Nova knjiga Marine Vujčić "Stolareva kći" (Fraktura, 2021.) na dvjestotinjak stranica donosi dnevničke zapise i fragmente nastale tijekom jednog desetljeća. Zapisi su podijeljeni na tri dijela: "Herbarij", "Na Palagruži" i "Selo" i, kao što je to već slučaj s dnevnicima, otkrivaju nam autoričinu svakodnevicu, intimne emotivne i misaone skrivene kutke.
Već u prvom zapisu otkriva nam svrhu i smisao svog dnevnika i piše: "Ovdje se odmaram od svijeta. To je jedino ovdje koje nije mjesto nego stanje." Odmor od svijeta nije bijeg nego kratkotrajno povlačenje i preslagivanje, prvenstveno unutarnje, neophodno kao oblik duhovne i mentalne higijene. Dnevnik je ovdje poput sita kroz koje se prosijava san i zbilja, unutarnje i vanjsko, a bilježi samo ono vrijedno pažnje i bilježenja.
Cees Nooteboom, kojeg autorica više puta citira, u svojoj knjizi "533 dana" pita se: "Kako nazvati ono što se dogodi i svijetu ne vrijedi kao događaj, ali vama vrijedi?" U dnevničkim zapisima Marine Vujčić čitamo upravo o takvim malim, efemernim događajima koje neće svatko opaziti, ali koji mogu izazvati osobne intelektualne ili emotivne pomake. Ponekad je to rečenica iz knjige koju čita, prizor s ulice, fragment sna, susret, zvuk crkvenog zvona, paukova mreža, očeve naočale, stablo smokve, zviždanje vjetra, čaj u staklenoj čaši, ponekad ništa, odsustvo svijeta, bivanje u sebi, prebiranje po vlastitim mislima.
Iako su zapisi naplavljeni izvanjskim, jasno je da je autorica introvertna i da joj je ugodnija fizička izdvojenost i samoća, pa tako piše: "Zahvalna sam na tome što je svijet vani, a ja ovdje, unutra." ili "Cijeli dan čitam Stonera. Dugo nisam tako provela dan čitajući. Na pola dana, kad sam shvatila da između redaka strepim da će me netko nazvati, isključila sam telefon."
Dobrovoljno isključivanje iz užurbanog i kaotičnog svijeta prezasićenog informacijama kod Marine Vujčić je radikalno. Naime, drugi dio dnevnika "Na Palagruži" nastao je na istoimenom otoku svjetioniku gdje je odlučila provesti godišnji odmor u potpunoj izolaciji, bez telefonskog signala i bilo kakvih distrakcija. Dugogodišnji san o posjetu svjetioniku postaje stvarnost, dani prolaze u čistom prisustvu, u bivanju, u interakciji s biljnim i životinjskim svijetom otoka, morem, rijetkim posjetiteljima, članovima svjetioničarske obitelji Žuvela i naravno neizostavnoj prtljazi, knjigama.
U trećem dijelu "Selo" svjedočimo njezinu preseljenju iz velikog grada u obiteljsku kuću na selu nedaleko od Trogira. To je jedini dio dnevnika bez nadnevaka jer, kako i sama na jednom mjestu piše, na selu nije važno koji je dan ni koji je datum, postoje samo godišnja doba, jutro i večer, noć i dan. Ipak, zapisi se i ovdje nižu kronološki linearno, zatječemo je prvo u Zagrebu u trenutku kad je selo tek čežnja, a odluka o preseljenju još nije konačna. Nju donosi u pandemijskoj godini i to nakon velikog zagrebačkog potresa u ožujku. Podrhtavanje, ali ono unutarnje, događa se i prvih dana na selu: "Ovdje ništa ne podrhtava, ali i u meni se sve i dalje trese." Prilagodba na novo okruženje je brza, tu je vrt koji je potrebno obrađivati, kao i kuća koja zahtjeva popravke i prilagodbu i koja podsjeća na preminule roditelje, to je kuća s velikim K, koja postaje dom.
Dnevnik Marine Vujčić moguće je čitati i kao roman, u kojem je posve slučajno spisateljica glavna protagonistkinja. Već od prve rečenice uvlači nas u svoj intimni svijet, u svoju životnu priču koja je obilježena smrću supruga i roditelja te preseljenjem na selo. To su ključni događaji kroz koje nam se otkriva krhka i hrabra osobnost visokog senzibiliteta koja na osobit način promišlja svijet, život, spisateljski poziv, literaturu te strastvena čitateljica čiji zapisi vrve citatima iz knjiga autora koje čita (Cees Nooteboom, Semezdin Mehmedinović, Miljenko Jergović, Olja Savičević Ivančević, Mihail Šiškin, Dragan Velikić, Andres Neuman, Alessandro Baricco, Fernando Pessoa, Divna Zečević, Daša Drndić, Virgina Woolf, Danijel Dragojević…).
Eskapizam koji "junakinja" svjesno odabire, pozitivni je eskapizam, onaj koji osnažuje i daje čvrsto uporište usprkos povremenim trenucima osamljenosti koje takav izbor nosi ("Sve bi bilo dobro kad bi se čovjek mogao sam zagrliti."). Razotkrivanje unutarnjeg života u kojem se kaleidoskopski reflektiraju svakodnevni događaji, prošlost i sadašnjost, pročitano i proživljeno, stilski je izbrušeno i lišeno jezičnog viška. Dulji i kraći fragmenti, koji se ponekad sastoje tek od nekoliko riječi, svjedoče snažnu potrebu bilježenja života koji, kako reče Divna Zečević, "poput vode hlapi". "Stolareva kći" topla je i intimna knjiga kojom Marina Vujčić smjelo otvara prozore i vrata svoje kuće s velikim K.
Podijeli na Facebook
