Je li godinu dana provedenih u drugačijoj kulturi dovoljno da se uhvati srž te kulture i pretvori u književnost? To se pitanje postavlja kao središnje nakon čitanja debitantskog romana američke spisateljice Julije Phillips (1989). "Njezin roman "Iščezle" (Znanje, 2022., prijevod Maja Opačić) ušao je u finale prestižne National Book Award 2019. godine, a iste ga je godine The New York Times uvrstio na svoju listu deset najboljih knjiga opisujući ga kao "izvanredan prvijenac". Većina američkih kritičara bila je oduševljena pričom o nestanku dviju djevojčica na Kamačatki, a NPR u svojoj kritici tvrdi da se "Disappearing Earth", kako naslov glasi u engleskom originalu, više približio duhu velike američke literature od većine fikcije čija je radnja smještena u Americi. Možda je upravo u tome problem ovoga romana.
Kad je imala dvadeset godina, Phillips je četiri mjeseca – jedan semestar – provela studirajući u Moskvi. To iskustvo, očito ugodno, učvrstilo ju je u namjeri da se vrati u Rusiju pa se prijavila za Fulbrightovu godišnju stipendiju. Istražujući što bi i kamo bi – a željela je postati spisateljica i pisati o Rusiji – otkrila je Kamčatku i odlučila da želi tamo. Dobila je godišnju studentsku stipendiju za kreativno pisanje i 2011. godine sletjela u Petropavlovsk-Kamčatski s namjerom da istraži kako su strane investicije i turizam utjecali na 1250 kilometara dug ruski poluotok na kojem danas živi oko 400 tisuća stanovnika. Kamčatka je doslovce kraj svijeta – ne samo zato što se nalazi na ruskom daleko istoku: poluotok s ostatkom zemlje nije povezan nijednom cestom i do njega se može doći isključivo avionom ili brodom.
Tu radikalnu izoliranost Julia Phillips iskoristila je za zaplet u romanu: na početku romana nepoznati muškarac otima dvije djevojčice, jedanaestogodišnju Aljonu i osmogodišnju Sofiju, i potom se svima gubi trag. Kod slučajeva nestanka djece statistika je surova: vjerojatnost da će se nestalo dijete vratiti kući najveća je tijekom prvoga sata od nestanka. Sa svakim idućim satom izgledi za sretnim povratkom se smanjuju; kad prođu dvadeset četiri sata, nestalo je dijete gotovo sigurno mrtvo. Obično se nađe tijelo, no u romanu "Iščezle" prolaze dani, tjedni i mjeseci, a kamčatska policija ne pronalazi niti tijela djevojčica niti dobiva bilo kakvu korisnu informaciju, osim nepouzdanog svjedočenja znanstvenice na Vulkanološkom institutu, Oksane, koja je šetajući psa uočila debeljuškastog muškarca i dvije djevojčice što ulaze u besprijekorno čist automobil.
S takvim početkom, naputak je za čitatelja jasan: očekuje ga napet i vjerojatno mučan triler u kojem će autorica i likovi tragati za djecom, a otmičar će se prometnuti u psihopata, pedofila i moguće ubojicu. Julia Phillips, međutim, već u idućem poglavlju iznevjeruje žanrovska očekivanja i kreće sasvim drugim putom – slijedi dvanaest mjeseci (tako su i nazvana poglavlja romana) u kojima pratimo dvanaest naoko nepovezanih priča u kojima su junakinje žene s Kamčatke. Autorica na početku romana donosi kartu Kamčatke i popis likova u romanu koji bi čitatelju trebali olakšati snalaženje u složenoj mreži obiteljskih, prijateljskih i poznaničkih odnosa. U završnom poglavlju ponovno se vraća djevojčicama, saznajemo što se s njima zbilo, pa tako njihova sudbina funkcionira kao okvirna novela. Strukturu romana dodatno omeđuje i priča o gradu što ga je odnijelo more, a koju starija Aljona pripovijeda mlađoj sestri (iz čega je proizišao i originalni naziv romana).
Ako volite "klasične" krimiće i trilere, i ne volite da pisac eksperimentalno luta i rastvara žanr u pokušaju da izbjegne klišeje, "Iščezle" će se vrlo brzo pokazati kao razočaranje jer niti su krimić niti autoricu tematski zanima što se dogodilo djevojčicama. Phillips, doduše, u završna dva poglavlja ipak odgovara na ta očekivanja – dvostruko neuvjerljivo. Ako se htjela zadržati u okvirima stvarnosti krimi-romana, ovakav je rasplet slabo vjerojatan. Ako je htjela dekonstruirati žanr i trope, što je tumačenje dijela američkih kritičara, tek se ovim utopila u stereotipiji. Umjesto toga, Julia Phillips pretendira ući u polje visoke književnosti, pa koristi glavnu odrednicu krimića i trilera – nasilje – kako bi progovorila o sistemskoj "grešci": seksizmu i patrijarhatu.
