Dobar ljubavni roman uvijek je bajka. Ne misli se pod time na bajkovitost u smislu neuvjerljivost, nego da dobar ljubavni roman oponaša formu i strukturu bajke. Čitatelji(ce) ljubavnih romana, suprotno prevladavajućem mišljenju, jako dobro znaju da to što čitaju nije preslika realnog života ni stvarnih ljubavnih veza: romantične priče čitaju se primarno iz eskapizma, želje za opuštanjem i utjehom. Kao i dobra bajka, i dobar ljubavni roman nudi složene zaplete i jednostavna rješenja: u krimiću, drugoj najpopularnijoj vrsti žanrovske proze, istražitelj na kraju uvijek mora uloviti ubojicu (da bi čitatelj dobio osjećaj završetka, pa time i užitka), tako i žanrovski ljubavni roman uvijek mora završiti spajanjem.
Hipotezu o tome kako u suvremenoj kulturi popularni erotsko-ljubavni romani imaju funkciju koju su nekad imale bajke zastupa fokloristica Linda J. Lee, profesorica na Sveučilištu Pennsylvania, koja istražuje povezanost bajki, popularne kulture i rodnih pitanja. U svojem radu "Guilty Pleasure: Reading Romance Novels as Reworked Fairy Tales" (Grešno zadovoljstvo: Čitanje ljubavnih romana kao prerađenih bajki), objavljenom 2008. godine u časopisu Marvels & Tales, pojašnjava kako romantični romani imaju mnogo toga zajedničkog s bajkama: oba su žanra formulaična – često klišeizirana, artificijelna, stereotipna, predvidljiva i repetitivna; odvijaju se u fantastičnom ili nestvarnom okruženju; usmjerena su na pomirenje ljubavnog para i često se odbacuju kao trivijalni.
Danski folklorist Bengt Holbek u svojoj knjizi "The Interpretation of Fairy Tales" (Tumačenje bajki) pojašnjava kako likovi iz bajki zapravo razrješavaju setove suprotnosti: mlad/star, muško/žensko i niski status/visoko status. U "dovršenim" bajkama sve se ove suprotnosti razrješavaju, u "nedovršenim" bajkama može se riješiti samo podskup. U prva dva pripovjedna poteza u bajci, početna kriza se rješava tako što junak ili junakinja odrastu. Treći potez rješava opoziciju muško/žensko romansom ili brakom. Dva završna poteza podrazumijevaju krizu u novoj vezi i premještanje protagonista iz niskog u viši status vlastitom odlukom.
Ovaj recept, smatra Linda J. Lee, u potpunosti se može prenijeti na ljubavne romane – oboje junaka (ljubavni romani dominantno su, ali više ne i isključivo heteroseksualni) sazrijeva i napreduje do statusa odrasle osobe ili neke druge "visoke" pozicije. Junakinja ne može samo postojati, mora učiniti više od toga; da bi bila vrijedna junaka, mora djelovati, junaku se približava tako što prolazi test i osvaja njegovo povjerenje. Postoji nekoliko vrsta tipskih zapleta, primjerice u zapletu koji se bazira na "ljubavi na prvi pogled" problematizira se ideja je li junakinja doista uvijek/čitavo vrijeme voljena. Koji god podžanr ljubića bio u pitanju, do kraja romana oboje junaka su nekoliko puta testirani i u međuvremenu su postali odrasli, prihvaćeni članovi zajednice te adekvatni partneri jedno drugome. Ispuni li ljubavni roman sve ove – bajkovite – zahtjeve, može se smatrati uspješnim; nije iznevjerio očekivanja čitatelja.
Kanadska spisateljica Carley Fortune u svojem prvijencu "Sva nova ljeta" (Znanje, prijevod Silvija Čolić) školski slijedi sve zapovijedi dobrog ljubića, što objašnjava veliku popularnost njezina romana i dobru recepciju kod čitatelja (bio je na vrhu svih važnijih književnih top-lista, uključujući i onu The New York Timesa). Roman je počela pisati u doba kovida, bez nekih velikih pretenzija: u bilješci na kraju kaže kako je pisanje ove knjige za nju bio bijeg od stvarnosti, a misao vodilja bila joj je strastvena ljubavna priča njezinih roditelja.
"Sva nova ljeta" nisu biografsko štivo nego je ljubav majke Kanađanke i oca Australca, koja je počela u Škotskoj, bila tek inspiracija za pisanje. Ako je išta biografsko utjecalo na pisanje romana, onda je to bila roditeljska odluka da kupe kuću na obali jezera u Barry's Bayu, malom gradu u istočnom Ontariju. Upravo tamo zbiva se veći dio radnje ovoga romana koji je u velikoj mjeri i nostalgična posveta djetinjstvu provedenom u prirodi. Carley Fortune, piše, željela je "odati počast svjetlucavoj vodi, šumi, beskrajnom nebu i olujama koje ga osvjetljavaju u mraku. Žudjela sam pisati o stvarima poput sladoleda i narukvica prijateljstva. Željela sam pobjeći od 2020. godine i vratiti se u najbolja ljeta svojeg djetinjstva."
