Istanbulski prolaz
Korektan špijunski triler čije čitanje ometaju tipfeleri
Nataša Ozmec
Naša ocjena:
Orhan Pamuk, a možda još više turske sapunice, svima su nam probudile ili produbile zanimanje za tursku kulturu, povijest, način života. No, Istanbul, mnogima najljepši, ili barem najzanimljiviji grad na svijetu, vjerojatno nikada nije ni osjetio zamiranje tog interesa. Na razmeđi kontinenata, pa i svjetova, nama koji nismo ondje bili, Istanbul se pričinja kao snoviđenje i izdiže sa svojim mirisima, zlatom, kupolama, minaretima, brodovima što zajedno s mostom tvore napregnutu tananu sponu. Oni koji ga poznaju kažu da je to grad koji se obožava ili mrzi. Joseph Kanon, očigledno među ovim prvima, zatravljen njegovom egzotičnošću, dao je gradu važnu ulogu u svom špijunskom trileru i time sigurno napravio odličan iskorak iz monotonije, ili barem bezličnosti pozadine kad je u pitanju ta vrsta romana.
Kanon piše u tradiciji klasika žanra, Le Carréa i Greena, piše dobro, napeto, stilski vrlo čisto - ništa ne ometa radnju koja grabi u sve dublju i gušću paučinu špijunaže. No, ono što ovaj roman čini štivom koje s užitkom mogu čitati i oni koji nisu preveliki pobornici špijunskih trilera i lako se izgube u labirintu varki, taktiziranja i nadmudrivanja, među kojima sam i sama, jest činjenica da je fabula gusto premrežena autentičnim lokacijama, dobrim dijalozima, napetim situacijama između likova, s mnogo nedorečenosti čije se razriješenje nazire u idućim poglavljima i tjera vas da čitate sve brže i brže, a sve to vrludajući živopisnim istanbulskim uličicama, naslućujući usput izvornu atmosferu poslijeratne Turske.
Kako bi zaplet bio zamršeniji (možda se, kao i ja, pitate - pobogu, zašto?!), radnja je smještena u vrijeme neposredno iza Drugog svjetskog rata za kojeg je Turska bila neutralna, ali je svejedno, ili baš zato, privlačila izbjeglice i špijune. Glavni lik Amerikanac, Leon Bauer, pomalo je neodređen tip, kao da ga ne možete sasvim uhvatiti, definirati, zaokružiti - baš kako i priliči dobrom špijunskom trileru. Naravno, uz to i dovoljno pošten i “svoj“ da vam postane simpatičan i da stanete na njegovu stranu. Ali, ipak ne sasvim. Naime, Kanon je vješto iskoristio upravo užase i nemoralnost rata kako bi relativizirao životne vrijednosti i produbio moralne dvojbe i tako uspješno izbjegao klišeje, pa i “nepogrešivost“ glavnog junaka.
Ono što vas iznenadi jest da, kad se već dobrano približite polovici romana, shvatite da se usporedo sa špijunskom, plete i krhka, ambivalentna i napeta ljubavna priča. Ona je, kako i pristoji kad su špijunu važni dokumenti u pitanju (iako nije, kao ni u većini špijunskih romana, baš zapravo jasno što je to tako važno...), naravno, u drugom planu, a dovoljno blizu da koketira s glavnom radnjom. No, nećemo vam baš sve odati, a za one koji su pobornici špijunskih trilera treba, ruku na srce, reći: da se roman ocjenjivao isključivo prema kriterijima i standardima žanra, vjerojatno bi zaslužio i čistu peticu.
Neodgovorno bi ipak bilo ne spomenuti doslovce more tipfelera u inače solidnom prijevodu Miloša Đurđevića koji vas tu i tamo mogu čak i nasmijati (“Pohao je vjetar...“), ali su u konačnici dovoljno iritantni i ometaju čitanje pa nije baš jasno što je korektor (potpisan je Mladen Janković) zapravo radio na tekstu.
Podijeli na Facebook
