U trećoj knjizi, a prvome romanu Ivane Rogar, svijet se skupio u sebe: više nisi imao kamo otići osim u vlastiti zahod, ulice su prazne, prijatelji se ne posjećuju jer je suviše opasno izlagati se pogibelji samo radi druženja, dućani su zatvoreni, nikad ne znaš hoće li tog dana biti struje, vode i plina, hoće li doći poštar ili stići računi. "Sve se raspadalo, nestajalo, život kakav smo poznavali rastakao se i valjalo je naći nove načine življenja jer su stari postali neupotrebljivi."
Četveročlana obitelj – žena, dva sina, ženin otac – u neimenovanu gradu i vremenu dane provodi ležeći na krevetu, sjedeći i zureći u prazno bez interesa. Najgori dio dana borba je s hodnicima – u nekom trenutku stan u kojem žive izmaknuo je kontroli i pretvorio se u crnu rupu; stvari se u stanu gube bez problema i zauvijek (nestala je friteza, ali se pojavio sočan komad mesa...), a u dvorištu je izraslo divovsko stablo naranče, do visine drugog kata, "ludo obilje usred ničega".
"Grad, pepeo" kratak je roman od svega stotinu stranica, apokaliptično i fantazmagorično štivo koje se, zbog pandemije što je iznenada pogodila svijet, pretvorilo u proročansku literaturu iako ga je autorica počela pisati davno prije. Nakon dva mjeseca karantene sve se u ovom romanu čini poznatim: ustajala tjeskoba, neizrečena jeza, besmislene radnje i konstantno izmicanje neprijatelju, "a to što je moj neprijatelj naposljetku postala obitelj istovremeno je nakazno i prirodno".
Prvijenac zagrebačke spisateljice, koja je poznata po dvije izvrsne zbirke priča, jedan je od onih komprimiranih romana u kojima nijedna riječ nije suvišna: Rogar je pedantna stilistica, "škrta" u izričaju, mogao se taj roman još raspisati a da ništa ne bi izgubio, no paradoksalno upravo je u "škrtosti" njegovo bogatstvo – u slutnji i zamišljaju kamo je sve još autorica mogla otići i što sve ustvari skriva slojevita metaforika. Dihotomija koja se provlači kroz čitav roman – suzdržanosti u izričaju i nabreklosti prigušenih emocija – naprosto je fantastična.
Strukturno, roman pripovijedaju četiri naratora, a njihove su struje svijesti ispresijecane povijesnim digresijama koje bismo, radno, mogli nazvati – opijum, puške, Moldavija i Alžir. Osobno, a s obzirom da je autorici to i profesionalno zanimljivo (radi na doktoratu s temom iz teorijske psihoanalize), draže bi mi bilo da je otišla više u psihoanalizu likova, a manje u povijesne digresije koje lome pripovijedanje (imaju svoju funkciju i logičko opravdanje). Otići više u psihoanalizu u ovom bi slučaju značilo ispisati više onoga u čemu je Rogar briljantna – u opisu obiteljskih odnosa i hodnika koji bi trebali povezivati (o)sobe umjesto što se pretvaraju u relacijske crne rupe.
Kostur romana sam je po sebi toliko zanimljiv i odlično ispisan da sam brzala kroz povijesne dionice: isprva su mi bile zbunjujući faktor, a kad sam im shvatila funkciju, donekle ometajući faktor u čitanju romana. Naravno, bez ponavljanja povijesnih digresija ne bi bilo moguće ostvariti širi kontekst / okvir romana. Autorica ih je ispripovijedala maksimalno zgusnuto, štedeći prostor romanu (vidi se da ima iskustva u pisanju leksikografskih natuknica), no to je i prokletstvo i blagoslov: povijesne sekvence su logički, sažeto ispričane, no kad se tako pripovijedaju, iz njih ispadaju ljudske sudbine a ostaju tek brojke - što je suho i ne budi emocionalnu reakciju, osim ako čitatelj nije pasionirani proučavatelj povijesti pa ima u glavi pozadinsku sliku. Te povijesne sekvence mogle bi biti točka prijepora u "masovnom" čitanju romana: ili će čitačima sjesti, ili će na njih ostati hladni.
Ujedno, to je i jedina točka prijepora, jer sve ostalo odrađeno je perfektno – "Grad, pepeo" je vrsta knjige koja će se pamtiti jer je neplanirano postala svjedokom vremena, ali i zato što je u pitanju odlična literatura koja potvrđuje da je književnost u velikoj mjeri i umijeće praznine, neizgovorenoga.
* Kritika je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