U žanru ljubavnog romana preferiram povijesne i fantastične ljubavne priče, no kao ljubiteljicu boravka u prirodi i svih voda (mora, rijeka i jezera) zarazila me njegova nostalgija i gotovo idilično odrastanje glavnih junaka. Sam i Percy, naime, upoznaju se kao djeca, upravo u Barry's Bayu gdje Sam živi s majkom i starijim bratom, a Percy dolazi na ljetovanja u obiteljsku vikendicu. Percy je u onom osjetljivom trenutku odrastanja kad jedan potez može donijeti naklonost ili prezir cijelog društva, a ona je upravo počinila faux pas odabravši horor za filmsku večer s prijateljicama. Odjednom više nema prijateljice, pa kad joj Charlie "ponudi" da radi društvo njegovu mlađem bratu Samu, iako mu nije potrebno čuvanje s obzirom da su vršnjaci, trinaestogodišnjaci, Percy odmah prihvati.
Zaplet počinje u odrasloj dobi, Percy i Sam su sad tridesetogodišnjaci, ali su prekinuli svaki kontakt prije dvanaest godina, kad su prekinuli i vezu. Charlie nazove Percy kako bi joj javio da je Samu i njemu umrla majka – pozove je na ispraćaj, a Percy potvrdi da će doći, ne bez straha. Ona je prekinula vezu sa Samom, očekivano tek na kraju romana doznajemo zašto, no taj prekid – iako njezinom odlukom – potpuno joj je poremetio život. Susresti opet Sama podrazumijeva i da će mu morati reći istinu zašto ga je napustila.
"Sva nova ljeta" u mnogočemu su obična ljubavna priča – Carley Fortune ne muči čitatelja beskrajnim preokretima i podzapletima, sve se više-manje svodi na skupljanje hrabrosti da se priopći istina, no zaplet gradi postupno, i školski, pojačavajući napetost i držeći čitatelja prikovanog za knjigu. Najveća prednost romana, rekla bih, u tome je što – bez namjere da bude programatski – rastvara neke tipične patrijarhalne obrasce od kojih je žanr ljubavnih romana desetljećima patio. Najprije, Sam nije loš dečko, dapače, pa pozdravljam odluku da se junakinja zaljubi u zdravog i stabilnog muškarca, a ne hodajuću nevolju. Drugo, Percy je ta koja mora iznova osvojiti Sama, što klatno moći predaje u ženske ruke.
Ljubavne priče, naime, prototipski završavaju brakom ili, u suvremenim varijantama, nekim oblikom zajednice, makar zajedničkim životom. U ljubavnim romanima rijetko će se dogoditi da autor, direktno ili indirektno, kritizira "zadanu" formu ljubavi i ljubavnog raspleta, još manje sustava društvenih veza u kojem se odvija. Linda J. Lee smatra kako su bajke nekad "hvatale" kolektivne fantazije i omogućavale ženama da se odupru patrijarhalnim normama. U tom smislu, i suvremeni ljubavni romani – kao sljednici bajki – otvaraju prozor u ženske fantazije. Popularni romantični romani pomažu otkriti kako žene pregovaraju o svojim fantazijama (zamišljenim životima i ljubavima…) u okviru patrijarhalne kulture. Većina znanstvenika ljubiće čita u jednom od dva ključa – ili kao literaturu koja osnažuje patrijarhalne obrasce, ili kao subverzivno štivo koje ih rastvara. Pa je tako trilogija "50 nijansi sive" (sa 150 milijuna prodanih primjeraka najprodavaniji ljubavni roman svih vremena) – iako je loše napisana (ženska erotska) literatura – značajno doprinijela seksualnom oslobođenju žena.
