„Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu nikad nisam smatrao ni po čemu posebnom. Da budem iskren, kad sam je prvi put vidio, nije mi bila ni privlačna.“ Tako gospodin Cheong opisuje čitatelju svoju suprugu Yeong-hye. Vegetarijanka je, doznajemo, bila žena od malo riječi. Fantastično je kuhala; gospodin Cheong orgazmički nabraja rebarca, prženo carsko meso, goveđe odreske tanke kao oblatne, gusto varivo od piletine i pikantnu čorbu od mekih školjki i dagnji koje je pojeo. Orgazmički, jer gospodin Cheong očito količinama hrane kompenzira, po vlastitom priznanju, mali penis.

A onda je jedne noći čučnula ispred hladnjaka, potrpala u crne vreće govedinu, svinjsku potrbušinu, dvije koljenice crnog goveda, nekoliko liganja, narezanu jegulju, sušenu ribu, smrznute okruglice... i sve to bacila u smeće. Idući dan za večeru ga je dočekala zelena salata i sojina pasta, rijetka juha od algi bez uobičajene govedine ili školjaka. U svakoj poštenoj kulturi u kojoj se hranom maskiraju osjećaji koji se ne daju izraziti, ovo je znak za uzbunu i poziv za obiteljski samit.

„Vegetarijanka“, međutim, nije smiješna. Roman južnokorejske književnice Han Kang nagrađen Bookerom 2016. godine, a koji je upravo objavila Hena com u prijevodu Mirne Čubranić, nije društvena ni obiteljska satira, nego leglo zmija koje će vam se zavući u srce i siktati toliko glasno da nećete čuti vlastite misli.

Kad je izvrsna, književnost je nerijetko uznemirujuća. Sjetimo se, primjerice, gospođe Bovary koja se u istoimenom romanu Gustava Flauberta pitala: „Bože, zašto sam se udala?“ Javni tužitelj optužio je pisca za povredu morala pa se Flaubert našao i na sudu u siječnju 1857. Sličnu je sudbinu doživio i Baudelaire sa svojim „Cvjetovima zla“; Nabokova su gotovo stotinu godina poslije optuživali da je napisao „pornografsko smeće“, pa je „Lolita“ dvije godine bila zabranjena u Francuskoj gdje je originalno objavljena. Uzalud je Humbert Humbert vapio: „Lolita, svjetlo mojeg života, oganj mojih prepona...“

Zašto sve ovo spominjem? Pa zato što će „Vegetarijanka“ većini čitatelja biti uznemirujuća na sličan način, iz različitih razloga. Postoje knjige, nema ih mnogo, koje vam izmaknu tlo pod nogama; čitatelj se nađe na brisanom prostoru, čita izvan pozicije ugode. „Vegetarijanka“ je pritom perfidno strukturirano štivo: Yeong-hye se, naime, niti u jednom trenutku ne obraća čitatelju, umjesto nje o njezinu vegetarijanstvu govore drugi – suprug, šogor i sestra, a u tri rijetka trenutka kad nam se obraća, ni onda ne govori što joj se dogodilo, nego nam prepričava svoje snove. Bizarno noćne more potvrđuju ono što je jasno od početka: Yeong-hye nije postala vegetarijanka, ustvari veganka, iz moralnih uvjerenja, s njom doista nešto duboko nije u redu.

Činjenica da nema svoj glas, da joj ga autorica nije dopustila, dodatno je poništava, ionako submisivnu, no to je ujedno i vrlo svjestan autorski odabir, piščeva manipulacija ili literarni mindfuck: na mjestu glavne junakinje Han Kang ostavila je veliku prazninu, što znači da čitatelj u nju upisuje vlastita značenja. Niste došli ni do 30. stranice, a ta luda žena koja odbija jesti najprije meso, a s vremenom i sve ostalo, dapače mašta o tome da se pretvori u stablo, odjednom ste – vi.

