Na krevetu u sobi za izolaciju leži djevojčica. Lice joj se ne vidi jer ga je prekrila rukama. Ispod glave, na jastuku, mrlja je od krvi u obliku srca. Taj će prizor zateći Joona Linna u domu za problematične tinejdžerice Birgittagården. Čini se da je Mirandu Ericsdotter, kao i medicinsku sestru Elisabet Grim, koja leži krvava u šupi, ubila druga problematična djevojčica Vicky Bennet. Njezin je krevet, naime, natopljen krvlju, ispod jastuka je pronađen krvavi čekić, a Vicky je pobjegla kroz prozor. No Joonu Linnu muče dvije stvari: najprije, Miranda, za razliku od Elisabet, nije ubijena čekićem, nego kamenom i, drugo, lažna vidovnjakinja Flora Hansen nacrtala je crtež na kojem se vidi ono što nikako nije mogla vidjeti. Osim ako doista ne razgovara s duhovima.

U prvom nastavku švedskog krimi-serijala, "Hipnotizeru", inspektor Joona Linna suočio se s obiteljskim krvoprolićem; u drugom, "Paganinijevom ugovoru", borio se protiv industrije oružja; u trećem, upravo objavljenom "Svjedoku vatre" (Fraktura, 2013.), opet se vraća intimnoj atmosferi zločina - nema međunarodnih kriminalaca, mafije, švercera oružja i hrabrih aktivistica, nego se glavnina jeze odvija u par kuća zaklonjenih šumom.

Lars Kepler, odnosno bračni par Ahnodril koji pod pseudonimom piše ove fantastično jezovite krimiće o finskom inspektoru u švedskom okruženju, ponovno se vraća i "prokušanom" receptu - središnji likovi opet su djeca, djevojčice s problemima u ponašanju, vrsta zločina koja, nas odrasle, najviše plaši jer je neshvatljivo kako zlo može obitavati u djetetu, simbolu nevinosti.

Dom Birgittagården prokleto je vrzino kolo: iako su sve te djevojčice slatke, zaista dobre, kako kaže jedan od glavnih likova u romanu, socijalni radnik Daniel, s dvije od tih cura, upozorava bogatašicu Elin, "nikada, ali nikada ne smiješ ostati nasamo". Najstarija Caroline jedina je među njima koliko-toliko pribrana i želi promijeniti svoj život, Nina će završiti na psihijatriji nakon što otkrije mrtvu Mirandu, Almiri je bolje ne okrenuti leđa, Lu Chu je toliko slatka da je to ponekad zastrašujuće, najmlađa crvenokosa Tuula patološka je kradljivica i, moguće, ozbiljno poremećena, a tu je još i Indie... Je li neka od njih možda ubojica?

U pozadini svakog romana Larsa Keplera nalazi se uvijek neka velika tema koja se prepliće oko zločina poput DNK - u prvom romanu je to bila hipnoza i pitanje može li se pod hipnozom lagati; u drugome je to bila muzika i pitanje savršenog sluha; sada je tema spiritizam i dvojba je li moguće doista razgovarati s preminulima i od njih doznati informacije o ubojstvu.

No... ono što se mnogo više od spiritizma nameće kao tema trećeg romana jest dvojba da li se zločinci rađaju kao ubojice ili psihopate možda oblikuju njihovi roditelji? Može li usputna rečenica, krivo shvaćena primjedba, u djetetu probuditi nagon za nasiljem? Osobno, ne vjerujem u to. Ne vjerujem, naravno, niti da se rađamo zli, rekla bih prije da nasilje rađa nasilje, iako je, srećom, mnogo primjera gdje nasilje doživljeno u djetinjstvu čini upravo suprotno - iz njega se, čudom empatije i suosjećanja, rađaju brižna i dobrostiva srca koja se bore protiv nasilja.