Popularna romantična literatura, smatra Linda J. Lee, dinamična je kulturološka forma: ni u jednom drugom žanru nakladnici i pisci u tolikoj mjeri ne udovoljavaju željama, potrebama i kulturološkim promjenama čitatelja kao u ovom žanru. Iako vlada uvjerenje kako feministkinje ne čitaju ljubavne romane, ili kako ljubići ne mogu biti feministički, znanstvenice Ann Rosalind Jones i Dawn Heinecken smatraju kako ljubići, osobito oni objavljeni nakon 1990-ih, reflektiraju čitav niz feminističkih preokupacija. U ranim romantičnim romanima ženska seksualnost je bila suzdržana, a junakinje redovito djevice, no od sredine 1980-ih erotski element ljubića mnogo je eksplicitniji. Naravno, i danas postoji rukavac ljubavnog žanra u kojem su junakinje djevice, primjerice, serijal romana o obitelji Bridgerton, koji iz "slatkog" ljubića ne osobito uvjerljivo prelazi u "erotski" ljubić (junakinje već pri prvom spolnom činu, iako nemaju nikakvog seksualnog iskustva, doživljavaju eksplozivne orgazme). U erotskim ljubićima redovito je prikazan čitav seksualni čin i završava velikim seksualnim zadovoljstvom glavne junakinje – čitatelju/ici prezentira se lepeza eksplicitnih slika ženske žudnje. Pozicionirajući ženu kao seksualno aktivnu a ne pasivnu, autori(ce) ljubavnih romana osnažile su, ako već ne stvorile, ženski subjekt žudnje i smanjile objektivizaciju žena.
Carley Fortune definitivno je na tom tragu jer "Sva nova ljeta" obiluju sočnim i dobro napisanim opisima seksa. Pritom zaplet uvelike gradi oko tipičnog tropa ljubavnog romana – miješanja žudnje i opasnosti - uz suvremeni otklon. U tradicionalnijim ljubavnim (heteroseksualnim) romanima glavni junak redovito je snažan, alfa muškarac, u čijim je rukama sva (seksualna) moć. Seks s takvim muškarcem podrazumijeva prijetnju za protagonistkinju, ne fizičku nego psihološku: u smislu da bi se mogla izgubiti – da bi mogla samu sebe izgubiti. Možemo to tumačiti u patrijarhalnom ključu – seks junakinji oduzima moć, čini je slabom i povodljivom, osobom bez značaja. U suvremenijim verzijama, ta muška dominacija i seksualno "ludilo" ženu zapravo oslobađaju samonametnute kontrole pa je, obratno, vraćaju njoj samoj, njezinoj seksualnoj srži (jedna varijanta toga prikazana je upravo u "50 nijansi sive").
Carley Fortune iskorak čini u tome što je seks opasan za oboje njezinih protagonista – oboje strahuju da će izgubiti kontrolu i da će seksualna strast razotkriti njihovu emocionalnu osjetljivost, ponovno ih učiniti ranjivima i da će zbog toga opet patiti. Sam i Percy jedno drugome predstavljaju emocionalnu prijetnju, i to je osnovni zaplet romana: hoće li ih ljubav metaforički ubiti ili spasiti, oživiti? Fortune odstupa od uobičajenog patrijarhalnog narativa i po tome što je njezin muški protagonist otvoreno emocionalno ranjiv – dapače, muškarac i žena, subverzivno, zamijenili su uloge; Percy je ta koja nosi teret krivnje koju mora okajati.
Uzimajući sve ovo u obzir, raširena osuda čitatelj(ica) ljubavnih romana u najmanju je ruku neprikladna. Često označeni kao "kič", "smeće" ili "ženska pornografija", popularni romantični (ljubavni) romani – i njihovi čitatelji – redovito se kritiziraju, marginaliziraju ili izruguju. Usprkos tome, ljubići su i dalje najpopularniji žanr u fikciji. Prema podacima iza 2022. godine, prihod od prodaje ljubavnih romana u SAD-u iznosio je 1,44 milijardi dolara, a samo u 2021. godini, računajući i tiskane knjige i e-knjige, prodano je 47 milijuna primjeraka ljubavnih romana u Sjedinjenim Državama. Više od 64 milijuna Amerikanaca pročitalo je barem jedan ljubavni roman 2004. godine, navodi Linda J. Lee u svojem radu, a 42 posto čitatelja imalo je najmanje prvostupničku diplomu (toliko o predrasudi da takve romane čitaju slabije obrazovani). Istraživanja o čitateljima ljubića pokazuju da trećina svih žena koje čitaju, čitaju upravo ljubavne romane. Linda J. Lee smatra da se na ljubiće često gleda s prezirom zato što je u pitanju primarno ženska fikcija.
U svijetu u kojem planet pretvaramo u uskuhalu žabu, u kojem se davimo u bolesti, siromaštvu i nesreći, u kojem je empatija postala hashtag, a za čitanje svima ponestaje koncentracije, ne vidim svrhe da se proganja i osuđuje važna i snažna zajednica čitatelja što se tješi ljubavlju. U ljubavnom romanu ljubavnici se brzo posvađaju i još brže mire, slušaju jedno drugo i znaju razgovarati, naglas izgovaraju što osjećaju, a seks im je fantastičan. Tko, zaboga, ne bi želio živjeti u takvom svijetu?
Podijeli na Facebook