U dvanaest priča Julia Phillips pokušava prikazati kakav je život žena na Kamčatki. Počinjemo s kolovoškom pričom i otetim djevojčicama koje mnogo vremena provode same jer im je majka novinarka, a otac se nakon razvoda preselio u Moskvu i ni na koji način ne brine o njima. U rujanskoj priči Phillips nastavlja u istom tonu: ponovno djevojčica bez oca, Olja, čija majka je također često odsutna jer radi kao prevoditeljica i turistički vodič. Olja gubi najbolju prijateljicu zbog seksističkih predrasuda Dianine majke Valentine. Potom pratimo logorovanje friškog ljubavnog para, dominantne Katje i opuštenog Maksa. Slijedi nastavak priče o Dianinoj majci Valentini koja otkriva da ima melanom, zatim priča o studentici Ksjuši koja se dvoumi između posesivnog mladića iz rodnog sela i... posesivnog mladića iz njezine gradske plesačke grupe.
Julia Phillips nastavlja digresijom o proslavi Nove godine, gdje uvodi temu lezbijstva prema kojem na Kamčatki nemaju tolerancije, a nastavlja zanimljivom pričom o mladoj ženi i majci čija je sestra također nestala, ali za njom nitko ne traga jer je, sugerira se, domorodačkog porijekla. U drugoj polovici romana čitamo o tužnoj, ali za roman nesklapnoj sudbini Revmire koja je izgubila dva muža i nije pretrpjela baš nikakvo nasilje, potom o mladoj majci koja napušta partnera jer nije bio u stanju njoj i djetetu osigurati pristojne uvjete života, a slijed završava pričom o seksualnim fantazijama inspektorove supruge, Oksaninom tugom zbog gubitka kućnog ljubimca i golemim, uvjerljivo opisanim užasom majke nestalih djevojčica.
Iako autorica te priče djevojčica, djevojaka i žena programatski povezuje time što su sve, nekako, povezane s nestankom Aljone i Sofije, problem je u ovome "nekako": te su poveznice labave, a u nekim pričama ih uopće nema (osim ako čitanje u novinama o slučaju ne računamo kao vezu...), zbog čega čitatelj ima dojam da je dio likova suvišan, neopravdan. U nekoliko priča ne funkcionira ni poveznica o rodno uvjetovanom nasilju jer nasilja ili nema ili je papirnato prikazano pa ne izaziva u čitatelju nikakve osjećaje. Treći je problem što likovi uopće ne djeluju "ruski": njihove su priče toliko univerzalizirane da bi radnja mogla biti smještena bilo gdje. Zbog toga je i moguće da "Iščezle" iz amerocentrične pozicije djeluju kao velika američka literatura smještena u postkomunističku Rusiju.
U obranu autorice, zaljubljene u Rusiju, njezina htijenja, kako je objasnila u intervjuu The Paris Reviewu, i nisu bila toliko ambiciozna. Iako mi je komično da netko otkrije da postoji Kamčatka tek kad krene u potragu za slabo naseljenim ruskim predjelom, udaljenim od središta zbivanja i moći, jer u takav predio želio smjestiti svoj budući roman, treba reći da je Julia Phillips nekoliko godina studirala ruski, ali joj namjera nije bila svojom književnošću ulaziti u dijalog s bogatom ruskom književnošću. Umjesto toga, priči i mjestu donijela je, kaže, "američke brige i američke ideje". "Koliko god se trudila točno odraziti što sam vidjela, ono što sam vidjela bilo je duboko, ili u potpunosti, informirano mojim amerikanizmom. (...) Zanimljivo je biti u drugoj zemlji i ne pisati u okviru književne tradicije te zemlje. (...) Kad su u pitanju američke brige koje sam donijela na Kamčatku, mislim na dinamiku rodno uvjetovanog nasilja", pojasnila je u intervjuu.
Seksizam, mizoginija i patrijarhat sigurno postoje i u Rusiji, kao i rodno uvjetovanje nasilje, no turistički posjet – makar trajao i godinu dana – u ovom slučaju nije bio dovoljan da bi se o tome uvjerljivo književno pisalo.
Podijeli na Facebook
