Čovjek u izlogu
Korektan krimić skandinavskog kruga kojem nedostaje 10 nastavaka da bi se priča razumjela u potpunosti
Marija Blažević Zalokar
Naša ocjena:
“Čovjek u izlogu” je knjiga koja počinje obećavajuće. Nekoliko stranica nakon toga, zapada u nekakvu monotoniju. Pa opet bljesne. Pa opet ništa. I tako na nešto više od 350 stranica, nisam se nikako mogla usuglasiti sama sa sobom je li mi knjiga dobra ili zamorna.
Reidar Folke Jaspersen je ubijen u staretinarnici, koju je dijelio s dva brata, a koja su je baš taj dan željela prodati i osigurati si lijepe financije pod stare dana. Njegova 25 godina mlađa supruga ima ljubavnika, njegov sin, koji radi u staretinarnici, apsolutno je nezainteresiran za posao kojim se bavi i sanja o tome da postane pisac.
Golo tijelo Reidara Folke Jaspersena je ostavljeno u izlogu staretinarnice, sa crvenim križevima nacrtanim na čelu i crvenim koncem oko vrata.
Inspektor Gunnstranda i njegov pomoćnik, Franck Frolich, školski su primjer detektiva. Dobar dio knjige se bavi problemima njihovih nesređenih privatnih života i nejasnih odnosa sa ženama s kojima su bili u vezi. Kako odnosi u njihovim životima i na samom kraju ostaju nerazjašnjeni, to me navelo na pomisao da pisac planira nastavak knjige. Ono što sam otkrila je da pisac, ne samo da planira nastavak, nego da je “Čovjek u izlogu” tek jedna od jedanest knjiga o Gunnstrandi i Frolichu.
U poplavi skandinavskih pisaca koji su se, na krilima uspjeha Stiega Larssona, masovno počeli čitati i izvan svojih zemalja, pitanje koliko bi bili čitani da nije Larssona nameće se samo od sebe. Moj dojam je da ova knjiga, iako mnogo bolja od mnogih s engleskog govornog područja, koje se uglavnom s blažim kriterijima prevode i izdaju kod nas, nikad ne bi završila u mojim rukama.
Iako je nesumnjivo riječ o kvalitetnom krimiću, činjenica da je ovo tek jedan u nizu slučajeva dvojice detektiva, ostavlja dojam da je čitatelj “pao s neba” na pola radnje i vjerujem da bi užitak čitanja bio veći da znamo što se događalo s inspektorima i ženama u njihovim životima u prethodnim nastavcima. Slučaj Reidara Folkea Jaspersena se može promatrati kao zasebna priča, ali u velikom dijelu knjige, koji se bavi dvojicom detektiva, neke kockice upadljivo nedostaju.
S pozicije čitatelja koji nije u prilici uklopiti taj roman u “veću sliku”, jako je teško ocijeniti koliko su Gunnstranda i Frolich karizmatični i intrigantni likovi. Što se ostalih likova u romanu tiče, za jedan krimić, gotovo su zapanjujuće realno opisani i uglavnom uvjerljivo okarakterizirani.
Iako se kroz cijelu knjigu dvojica detektiva bave “drž-nedaj” teorijama i uglavnom proučavaju scenarije koje bi i sam čitatelj pretpostavio, pred sam kraj knjiga opet zabljesne. I nejasni dijelovi priče dobivaju smisao. Otkrivaju se neki mučni segmenti iz prošlosti ubijenoga i priča dobiva sasvim novu dimenziju.
Da vam ne bih kvarila užitak čitanja, reći ću vam samo da mi se Reidar Folke Jaspersen nije sviđao na početku knjige, na kraju mi se još manje sviđao i danas, par dana nakon čitanja, i dalje mi se ne sviđa. Činjenica da netko treba biti kažnjen za njegovo ubojstvo je, naravno, zakonski opravdana, no imam osjećaj da je pravda na kraju nedovoljno zadovoljena. “Zlikovci” su nedovoljno kažnjeni, “žrtve” koje, doduše, i nisu sasvim nevine, prošle su mnogo gore. Gunnstranda i Frolich su riješili slučaj i priveli krivce onome što nazivamo pravdom.
Kejll Ola Dahl je uspješno raspleo priču o ubojstvu Reidara Folkea Jaspersena, ali priča dvojice detektiva je ostavljena negdje da “visi u zraku” i dobije rasplet u novom nastavku. S nezahvalne pozicije čitatelja koji se jednim dijelom našao usred priče, ipak moram pohvaliti pisca ove knjige za uvjerljivost i domišljatost. Što se tiče dvojice detektiva, mogu se samo nadati da su njihovi privatni problemi sretno razriješeni u sljedećem nastavku.
Podijeli na Facebook
