Prije nekoliko sam godina gledala film Romana Polanskog “Gorki mjesec“, u kojem su izvanredna glumačka ostvarenja dali Peter Coyote i Emmanuelle Seigner. Osim što me film ostavio bez daha, duboko me šokirao i svojom tematikom. Nedavno sam, u biblioteci kućnih prijatelja, naišla i na knjigu francuskog filozofa, esejista i pisca, Pascala Brucknera, “Ledeni mjesec“. S obzirom da je po toj knjizi snimljen film, kao da me nešto vuklo ka ponovnom šoku i nevjerici, koje je i film u meni proizveo, te sam se s nestrpljenjem bacila na čitanje.

Na parobrodu, koji putuje prema Istambulu, tridesetogodišnji Béatrice i Didier, pomalo dosadnjikav profesorski par, upoznaju paraliziranog liječnika u kolicima, Franza, i njegovu suprugu, prelijepu i egzotičnu arapsku Židovku Rebeccu.

Nametljivi Franz poziva Didiera u svoju kabinu i započinje mu pričati njihovu zastrašujuću ljubavnu priču. Kako saznajemo iz Franzove priče, ljubav Franza i Rebecce započinje kao slučajan susret, koji rezultira fatalnom ljubavlju na prvi pogled. Kako Franz kaže: “Nisam je zapravo vidio, bijah zaslijepljen, začaran, i ćutio sam samo jednu želju: osloviti je; samo jedan grozan strah: da ne ode.“

Nevjerojatan intenzitet i žar, kojim započinju svoju ljubavnu vezu, uskoro se pretvara u trajan sukob dvoje ljubavnika. Redaju se ljubomorni ispadi, žestoke svađe, nevjerojatna međusobna poniženja. “Svako je od nas iskušalo otpornost drugoga, svako je popustilo tek kad je i osobu sebi nasuprot navelo na popuštanje: krasan primjer uzajamne kapitulacije u očekivanju drugih bitaka...“

Kao da to nije bilo dosta, Franz i Rebecca ulaze i u sferu nezamislivih seksualnih perverzija, posebice sado-mazohizma, ali i upravo nevjerojatne skatologije i koprofagije. Nakon višestruke konzumacije apsolutno svih vidova veze između dvoje ljudi, oni postaju stranci: “...poslije osam mjeseci erotskog bjesnila, smatrali smo opet jedno drugo strancem, misleći da se poznajemo i nemajući jedno drugom više što reći.“

Rezultat svega je krajnje uvrnut i bolestan nastavak njihova odnosa, gdje Franz nastoji pod svaku cijenu, a to znači nesmiljenim ponižavanjem, otjerati Rebeccu. Ona je, s druge strane očajna, pristaje na sve, samo da ostane pored njega. Međutim, ubrzo se uloge mijenjaju, žrtva kao da se budi i sama postaje mučitelj, te se nižu tragični događaji, sve do konačne kulminacije na samom kraju romana.

Osim ove šokantne ljubavne priče, pratimo i priču Didiera i Béatrice. Naime, kako Franz sve više, lukavošću pripovijedanja, uvlači Didiera u svoju bolesnu priču, tako se Didier polako očarava Rebeccom, njenom nesputanošću, ljepotom, mladošću, o kojoj priča njen suprug. Usporedo s time, njegova ljubav prema Béatrice polako, ali sigurno blijedi. On uviđa njenu običnost, dosadu, ne baš pretjeranu ljepotu, predvidivost i učmalost same njihove veze. Iz toga proizlaze neprekidni sukobi i svađe između Didiera i Béatrice, dodatno podižući tenzije putnika u uzavreloj i uznemirenoj atmosferi na brodu, gdje je privatnost svedena na minimum, a prelijepa je Rebecca u svakom pogledu u centru pažnje.

Kroz isprepletenu strukturu ovoga romana, u vidu dvaju naratora, Franza i Didiera, pisac je postigao izuzetnu zanimljivost. S jedne strane, gotovo dijabolični Franz, iz čijih usta izlaze nevjerojatne i nezamislive rečenice, nevjerojatni detalji jednog nadasve poremećenog odnosa. S druge strane, Didier, koji je na početku priče šokirani moralist, zgađen Franzovom pričom, da bi uskoro, pod utjecajem te iste bolesne priče, počeo gledati na stvari slično svom poremećenom sugovorniku. Bruckner ovdje tako jasno pokazuje kako je standardna granica između prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja itekako jasna, ali ju se lako, a da tog trenutka možda i nismo svjesni, može prijeći.

