Na svijetu je više od stotinu vrsta ruža. Razlikuju se u veličini i obliku, neke mogu narasti do sedam metara visine, imaju trnje, ako su divlje i plod - šipak, a gotovo svima je zajedničko da se vole pokazivati. Takve su ruže, mirisne i često šarene, u paleti boja od bijele preko žute do crvene, s tri do čak 13 latica, najčešće pet u čaški, obično neparan broj. Ipak, samo je jedna Rosa candida, osmolatična ruža.

Rosa candida, kao vrsta, u stvarnom životu ne postoji. Postoji, doduše, La Candida Rosa, nebeski vrt, deseto nebo, Empirej, mjesto gdje obitavaju duše u Danteovom Raju. To mjesto, opisuje Dante, nalikuje ruži, a latice joj čine duše koje su “candida” - i svijetle, i sjajne, i bijele - u Danteovom tumačenju, one koje su stvorene od čistog svjetla, simbol božanskog ushićenja i blagoslova. Nebeski ružičnjak.

Upravo će put nebeskog ružičnjaka, najljepšeg vrta ruža na svijetu, u neimenovanom samostanu na jugu Europe, krenuti Arnljótur Thórir, glavni junak romana islandske spisateljice Auður Ave Ólafsdóttir kojeg je nedavno objavila Naklada Ljevak. Arnljótur, koji ima 22 godine, na početku ove priče podosta je izgubljen pa mu se čini da je jedini način da se nađe otići što dalje od kuće. Iza sebe će ostaviti ostarjelog oca i autističnog brata blizanca, ali i sjećanje na majku koja je poginula u automobilskoj nesreći na polju lave.

Kreće na put koji će trajati danima i tisućama kilometara, ali svoju obitelj, najbliže, čitavo će vrijeme nositi i u mislima i u srcu: brižnom ocu putem će se javljati iz telefonskih govornica, o bratu blizancu i njegovim kravatama šarenih boja putem će razmišljati, a s majkom spona zapravo ne može umrijeti. Jer, osim što su bili slični, imali su i zajedničku ljubav - staklenik u kojem su na hladnom, za biljke negostoljubivom Islandu uzgajali ruže. Osmolatične ruže.

U tom je stakleniku, pored toga, jedne noći začeta i Flóra Sól, njegova kći. Arnljótur i Anna nisu se prije toga gotovo ni poznavali, a nakon te noći nisu postali par. Tek par mjeseci poslije, Arnljótur će doznati da je tamnokosa djevojka ostala trudna, pa će se, kako to već biva u uljuđenim zemljama, gdje nema vjenčanja pod prisilom puške, tradicije ili vjere, dogovoriti da će međusobno ostati stranci, ali i da će zajednički skrbiti o njihovoj kćeri.

Dok Arnljótur putuje prema jugu, ponešto ćemo doznati o njemu, iako će se kao najveća briga, u razgovoru s ljudima koje susreće, pokazati činjenica da njegova mala kći na fotografiji koju pokazuje nema baš mnogo kose. Najprije: “Upuštam se u još jedan, konačan pokušaj da objasnim ovoj napornoj osobi da svjetlokosa djeca prve godine života imaju malo kose. Kako mi se moglo dogoditi da od sebe pravim magarca spominjući dijete? Što mi je zapravo bilo da pokazujem njenu sliku?” I još: “Kad se rodila, moja kći je imala malo kose, kažem svojoj suputnici, kao kakav advokat koji ponovno otvara stari slučaj jer su se pojavili novi dokazi.”

Ta kosa, naime, nije tako banalna tema, kako se isprva čini. Jer za kosom će doći i pravo dijete, a skupa s njime i njegova majka. Nakon dva mjeseca koja je proveo u samostanu uređujući vrt i gledajući uvečer sa svećenikom filmofilom, ocem Tomom, najbolje filmove europske kinematografije, Anna moli Arnljótura za pomoć… I tu počinje naša priča.

