Zadie Smith je na književnom nebu zasjala sada već prilično davne 2000. godine, svojim romanom prvijencem “Bijeli zubi“. Sa svojih samo 25 godina ova fizički očaravajuća mlada dama napisala je izuzetan roman, koji je jednako dobro prošao i kod publike i kod kritike. U najkraćem roku Zadie Smith postala je svjetska književna senzacija. Nemam baš nikakvo opravdanje zbog čega ovaj roman nisam pročitala ranije, ali s druge strane, 14 godina je sasvim solidan test vremena, koji su “Bijeli zubi“ – prošli kao od šale.

Ovo britko i nadasve duhovito štivo smješteno je u multikulturalni sjeverozapadni London. To je bogata obiteljska saga triju generacija dviju obitelji: jedne bangladeških, a druge jamajčanskih korijena. Okosnicu romana čine dvojica tragikomično nesposobnih patera familiasa. Alfred Archibald Jones, poznatiji pod nadimkom Archie, te Samad Iqbal, Musliman Bengalac iz Bangladeša.

Roman započinje u rano jutro, 1. siječnja 1975. godine, neuspješnim (krajnje traljavim i aljkavim, zapravo) pokušajem samoubojstva sredovječnog Engleza Archieja. Dok Archie čeka da ispušni plinovi iz automobila u kojem se nalazi učine svoje, čitav mu dotadašnji život prolijeće pred očima. Tako saznajemo da posve slučajno i vrlo neuobičajeno prijateljstvo Archieja i Samada seže u daleku 1945. godinu, kad su se ta dvojica jedva punoljetnih mladića obreli na samom kraju Velikog rata te bili pripadnici britanske vojske. Iako obojica često kroz roman ističu svoje ratno herojstvo, oni su zapravo propustili pravu akciju.

“Pravi rat, onaj u kojem su gradovi bacani na koljena, rat sa smrtnom procjenom veličine, detonacija, stanovništva“ odvijao se, što se tiče Archieja i Samada, na nekom drugom planetu. Ipak, koliko god njihov rat zapravo bio smiješan i posve beznačajan, dok su se u tenku vozali po nepoznatim predjelima Grčke, rodilo se prijateljstvo za čitav život. Archie i Samad, iako različiti i često dijametralno suprotnih životnih stavova, jedan su drugome najčvršći oslonac. Jer nije uvijek jednostavno balansirati između djece adolescenata, koji te uglavnom smatraju ishlapjelim i dosadnim starim davežom, i skoro 30 godina mlađe supruge, koja uglavnom smatra da si nesposoban i mlohav stari davež.

Nadrealnim monologom “Neće se meni ni'ko trovat' na mom posjedu. Nismo za to ovlašteni“ debeli halal mesar Mo Hussein-Ishmael spašava omamljenog Archieja iz ralja smrti. Archie se već istog jutra slučajno nađe u skvotu supijane i nadrogirane mladeži koja još slavi doček Nove godine. Zbunjen, jadan i pod dojmom iskustva blizine smrti, ugleda devetnaestogodišnju tamnoputu Claru, zamamnu jamajčansku crnu panteru, “najljepše stvorenje koje je ikada vidio“. Rasna ljepotica mu se nasmiješila “širokim osmjehom koji je otkrio njezinu možda jedinu nesavršenost – potpuni nedostatak gornjih zuba“. Na nagovor Samada, koji je upravo oženio naizgled pokornu i samozatajnu Alsanu, tridesetak godina mlađu od sebe, Archie se ubrzo ženi Clarom koja je za obred pred matičarem nosila “dugačku smeđu Jeff Banks haljinu i savršen komplet lažnih zubi“, dok se Archie znojio u samtenom odijelu.

S obzirom na dugogodišnje prijateljstvo između Archieja i Samada, Clara i Alsana polako postaju prijateljice jer je Alsana “iz svake manjine koju nije voljela, voljela izdvojiti jedan primjerak za duhovni oprost“. Dok dvije žene polako grade svoje prijateljstvo i zajedno iščekuju dolazak prinova, jedna drugoj otkrivaju koliko su duboko razločarane svojim pomalo ocvalim, pomalo otužnim i posve nesposobnim muževima.

Sjeverozapadni London, gdje ove dvije obitelji žive, pun je različitosti. Ovdje živi mnoštvo rasa, kultura, religija i jezika. Autorica nas svojim smislom za detalje vodi kroz te živopisne kvartove toliko dobro da nam se čini da nam je to u susjedstvu. Jonesovi i Iqbalovi, više ili manje uspješno, uz puno tuče, vike, lupanja vratima, paljenja osobnih stvarih na lomačama u dvorištu i sličnih drugih disfunkcionalnih ispada, odgajaju svoj podmladak. Samad i Alsana “blagoslovljeni“ su dvojicom blizanaca koji ne mogu biti fizički sličniji, a karakterom različitiji, Magidom i Millatom, a Jonesovi kćerkom Irie, rasnim (čitaj: podebelim i tustim) primjerkom jamajčanske djevojke.

Daljnji je sadržaj ovog romana gotovo nemoguće prepričati jer zapleteni mozaik likova i događaja koji slijede može tako dobro opisati samo Zadie Smith. Svaki put kad opisuje neko mjesto, imamo osjećaj da se upravo tamo i nalazimo. Od Indije, Jamajke, Grčke, pa natrag do Londona. Jednako tako autorica nas vodi i kroz povijest. Malo smo u 1857. godini, kada je Samadov predak navodno ispalio prvi metak u borbi protiv engleske dominacije u Indiji, malo smo u 1907. kada se usred potresa rodila Irieina baka i Clarina majka Hortense na Jamajci. Malo pratimo novonastale obitelji Jones i Iqbal u sedamdesetima, dok najzad ne završimo na početku devedesetih godina, kulminacijom buntovništa njihovih potomaka adolescenata.

