"Ne osjećam se ni umornom ni razbuđenom, ni teškom ni laganom, ne moram ni pušiti ni jesti, ni piti ni ići na zahod. Nemam potrebu za distancom, ali ni želju da te zagrlim. Slobodna sam, ne za sve, nego od svega, pa ipak ne i usamljena..."

Ovim riječima započinje roman suvremene njemačke spisateljice Katje Lange-Müller, "Bijesne ovce", inače jedan od najpoznatijih romana ove nagrađivane autorice. Priča je to o Soji Krüger, antijunakinji, čije ime nerijetko izaziva podsmijeh. Ona životari u zapadnom Berlinu, a iz njegova istočnog blizanca prebjegla je 1987. godine. Soja je neugledna žena u četrdesetim godinama, pomalo otužna izgleda, koji je baziran na jeftinom seksepilu. Upuštajući se u usputne veze, ona pomalo pije i pomalo krade. Njezina je majka visoko pozicionirana istočnonjemačka partijska funkcionerka, a zašto je Soja prebjegla, kao i način na koji je to učinila, nije nam poznat. Saznajemo tek da Soja živi od neke vrste socijalne pomoći, u bijednom stančiću, te da povremeno ponešto zaradi na crno. Preživljava. Zapravo, ona prolazi kroz život, ne uzimajući ni sebe, a ni taj svoj život previše ozbiljno. Sve je to nekako usput. Može, a i ne mora...

Sasvim slučajno, prilikom bezazlene šetnje gradom, Soji put presjecaju dvojica mladića. Neplanirano i nekim čudnim spletom okolnosti, njih troje završi na piću, te ih Soja nespretno poziva na ručak. Na dogovoreni ručak stižu obojica mladića, ali jedan od njih, Harry, ostaje ne samo na ručku, već i trajno u Sojinom životu.

Uskoro saznajemo da je Harry došao i jednostavno - ostao. Ostao je danima, tjednima, bez nekog jasnog plana. Soja ubrzo saznaje da je Harry zadnjih desetak godina proveo u zatvoru. Saznaje i da je (bivši?) narkoman. Da je na nekom kompliciranom programu uvjetnog otpusta – odvikavanja od droga, u koji će se, vjerujući svim svojim bićem da može promijeniti Harryja, uključiti i pomalno naivna Soja.

Soja nam zorno opisuje svoju ljubav prema Harryju i opsesiju tim mladićem, svoju želju da mu ugodi na sve moguće načine. Od kuhinje do kreveta. Ona se oko Harryja trudi onako kao što se nikada u životu ni oko čega nije trudila. Brine kao majka o njemu, njegovom narušenom zdravlju i svim njegovim potrebama. Iz svake rečenice izvire bolna iskrenost žene, koja je dala sve, a zauzvrat dobila tako malo. Jer Harry, koliko god da joj je blizu, nikada se posve ne otvara, i uvijek joj vješto izmiče. Uz sav njen trud, ona nikada ne saznaje sve o njemu, nikada ga ne upoznaje u potpunosti. Harry kao da vodi svojevrsni paraleleni život, u kojem se pojavljuju određeni sumnjivi likovi, ali u koji Soja jednostavno nije dobrodošla.

Roman "Bijesne ovce" pisan je u prvom licu, pri čemu je narator Soja. Međutim, Soja se u romanu ne obraća čitatelju, nego svom Harryju. Iz Sojine priče mi znamo da Harry više nije tu i da je ta priča gotova. Međutim, tek na samom kraju romana uspijevamo saznati na koji je način ta priča završila. Soja se učestalo pita zašto ona Harryju nije značila onoliko koliko je on njoj i zašto ju je sustavno isključivao iz svog života, ponekad na vrlo grub i nedvosmislen način. Iako nam je na kraju jasno što se točno Harryju dogodilo, brojna Sojina pitanja ostaju zauvijek neodgovorena.

Kratki odlomci, koji dolaze iz navodne Harryjeve bilježnice, u koju je on bilježio svoja, prilično osebujna i bizarna razmišljanja, često prekidaju nit Sojine priče. Harry u toj bilježnici zapisuje crtice iz svog života, piše o prijateljima, drogiranju i razlozima drogiranja. Međutim, u svim tim svojim bilješkama Harry Soju nikada, iz samo njemu znanih razloga, niti jednom rječju nije spomenuo, a Soju to lagano ubija.

Smješten u 1987. godinu, u zapadni Berlin, ovaj roman progovara o jednom mučnom i neizvjesnom vremenu pred povijesni pad tog znamenitog Zida. Vrijeme je to nagovještaja ujedinjenja jedne zemlje, a razjedinjenja nekih drugih, vrijeme posljednjih trzaja umirućeg dinosaura imena Komunizam, vrijeme koje miriše (ili smrdi?) na rat, vrijeme pojave jedne nove pošasti: HIV-a... Sve je to sublimirano kroz intimističku priču jedne izgubljene žene i kroz životne sudbine ljudi, koji su živjeli u nekim nezgodnim vremenima... Ova duboko introspektivna priča otvara nam prozor u svijet tadašnjeg zapadnog Berlina, kroz vizuru, ne samo antijunakinje Soje, već i kroz ostale likove, koji se gotovo stihijski pojavljuju u ovome romanu, često i potpuno nepotrebno za samu radnju. Svi su oni zapravo gubitnici, jadnici, musavi probisvijeti u potrazi za brzom zaradom, po mogućnosti sa što manje uloženog truda. Likovi koji mile kroz ovaj roman žive u memljivim, neurednim stanovima, u kojima nema naznake, a ni želje za nekim boljim životom. Ili barem nečim drugačijim. A čak kad bi i željeli nešto bolje, sve bi ostalo na pukoj želji, jer se njima jednostavno ništa ne poduzima.

Na koricama ovoga romana stoji napomena kako je i majka Lange-Müller također bila visoko pozicionirana partijska funkcionerka, baš kao što je to i Sojina majka u romanu. Pokušala sam doći i do nekih drugih osobnih podataka o spisateljici, kako bih ustanovila koliko biografskih elemenata spisateljice ima u Soji i njezinom životu. Međutim, kako je roman odmicao, a Sojina priča bivala sve šokantnija (a meni osobno i sve tragičnija), jednostavno sam odustala od traženja informacija o spisateljici. Nadam se da svaka sličnost Lange-Müller i Soje prestaje s tim likom majke, partijske funkcionerke. Sojin život, bolje rečeno životarenje, zaliveno alkoholom, prljavštinom, neurednošću i usputnim seksom, nije obrazac života kakvog bi itko poželio.

Puna tri mjeseca nakon čitanja romana "Bijesne ovce", još ne znam kakav bih generalni stav zauzela o toj knjizi. Mišljenja sam da Lange-Müller ovim romanom nije dosegla razinu vrhunske svjetske književne poslastice. Usprkos nesumnjivo karizmatičnom vremenu radnje i tematici kojom se bavi, ovo ipak nije roman koji bi se dao okarakterizirati kao uzbudljiv. Čini mi se da je najbolji opis ovoga romana: drugačiji i šokantan. Pa tko želi uroniti u priču o ljubavi, koja to zapravo nije, u priču o neobičnoj ženi, koja je zapravo itekako obična, i koja je (koje li tragedije), najsretnija bila uz nesretnog i dalekog muškarca, u priču o melankoliji i sjeti, i biti pri tome šokiran do srži ( a priznajte, ponekad baš to volimo), ovaj bi roman mogao biti dobar izbor.

Ljubav koja to nije, neobična žena koja je zapravo obična i muškarac koji izmiče