Auður Ava Ólafsdóttir rođena je 1958. godine u Rejkjaviku i praktički do nedavno bila je nepoznata spisateljica. Islandska kultura, općenito, nama na jugu nešto je daleko i egzotično, neki otok leda i snijega, a meni od ovoga romana, i zemlja vatre (ili barem srca). Ólafsdóttir, piše u bilješci na poleđini knjige, predaje povijest umjetnosti na Islandskom sveučilištu, a organizirala je i brojne izložbe i objavljivala članke iz povijesti umjetnosti u stručnim časopisima. Prvi roman, pod naslovom “Uzdignuta zemlja“, objavila je 1998. godine, nakon čega su uslijedila još dva romana, a potom zbirka pjesama “Psalam o svjetlucanju“ objavljena 2010.

S vremenom, Ólafsdóttir je privukla pažnju književnih kritičara i publike, ne samo na Islandu, nego primjerice i u Francuskoj. Polako ju počinju slaviti kao novi glas svakodnevnog života, kao spisateljicu koja zna i umije pisati o - ljepoti. Ne govorim samo o ljepoti ruža, govorim više o tome da se u svakodnevici, u običnim pojavama koje nastanjuju naš život, potraži onaj odsjaj iznutra koji svi imaju, a tek poneki i otvoreno nose.

Kaže Arnljótur na jednome mjestu u knjizi: “Gdje god je bila mama uvijek je bilo sunca, kakvo god vani bilo vrijeme. Ona je na neki način zračila svjetlošću. Na slikama je uvijek izgledala kao da je osvijetljena reflektorom, a na grupnim snimkama jedino je njezino lice blistalo. (…) U maminoj kosi bilo je svjetla kao i u kosi ovog djeteta, kao da iz nje izbijaju iskre, a bilo je nečeg blistavog i u njezinu smiješku.” O toj vrsti ljepote govorim. Ona je i u onome tko promatra, i u onome koga se promatra, a spona je naprosto - ljubav.

U samostanu na jugu Europe Arnljótur će naći nove i stare suputnike u svom traganju za ljepotom. Dok hoda po vrtu s bratom Matijom, plijevi korov i obrezuje biljke, prekopava zemlju i presađuje ruže, uči kuhati, gleda filmove, doznat će i da se “u Bibliji na stotinu pedeset i dva mjesta govori o tijelu, na stotinu četrdeset i devet o smrti, a o ružama i drugom raslinju na dvjesto devetnaest mjesta”. Izbrojao je to za njega otac Toma koji će ga ponešto naučiti i o - strasti, iako sam o njoj, iz iskustva, ništa ne zna. “Postoji razumna ljubav, kao što se govori u stihovima, kaže on s druge strane sobe, okrenut leđima, ali ne i razumna strast. No kad bi se život živio samo razumno, čovjek bi propustio strastvenu ljubav, kao što se kaže negdje ovdje, reče on i znam da ne citira Bibliju.”

Iako se na prvu čini kao malen, neambiciozan roman, “Rosa candida” je zapravo literarni dragulj, divan roman suptilne simbolike s višestrukim i nenametljivim referencama na Danteovu “Božanstvenu komediju”. U njemu sve započinje, ali i završava, s izmišljenom osmolatičnom ružom koja u dnu ima osam sraštenih latica i još dvaput po osam oko njih; ukupno dvadeset četiri latice što čine pupoljak koji je gotovo uvijek orošen. Ne smijemo, naime, zaboraviti na malenu Flóru Sól, čije ime aludira na Floru, božicu biljaka, cvijeća i plodnosti, te na “sol”, sunce. Drugim riječima Flóra Sól bi bila “sunčana biljka”, a možda i “sjajna kraljica” ili, naprosto, rosa candida.

Arnljótur je vrtlar koji obožava ruže, ali na kraju će “uzgojiti” nešto sasvim drugo. Rosa candida, naime, na kraju ipak nije ruža, nego jedna predivna, blistava, svjetlokosa - djevojčica.

Literarni dragulj koji govori o potrazi za ljepotom i zrelošću