I, što ćete učiniti? Jeste li uplašeni? Hoćete li od tjeskobe koju u vama budi odustati od romana? Možda ste bijesni na tu bespomoćnost i defetizam. Moguće je da vas ta njezina slabost iritira, da vam je cijela ta priča o vegetarijanstvu glupa, bizarna i neshvatljiva. Ili se branite time da je „Vegetarijanka“ ustvari jedna velika metafora? Čak i književno obrazovan i dobro načitan čitatelj teško će se obraniti od manipulacije u koju ga uvlači Han Kang. Osobno sam na početku romana bila duboko uznemirena, ali me toliko opčinio da ga nisam spustila dok ga nisam pročitala. Strah od naizgled besmislenog ludila glavne junakinje do kraja romana prometnuo se u sućut i razumijevanje; mogu sada shvatiti zašto je Yeong-hye odlučila postati biljkom. Moja prijateljica, po prirodi rijetko dobar čovjek, idealistica i natprosječno empatična, još je ljuta na Han Kang. Ona bi se – prijateljica, ne književnica – borila, pa makar i umrla.

„Vegetarijanka“, naime, uopće nije roman o vegetarijanstvu. Nejedenje mesa ovdje je doista samo metafora. Iako su neki strani kritičari, šokirani pričom o ženi koju obitelj zlostavlja jer se izgladnjuje a ona se ne buni nego to zlostavljanje apatično „prihvaća“, sve to pokušali objasniti kulturnim razlikama između istoka i zapada, esktremnom pristojnoću i neizražavanjem emocija što navodno karakterizira istočnjake, mislim da to nije slučaj.

Čini mi se da je „Vegetarijanka“ toliko uznemirujuća zbog sličnosti a ne razlika. Priča Han Kang ustvari je priča o institucionaliziranom nasilju: kulturna kohezija uvijek dolazi uz cijenu, normalnost je stvar dogovora – kako sama riječ kaže, nije normalno sve ono što odstupa od norme; od toga što zajednica zahtijeva, a ne kako zaista jest. Južnokorejsko društvo opisuju kao visoko uređeno i skladno, no društveni sustav, da bi se održao, zahtijeva veliku količinu strukturnog nasilja. Ali koje društvo nije takvo?

Tvrdnje da su zapadnjačka društva liberalnija u osnovi su samo bajke koje si pričamo jer svako društvo ima svoje neuralgične točke. Primjerice, zamijenite vegetarijanku ženom koja ne želi imati djecu ili se u izrazito katoličkoj sredini odlučila na pobačaj, a obitelj je to nekako saznala. Kulturne razlike istog se trena brišu, lako je zamisliti da bi ta žena bila izložena pritiscima obitelji, osudi i nerazumijevanju, a možda i fizički spriječena da počini ono što njezina obitelj percipira kao zločin.

Han Kang od djetinjstva je „opsjednuta“ nasiljem. Kao djevojčica 1980. godine svjedočila je pobuni u rodnom gradu Gwangjuu, u kojoj su se prodemokratske demonstracije pretvorile u krvoproliće nakon što su vladine snage napale demonstrante. Iako je tada imala svega devet godina, događaj je snažno utjecao na njezin pogled na ljudski kapacitet za nasilje, ali i žrtvovanje i sućut. Time se bavi u „Vegetarijanki“ - što bi se dogodilo kad bi pojedinac odabrao živjeti potpuno nenasilan život? A postoji li išta nenasilnije od stabla u šumi?

Bračno i obiteljsko nasilje tek je prvi sloj ovoga romana. Yeong-hye suprugu je objekt; križanac između kuharice i čistačice. Njezina šutnja nije samo dobrodošla nego je i poželjna. Nema strpljenja kad mu pokuša objasniti da je postala vegetarijanka zbog niza nasilnih snova koje sanja. On ne želi razumjeti, pa Yeong-hye još dublje tone u šutnju. Ljudi, naime, često ne govore ne zato što nisu u stanju artikulirati svoje misli i osjećaje, nego upravo zato što jesu, ali ih druga strana odbija čuti. Paradoksalno, jedini oblik otpora za vegetarijanku tako postaje izostanak otpora, povlačenje u samu sebe, apatija i radikalni pacifizam.