U ovome romanu Pascal Bruckner je napisao duboku studiju međuljudskih odnosa. Majstorski detaljno i nadasve životno opisuje početak ljubavne veze, zaljubljenost dvoje ljudi i očaranost jedno drugim. Zatim opisuje postepenu promjenu njihovog odnosa, koji je obilježen nepovjerenjem, lažima, prevarama, nevjerojatnim perverzijama i nezamislivim fizičkim ozljeđivanjem. Kraja (ljubavnog!?) odnosa zapravo niti nema. Stadij, koji bi se u normalnim okolnostima nazvao kraj, pretvara se u najgoru noćnu moru, koju njezini protagonisti mazohistički žive dalje, ostajući zajedno. Kao što sam naslov romana sugerira, medeni mjesec dvoje ljubavnika, postaje (i ostaje) užasan ledeni mjesec.

Taman kad pomislimo kako je Bruckner, zbog potrebe samoga romana, naizgled pretjerao s opisima međusobnog brutalnog fizičkog nasilja, što dvoje ljubavnika čine jedno drugome, naša nas bizarna svakodnevica vrlo brzo demantira. Dovoljno je baciti pogled na vijesti, da bismo vidjeli što su ljudi u stanju učiniti jedni drugima, a sve pod krinkom najveće ljubavi. Međutim, kraj neke ljubavi ne mora se mjeriti samo fizičkim ozljedama. Vrlo često su produkt bolesnih ljubavnih odnosa i one oku nevidljive ozljede. A svi znamo da, ponekad, bol u duši biva puno težom i trajnijom od fizičke boli.

U svojim mnogobrojnim esejima Bruckner je često isticao da je sloboda, proizašla iz seksualne revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća, zapravo opravdanje hedonizma, beskompromisnog užitka, ali i nasilja. U ovome romanu to je vrlo jasno potvrdio, opisujući posvemašnju degradaciju ljubavnog odnosa, kao i degradaciju samog čovjeka. Koliko god mi zazirali od pravila, bilo da je riječ o pravilima morala, pravilima (bilo koje) religije ili o onome tihom glasiću unutar nas samih, pisac pokazuje kuda vodi posvemašnje nepoštivanje i neprihvaćanje bilo kakvih pravila. A to, ni iz kog aspekta, nije nimalo lijepo mjesto.

Bruckner je, u manje od tristotinjak stranica, napisao vrlo kompleksnu, detaljnu i nadasve poučnu enciklopediju ne-ljubavi, dakle enciklopediju svega onoga što ljubav nikako ne bi smjela biti i što, uostalom, prava i istinska ljubav nikada i nije. Unatoč ponekad zaista mučnim opisima, posebice seksualnih odnosa, ovaj roman mi ipak nije ostavio gorak okus. Osim što je Bruckner majstor pera i pisane riječi, on ne opravdava takav odnos, već se u romanu može iščitati vrlo konkretna kritika, ne samo bolesnih intimnih odnosa dvoje ljubavnika, već i kritika društva u cjelini. A to društvo je, ruku na srce, i danas, tridesetak godina nakon nastanka ovoga romana, društvo devalviranih ljudskih vrijednosti.

Da, ovo je bolesno dobar roman, s malim naglaskom na ovo „bolesno“. Da, ovo je roman, koji bi nježnije duše ipak možda trebale zaobići u širokom luku. Ali, ukoliko želite pročitati nešto drugačije od ičega što ste prije čitali, nešto toliko šokantno da nećete biti u stanju treptati (ali nećete biti u stanju niti ispustiti ga iz ruku) ovo je savršen izbor. I da, još jedna sitnica: garantiram vam da je ovo roman, koji nećete zaboraviti dok ste živi!

Kompleksna, detaljna i nadasve poučna enciklopedija svega onoga što ljubav nikako ne bi smjela biti