Oduvijek mi se sviđaju ljudi s ožiljcima, poput stabala. Štoviše, nemam povjerenja u ljude koji nakon četrdesete nemaju nijedan ožiljak. Kaže to šezdesetogodišnja Olivia ženi u četrdesetima koja lutajući Madridom, jer ne zna što bi sama sa sobom, nabasa u njezinu cvjećarnicu u Anđelovu vrtu. Cvjećarnica je neobična, kao i njezina vlasnica narančaste kose, barem dva stoljeća stara, podignuta na nekadašnjem groblju. Žena koja je dobila pouku o ožiljcima zove se Marina i na početku romana „Žene koje kupuju cvijeće“ (Fraktura, 2019., prijevod Silvana Roglić), španjolske spisateljice Vanesse Montfort, sasvim je obična, kao i milijuni ljudi na ovome svijetu.

Posebnom je, nažalost, ne čini niti njezin ožiljak – iako je upravo izgubila supruga; posebnom je ne čini niti njezin karakter – jedna je od onih savršenih suvozačica: cijeli svoj život žrtvovala je za tog muža koji to od nje nije tražio niti je bio loš čovjek. Marini je naprosto bilo manje nelagodno drugome prepustiti odluke.

Olivia ponudi Marini posao iako udovica nema pojma o cvijeću, ali izgleda kao netko kome je nužno potreban spas, a Olivia je vrsta osobe koja voli spašavati (psihologija bi koješta imala reći o tom transferu moći – i općenito nadmoći – ali to nije tema ovoga romana). Već za nekoliko dana Marina će u cvjećarnici upoznati preostale žene koje kupuju cvijeće, nijedna sebi, i njihove hendikepe. Tu je užurbana, poslovna Casandra koja cvijeće kupuje sama sebi pa ga dostavom šalje u svoj ured kako bi stvorila privid pred kolegama da ima privatan život, dapače da je netko toliko obožava pa joj svakog dana, u isto vrijeme, šalje buket strastveno crvenih ruža.

Njezin je „problem“ što je superžena, poslovno toliko uspješna da to zastrašuje sve muškarce, osim jednog oženjenog. Superžena je i Victoria koja je odlučila u svemu biti najbolja: najbolja supruga, najbolja majka, najbolja informatičarka i najbolja „kći“ svojoj svekrvi. To joj jako dobro ide, osim što se ne može zaustaviti i opustiti – sve dok ne upozna šarmantnog arheologa.

Gala se jednom usudila duboko voljeti i prepustiti ljubavi, no to nije dobro završilo pa se odlučila ponašati – recimo to tako, iako je predrasuda – kao muškarac: zanima je samo seks, u veze se ne upušta, između toga prodaje odjeću i čita ozbiljnu književnost. I, na kraju, tu je Aurora, ona koju preostalih pet naziva Trpiružicom (e to je dobro pogođen nadimak!): talentirana slikarica, vječna djevojčica, u vezi bez seksa s tipom koji je očito iskorištava za besplatan stan, krevet i hranu.

Naoko ih ne povezuje ništa, osim što su žene i što sve poznaju Oliviju, no nakon jedne zajedničke ljetne pijanke u cvjećarnici u Anđelovu vrtu postat će prijateljice, duboko se povezati i međusobno si pružati potporu u planovima koje su si zacrtale do kraja ljeta (neke same, neke na nagovor ili poticaj ostatka te ženske škvadre).

Casandra se želi riješiti svojeg oženjenog ljubavnika, ali ta je veza daleko kompliciranija nego što se čini na prvi pogled. Galu ostale nagovaraju da dade šansu jednom posvećenom frizeru, a Victoriju da istraži što nudi taj arheolog koji raskapa stare kosti u potrazi za onima koje bi mogle pripadati dvojici slavnih španjolskih književnika. Aurora samo želi da joj uspije veze sa zapuštenim trutom koji joj se uselio na kauč, no njezine prijateljice žele da napokon netko pogleda te njezine predivne slike. Marina, koja je naša pripovjedačica, dala je pak obećanje pokojnom suprugu: ukrcat će se na njihovu jedrilicu, znakovitog imena „Petar Pan“, preploviti Sredozemno more i rasuti njegov pepeo blizu afričkog kontinenta, no kako da to učini netko tko je po prirodi suvozač a ne kapetan? I Olivia ima svoje izazove, ali njih ćemo doznati tek na kraju.

Roman „Žene koje kupuju cvijeće“, originalno objavljen 2016. godine, bio je hit u Španjolskoj – u samo pet mjeseci doživio je čak sedam izdanja. Razumljivo je zašto: u pitanju je pitka priča o ženskom prijateljstvu, sestrinstvu i snazi, svojevrsni španjolski „Seks i grad“, a roman je toliko „napucan“ mudrim izrekama o životu, redovito iz Olivijinih usta, da se može gotovo čitati i kao self-help priručnik: malo feminizma, puno parola o tome kako svaka žena treba upoznati sebe i ne ovisiti ni o kome, priličan broj zaista dobrih i praktičnih psiholoških savjeta o tome kako tugovati i prihvatiti bol, bijes, razočaranje i vlastitu ranjivost.

Ono što mu je glavna prednost – ti mudri citati koji se gotovo mogu podcrtavati na svakoj stranici, ujedno mu je i glavna „mana“ u književnom smislu. Ne znam je li do originala ili prijevoda, no roman ne teče – pripovjedačica ne priča, nego prepričava, čini se kao da narativ postoji zbog tih mudrolija, a ne da su životni uvidi proizišli iz priča junakinja. Pored toga, struktura romana nije najsretnije osmišljena: sudbine Marine, Casandre, Gale, Aurore, Victorije i Olivije pravilno su isprekidane Marininom plovidbom na jedrilici i hrvanjem s jedrima, motorom, morskim strujama, nespavanjem, olujama, navigacijom, gorivom i sličnim. Osim ako niste strastveni zaljubljenik u jedrenje, pa vas sve to zanima, ta poglavlja će vam u principu smetati u čitanju, koliko god ih autorica pokušavala proturiti pod svojevrsni Marinin dnevnik u kojem raščlanjuje odnos s pokojnim mužem.

Pojedinačne priče pet žena pod Olivijinom paskom, iako klišejizirane, zanimljive su i životne – doista odražavaju sudbine prosječnih četrdesetogodišnjakinja i s njima se može poistovjetiti većina žena srednje dobi bilo gdje u svijetu. Eto i dobre strane globalizacije. No Olivijina sudbina, koju autorica čuva do kraja kao vrhunac i katarzu radnje, slaba je i meni razočaravajuća; ne opravdava napetost koju je Vanessa Montfort gradila punih 350 stranica. Kraj je predvidljiv ali sladak, i površan čitatelj naslutit će ga odmah na početku.

„Žene koje kupuju cvijeće“ lagana su ljetna literatura, ne osobitog književnog dosega, ali idealno za čitanje na plaži, gdje nije moguće imati mnogo koncentracije.

Lagano ljetno štivo o ženskom prijateljstvu