U 1960-ima mnogo se toga dogodilo u Americi: bilo je to vrijeme kontrakulture, rušili su se društveni tabui i društvene norme, bilo je to doba Beatlesa i Boba Dylana, potom hipija, seksualnog oslobođenja, droge i oskudne odjeće; čovjek je hodao po Mjesecu, svijetom je bjesnio hladni rat, vodila se odlučna i često krvava borba za prava crnaca, domaćice su izašle iz kuhinja i potražile posao, te godine pamtimo po drugom valu feminizma… Ničega od toga nema u romanu "Obična molitva" Williama Kenta Kruegera (Vorto Palabra, prijevod Marta Kovač): ne samo da čitatelj ima dojam kao da je radnja pomaknuta dvadeset ili trideset godina u prošlost, nego ima dojam kao da je vrijeme stalo. "Obična molitva", prvi je dojam, priča je iščupana iz vremena.

Ako ste čitali Kruegerov prethodni prevedeni roman, "Ova blaga zemlja" (koji je zapravo napisan i objavljen nakon "Obične molitve"), onda atmosfera koju nastanjuju Kruegerovi likovi postaje jasnija: američki pisac koji je nekad bio poznatiji kao žanrovski – napisao je dvadesetak krimića – voli zabačene gradove i naoko ni po čemu posebne ljude. Osobito djecu, jer Kruegerova je specijalnost od dječaka i djevojčica činiti neočekivane heroje i heroine.

"Obična molitva" počinje 1961. godine u malom gradiću New Bremenu u Minnesoti. Pronađen je mrtav dječak, stradao je igrajući se na pruzi, a trinaestogodišnji Frank Drum, naš pripovjedač, još ne sluti da će to biti ljeto u kojem će upoznati smrt u svim njezinim zastrašujućim oblicima: prirodnu smrt, ubojstvo, smrt kao nesretan slučaj i samoubojstvo. Jedna od tih smrti posebno će pogoditi njegovu, usprkos sitnim trzavicama, sretnu obitelj koju čine otac Nathan, metodistički svećenik; glazbeno nadarena, ali nerealizirana majka Ruth; punoljetna sestra Ariel, talentirana pijanistica koja se sprema na prestižni Juilliard, i dvije godine mlađi brat Jake koji jako muca. Član obitelji je i Gus, koji im doduše ništa nije u rodu, ali je s Nathanom, koji je jednom maštao da postane bogati odvjetnik, služio u Drugom svjetskom ratu, pa nesuđeni odvjetnik, a danas svećenik – što njegovu suprugu čini duboko nezadovoljnom – osjeća i ljubav i obavezu da brine o bivšem ratnom sudrugu koji se često napije, potuče i završi u zatvoru.

Već u prologu romana Frank – koji nam priču pripovijeda kao odrastao muškarac, s vremenske distance od četrdeset godina – čitatelju kaže da to ljeto smrti, suprotno očekivanjima, nije upamtio kao tragično. Otac ga je, kaže, naučio da učimo kroz patnju – "sve dok se očaj i protiv naše volje ne pretvori u mudrost zastrašujućom milošću Božjom". Trusni teren, miriše na propovijed koja osobu koja pati može samo razjariti, ali paradoksalno… ako itko od te stereotipne, i zapravo užasne rečenice, može stvoriti dobru priču, onda je to William Kent Krueger.

Usprkos ocu svećeniku, Frank je na rubu delikvencije – neprestano upada u nevolje ili ih izaziva, a u njih redovito uvlači mlađeg brata Jakea koji je zbog mucanja ionako u problemima s drugom, nerijetko okrutnom djecom. No taj dvojac koji čine mali razbojnik nalik Huckleberryju Finnu i mali mudrac – Jake malo i slabo govori, ali pronicljivo promatra i pametno zaključuje – od prvog je susreta neodoljiv. Frankova znatiželja, a pomalo i krivnja jer poginulog dječaka nije bolje poznavao i nije mu bio prijatelj, potaknut će ga da istraži okolnosti smrti Bobbyja Colea, zbog kojeg će, indirektno, braneći čast mrtvog djeteta, Gus završiti u zatvoru.

Je li moguće da je nesretnog dječaka netko usmrtio? Tko su sumnjivi ljudi koji se muvaju oko pruge i rijeke, a na koje Franka i Jakea upozori pozornik Doyle? Kamo se to noću iskrada njihova sestra Ariel? Zašto Karl Brandt, Arielin momak, ne želi oženiti njihovu sestru? Što se to dogodilo u ratu, a Gus i njihov otac o tome odbijaju govoriti? Tko je ustvari Indijanac Warren, ujak njihova prijatelja Dannyja, koji se iznenada pojavio prošlog tjedna na Zaravni? U "Običnoj molitvi" isprva je mnogo pitanja koja naoko nisu povezana. Kad se dogodi tragedija što rascijepi samo srce obitelji Drum, sva će se ta pitanja spojiti u jedno, životno važno jer Frank i Jake mogli bi izgubiti dom.

Iako "Obična molitva" nije žanrovska proza, vidljivo je da Krueger ima mnogo utakmica u nogama: pisac krimića zna kako graditi napetost, kako čitatelju pokazati ili prikriti dokaze, zna i kako ga navesti na krivi trag, uostalom kao i Franka, no ako ste poput Jakea, naslutit ćete kamo ova priča ide. Samo to bi bilo dovoljno da se "Obična molitva" čita požudno i nestrpljivo; čita dok se ne pročita.

No Krueger daje više: minuciozno karakterizira svoje likove, u osnovi to je poučna, moralna priča, ali bez uobičajenih klišeja i sentimentalnosti – ovdje se ozbiljno mjeri koliko su srca izdržljiva i jesu li doista toliko velika da u njima ima mjesta za sve. Podjednako to vrijedi za odrasle i djecu, potonjima nije teže zato što će morati žrtvovati nevinost; starije srce nekad jače boli jer nema prednost vremena pred sobom – ograničen je broj prilika u kojima se može obnoviti.

A tu je i obećanje s početka priče o patnji i mudrosti. "Kad se zateknete u najvećem mraku, molim vas, nastavite vjerovati, prihvatite nadu, nosite ljubav pred sobom poput upaljene svijeće i obećavam, osvijetlit će vam put. Bilo da vjerujete u čuda ili ne, jamčim vam da ćete doživjeti čudo. Možda ne ono za koje ste se molili. Bog vjerojatno neće promijeniti ono što se već dogodilo. Čudo koje ćete doživjeti bit će ovo: ustat ćete jednoga jutra i ponovno vidjeti zapanjujuću ljepotu dana."

Do kraja romana Krueger će odgovoriti na sva pitanja s početka priče, uključujući i ono zašto se roman zove "Obična molitva" i zašto jedna obična molitva može postati čudo. Što se smrti tiče, tog ljeta 1961. Frank Drum naučit će da "mrtvi nikada nisu daleko. Oni su u našim srcima i našim mislima. Naposljetku, sve što nas razdvaja samo je malo zraka, naš posljednji dah." "Obična molitva" lijep je, staromodan roman o gubitku i oporavku.

Lijepa, staromodna priča o gubitku i oporavku