Njezina obitelj staje na suprugovu stranu, u jednom trenutku otac čak udari vegetarijanku, a ona nasilje istoga trenutka, po uhodanom obrascu, zrcali i pred svima si, na obiteljskom ručku, prereže vene na zapešćima. Nakon toga završi u ludnici, no kako priča odmiče, njezino ludilo sve manje je bezrazložno, u bljeskovima reminiscencija, uglavnom njezine starije sestre, postaje jasno da je Yeong-hye u djetinjstvu bila žrtva zlostavljanja.

U tom smislu, u „Vegetarijanki“ najviše uznemiruje ono što nije izrečeno, a što čitatelj sluti. Psihički bolesni ljudi, kao i „zdravi“, imaju svoje narative; kad drugi odbijaju čuti ranjeni glas, on počinje govoriti u metaforama. A kad drugi dobije ključ za metaforu – u ovom slučaju čitatelj i na kraju romana vegetarijankina sestra, bolest prestaje biti bolest, smisao se odjednom jasno rastvara, postaje lako razumjeti zašto se netko želi pretvoriti u stablo. Dapače, stablo doista postaje jedino rješenje.

Prije sućuti sestre, Yeong-hye dobit će neočekivanog „saveznika“ u drugom dijelu romana, onom u kojem o njoj pripovijeda njezin šogor. „Lolitu“ ranije nisam slučajno spomenula; i „Vegetarijanka“ će vas natjerati da se svrstate u jedan od dva polarizirana tabora. Je li „Lolita“ najljepši ljubavni roman ikad napisan ili pedofilija zamaskirana u literarno remek-djelo? Istom logikom: je li vegetarijankin šogor za nju bio spas u ljubavi, dvije slabosti koje su se mogle pretvoriti u zajedničku snagu, ili je taj muškarac, videoumjetnik bizarnih ideja, gnjusni manipulator koji je seksualno iskoristio psihički nestabilnu ženu?

Osobno, „Vegetarijanka“ mi je najkontroverznija u dijelu kojim se najmanje bavi. Slučaj Yeong-hye ustvari je školski primjer anoreksije, poremećaja koji uzima sve više maha. Na nekoliko mjesta u romanu, različiti likovi izgovaraju istu misao: sve bi to bilo razumljivo da je Yeong-hye odlučila smršavjeti. Jer ako je željela biti lijepa, onda bi bilo razumljivo i opravdano što odbija jesti meso. Ljepota je imperativ koji svi prihvaćaju, bez obzira na kulturne razlike. No, kao što sam već spomenula, „Vegetarijanka“ nije roman o vegetarijanstvu, na jednak način na koji anoreksija nije (samo) poremećaj apetita niti posljedica iskrivljene slike o vlastitu tijelu. Iza razloga postoje uzroci, duboko potisnuti i razarajući, zbog čega su anoreksija i bulimija među poremećajima koje je najteže liječiti. Kontroverza „Vegetarijanke“ skriva se u tome što čitatelj nalazi opravdanje za radikalni čin Yeong-hye pa ovo nije literature za one čija se psiha još razvija.

Ne mogu uopće predvidjeti kakve će biti reakcije čitatelja na ovaj roman, ali nagađam da će biti snažne i da će se o ovoj knjizi dugo i strastveno raspravljati. Komercijalnim jezikom rečeno, Hena com ima hit. Rijedak je slučaj da hit ujedno ima i potencijala upisati se u književni kanon.

Kontroverzni roman o kojem će čitatelji žestoko raspravljati