Smith se ovim romanom bespoštedno obračunala sa svim oblicima predrasuda. Ne samo onih koje dolaze od bijelih Engleza, već i onih koje dolaze od tamnoputih imigranata, apsolutno ravnopravnih pripadnika multikulturalnog Londona. S obzirom da je i sama (po majci) jamajčanskog porijekla, priznaje da se u djetinjstvu često susretala s predrasudama zbog svoje boje kože. Upravo zato i jako dobro zna o čemu piše, pa to čini izuzetno cinično i uvjerljivo.

Također, Smith se na suptilan i fin, ali i urnebesno duhovit način, izruguje svakom obliku religijskog, znanstvenog ili ekološkog ekstremizma i fanatizma. Njezini likovi povremeno podliježu raznim vrstama fatalizma, što im ona nikako ne prašta te ih baca u najrazličitije tragikomične zavrzlame, vodeći ih prema svojevrsnoj katarzi.

Primjerice, Samad je rastrgan između ideje da živi nekakav svoj hibrid svjetovnog života u posve sekularnoj zemlji i ideje da bude dobar musliman. Stoga je opsjednut vlastitim dogovorima s Alahom, tako da “prvog siječnja 1980., kao u novogodišnjoj dijeti u kojoj se netko odriče sira pod uvjetom da smije jesti čokoladu, Samad se odrekao masturbacije da bi mogao piti“. Samadov sin adolescent upada u društvo posve smiješnih Ključara Epohalne Vjere Islamske Nacije ili KEVIN (da, da, znaju da imaju problem s akronimom), navodnom vjerom zaluđenih ekstremista. KEVIN-ovci demonstriraju protiva Salmana Rushdieja i pale njegove “Sotonske stihove“, iako ih, naravno, nitko od njih nije ni pročitao. Čak štoviše, nitko od ih nikada nije ni vidio, osim na lomači.

Najupečatljiviji likovi od svih tih zaluđenih fanatika su Clarina majka Hortense i njezin novostečeni prijatelj, gorljivi preobraćenik Ryan. Njih dvoje najbolji su primjer autoričine kritike pretjerivanja. Oni su do kraja predani i zaluđeni Jehovini svjedoci u vječnom računanju i preračunavanju datuma smaka svijeta. Hortense, primjerice, uvijek nosi “dva para gaća kao oprezan potencijalni sudionik prometne nesreće“. Naravno, za to postoji “sasvim logično i svima nama prihvatljivo objašnjenje“. Naime, osamdesetpetogodišnja Hortense na “prve znake dolaska Svevišnjeg (sve bližu grmljavinu, gromoglasnu riku, Wagnerov ciklus “Prsten Nibelunga“) planira odbaciti one bliže i zamijeniti ih vanjskim parom kako bi je Isus vidio da je svježa i bezmirisna i spremna za raj“.

“Bijeli zubi“ sadrže 350 stranica itekako zrelo pisane vrhunske književnosti. Frapantna je činjenica da je Zadie Smith sa samo 25 godina pokazala toliku razinu ne samo stilskog umijeća, već i obrazovanja i erudicije. Po njenom vlastitom priznanju, tri je godine na koledžu čitala sve što joj je došlo pod ruku, te su “Bijeli zubi“ produkt tog perioda njezinog života. Svojim debitantskim romanom Smith je ozbiljne teme, poput rasizma, predrasuda, prevelikih obiteljskih očekivanja, generacijskog jaza i inih drugih zabluda, upakirala u razigrani stil, koji naprosto pršti i osvaja svojim suptilnim, ciničnim i pamentim humorom.

Urnebesno je smiješna npr. Alsanina reakcija na muževu odluku, kojom Samad svojevoljno i u tajnosti svog pametnijeg sina šalje na edukaciju u Indiju. Odlučila je kazniti supruga tako što mu punih šest godina nije uputila nijednu jednoznačnu rečenicu. Dovodi ga do ludila svojim odgovorima na baš svako od njegovih pitanja: “Možda, Samad Miah. A možda i ne.“ To je jedini odgovor, kao i svojevrsna osveta očajne majke koja za svu svoju bol okrivljuje nesposobnog supruga i na taj način ga učinkovito kažnjava. (Ovaj Alsanin izum zaista sugovornika dovodi do ludila, što mogu potvrditi moji ukućani, koje tu i tamo kaznim upravo ovim odgovorom i za puno manje stvari od slanja muškog djeteta u Indiju.)

Urnebesno je smiješan apsurd cijele ove besmislene ekspedicije. Naime, taj “prognani“ sin se, nakon šest godina, ne vraća iz Indije u London kao dobar musliman, već kao potpuno, beskomromisno i do srži uvjereni - ateist.

Zadie Smith je za ovaj očaravajući roman dobila brojne književne nagrade, sasvim opravdano i očekivano. Iako, iz meni posve neobjašnjivih razloga, ona taj svoj prvijenac vrlo često relativizira i kritizira. Osobno ovom romanu ne mogu uputiti nijednu kritiku. Mene je u potpunosti i bez zadrške osvojio, i ovo prvo čitanje zasigurno neće ostati i jedino. Dakle, Zadie Smith je, osim što je izuzetno lijepa žena i još k tome jako “stajliš“, sasvim očito i pametna i obrazovana. I nadasve nadaren pisac. Zaključak se nameće sam od sebe: lijepa i pametna nije samo puki mit...

Kultni roman koji je jednako dobar i nakon 14 godina