U "Svjedoku vatre", na margini ubojstava koja istražuje Joona Linna, odvija se, po meni, mnogo veća tragedija - Alexandra Coelho Ahndoril i njezin suprug Alexander Ahndoril mnogo više govore o tome što prolaze "problematična" djeca iz razorenih obitelji kad završe u sustavu državne socijalne skrbi. Tragedija je da oni koji su od malena izloženi nasilju često završe u krugu koji je, umjesto da ga spriječi, institucionalizirao nasilje. Posebnost je Švedske, što nisam znala, da domovi za djecu više nisu u državnom vlasništvu, nego u vlasništvu privatnih kompanija koje na domovima pokušavaju zaraditi pa brigu o djeci svode na minimum kako bi uštedjeli na troškovima. U tom se segmentu Lars Kepler jako približio svojem literarnom uzoru, Stiegu Larssonu, koji je također većinu svoje napete priče o Lisbeth Salander usmjerio na kritiziranje navodno idealnog skandinavskog sustava socijalne skrbi (iako je i takav, faličan, i dalje bolji od hrvatskoga).

Druga tema u pozadini istrage ubojstava nuspojave su antidepresiva koje štićenice doma piju. I to je uistinu strašno: te odbačene curice, na jednom mjestu, opisuju kako na njih djeluju svi ti razvikani lijekovi - kako iznenada postaju nemirne, agresivne, nabijene bijesom, a onda se ruše na krevet kao krpene lutke, obavijene snom zaborava. Ne znam što na to ima reći farmaceutska industrija, ali u "Svjedoku vatre" proizvođači lijekova, i oni koji ih propisuju, doista su prikazani kao "tihi zločinci".

Sve do kraja romana nećemo saznati tko je svjedok vatre i zašto je vatra bitna, no... pedesetak stranica prije završetka otkrit će se da zapravo imamo dva svjedoka vatre. Konačno ćemo doznati i kakvu to strašnu tajnu krije Joona Linna, a roman završava cliffhangerom koji obećava pakleni četvrti dio (već napisani "Sandmannen") - čini se da će Joonu Linnu sustići strava iz njegove prošlosti.

Lars Kepler piše telegrafskim stilom - nema unutra mnogo opisa osjećaja, barem ne ispisanih sladunjavo; tu su tek kratke rečenice i poglavlja, stil lišen bilo kakvih ukrasa, sveden na temeljno, kao da na svijetu postoji točno određena količina riječi i njima treba raspolagati ekonomično da se ne bi prebrzo potrošile. Začudo, u tome ima više emocija nego u mnogim romanima ispisanima pjesničkim stilom.

Osobito se to osjeća u sjajnom liku Vicky Bennet - djevojčice za koju navijamo, jer i Joona za nju navija, iako se istodobno i bojimo: optužena je za dvostruko, posebno okrutno ubojstvo i vrlo vjerojatno je ona ubojica. No dok Vicky opisuje kako je nanosila zlo, počinjemo razumijevati kako se zlo rađa - da se vratimo na onu dvojbu otprije - i u tome bračni par Ahndoril otkriva zašto su sjajni pisci, iako je ovo "samo" krimić. Za gostovanja u Zagrebu u siječnju 2012. ispričali su kako žele da njihov čitatelj razumije sve njihove likove, čak i psihopate. Ako slijedimo priču romana, onda je jasno - zlo rađa zlo, ili zlo je posljedica zanemarivanja, ili zlo je nuspojava tvrdoglavog žmirenja na istinu i nepotrebnog popuštanje u odgoju. Vrijedi razmisliti o tome.

"Svjedok vatre", kao i prethodna dva nastavka, uistinu je proklet roman jer vam, kako piše u jednoj od kritika, krade sate sna. Koliko god samu sebe nagovarala da sporije čitam, njihove krimiće uvijek progutam, pa se ujutro probudim krvavih očiju poput vampira i ostatak dana hodam svijetom s pola glave (druga polovica redovito ostane s Joonom Linnom i patetično žaluje što je već gotovo).

Jako uzbudljivo, jako napeto i jako strašno. Obavezno pročitati!

Lars Kepler vratio se intimnom zločinu i opet otima sate sna