Knjiga prve pomoći
Kumkvat kao alternativno stablo spoznaje u Epikurovu, a ne rajskom vrtu
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Poetički, nova zbirka Nataše Govedić mogla bi se odrediti kao poetska dijaristika: "dnevnik" nije intiman, nema nadnevke, no samosvojan, autonoman i specifičan pjesnički glas u njemu bilježi unutarnju i vanjsku zbilju. Takva odrednica objašnjava kratkoću pojedinih pjesama – koje su na razini lucidne dosjetke ili duhovitog aforizma, ali i daje prostora duljim pjesmama u kojima se autorica bavi svime što nam određuje život: radom, ljubavi, prijateljstvom, obitelji, kreativnim stvaralaštvom, ali i društvenim okvirom i političkom zbiljom. Tematski, zbirka je posvećena odmoru: nažalost, to je odmor koji se iz niza razloga tek treba osvojiti, pa odatle, vjerujem, dolazi i naziv "Knjiga prve pomoći".
Umjesto posvete, pjesnikinja citira upute iz pravilnika o pružanju prve pomoći: brinuti se o vlastitoj i tuđoj sigurnosti; ne stvarati paniku; ne štetiti; ne činiti više od onog što je potrebno (posljednje se za većinu nas pokazuje kao najizazovnije). Slijedom toga, od 136 pjesama u zbirci dvadeset četiri pozivaju na oprez, a sedamnaest zaziva različite vrste odmora. Ton zbirke određen je već prvom pjesmom, "Rallentando" – poziv na usporavanje, nije bitan cilj nego proces ("odmor je za one koji nemaju cilja") i uvodi jedan od glavnih motiva zbirke, kumkvat, reflektiran i u boji naslovnice što ju je odabrala dizajnerica Božidarka Brnas, a koja potpisuje sva nova, izvrsno redizajnirana izdanja MeandarMedije.
Od čega nam treba odmor? Jednostavno bi bilo reći od kapitalizma, koji je u hrvatskoj inačici najčešće surovo izrabljivanje, no pjesnikinja je u "Knjizi prve pomoći" usmjerenija na složenije, pa i manipulativnije vrste umora: očekivanja, perfekcionizme i samonametnuta robovanja. Stihovi o odmoru umetnuti su između buke misli, ideja i uvida – sve to što "buči" jest kreativno, ali nije odmor.
Možda se neće tako činiti na prvu, no "Knjiga prve pomoći" duboko je politična knjiga: ne samo zato što su stabla – "jedine crkve koje imamo" – političko pitanje (u Gazi "pod izraelskom okupacijom koja je uništila 800.000 stabala maslina"; jer su ona pravo na disanje, "vrt je partitura za disanje"), nego i zato što zbirka funkcionira kao zdrava, i zelena, alternativa svim kulturološkim i društvenim opresijama koje su nas kondicionirale još od tog prvog, dosadno perzistirajućeg mita – da smo mi žene za sve krive jer smo se, eto, urotile sa zmijom oko voća.
Autorica stoga zaziva (rajski) vrt – rajski u smislu da je u njemu dopušten odmor; no čitala sam ga kao onaj Epikurov, Vrt, filozofsku školu u kojoj su se mogle obrazovati i žene, gdje se prakticirala hedonistička etika – uvjerenje da se dobro može izjednačiti s ugodom. Kumkvat, kojem se autorica stalno vraća, u tom smislu funkcionira kao alternativno stablo jabuke u alternativnom Raju: umjesto uskogrudne religije nudi se filozofija, umjesto antropomorfiziranog boga tu je duša, mačka je zamijenila zmiju, a drvo razdora, jabuka, pretvoreno je u stabalce agruma koje nije podložno napadu nikakvih bolesti ni štetnika. Još bolje, kumkvat se jede s korom – ne mora se guliti do mekog, osjetljivog tkiva (nisu potrebni nikakvi bolni zahvati). Kumkvat je simbolički poezija – autorica hoće reći da je poezija (njoj) panaceja, pa zato i knjiga prve pomoći.
Stilski, Nataša Govedić je vrlo pronična pjesnikinja – prizemljena u razumljivosti, istodobno intelektualna, provokativna, buntovna, bezobrazna, s velikim i rijetkim kapacitetom za jezične igre. To prepoznajemo iz njezine prethodne dvije zbirke: u "Pasjim kolima" (VBZ, 2024.) odbacila je preskriptivno i normativno i stihove doslovce crpila iz fonetičkih, morfoloških i semantičkih preobrazbi. U "Zlicama i vilicama" (Fraktura, 2022.) poručila nam je pak da se poezija ne piše zato da bismo nadmudrili gravitaciju, nego zato da nakon posljednjeg pročitanog retka još par sekundi ne radimo ništa drugo. Samo se još malo naslonimo na stihove.
Osjeća se to i ovdje. "Knjiga prve pomoći" doista je prva pomoć: čitala sam je nakon napornog dana, frustrirana birokracijom i time što mi ništa nije išlo od ruke. Zaklopila sam je osvježena i razdragana – jer je duhovita, zaigrana, inteligentna. Ostavila me sa slikom da i u mom unutarnjem vrtu sjaji stabalce malih narančastih plodova.
* Kritika je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
