam li potomak kraljeva ili siromaha, svetaca ili grešnika, hrabrih ili kukavica. Moj je život ono što učinim od njega."

Najbolja pisma Neil deGrasse Tyson piše djeci. Od njih i dobiva brojna pisma. Premda nije osobno degradirao Pluton s položaja planeta, svakako je sudjelovao u tom poniženju. To ga je učinilo javnim neprijateljem osnovnoškolaca diljem zemlje. Zanosno je pismo djevojčice zabrinute za stanovnike Plutona jer ako on više nije planet, gdje će oni živjeti?! Dirljivo je pismo Michaela C. Hotta iz lipnja 2012. godine koji se astrofizičaru ispričava zbog ružnog i nepristojnog crteža koji mu je kao desetogodišnjak poslao prije dvanaest godina, a na kojem ga je nazvao "usranim" jer je Pluton izbacio iz kategorije planeta. "Dragi Michaele", odgovara Tyson, "samo se nejasno sjećam tog pisma – moj ormarić prepun je takve prepiske. Usprkos tome toplo prihvaćam Vašu ispriku, dobro znajući da ste u to doba samo iskreno pokazali svoje osjećaje."

Mnogobrojna pisma – i djeci i odraslima – završava ovom rečenicom: "A kao što kažemo u svemiru, glavu gore!" Čini se kao dobar savjet. "Pisma jednog astrofizičara" osvježavajući su kompendij – i astrofizike i ljudskosti.

Kompendij astrofizike i ljudskosti