Sedamnaestogodišnja Niki jedna je od četiri Onde. Onde su Olly, Niki, Diletta i Erica, četiri vrckave djevojke i najbolje prijateljice koje su svoju škvadru nazvale po početnim slovima svojih imena. No, onde na talijanskom znači i valovi, a njih su četiri doista poput velikog morskog vala: strastvene, duhovite, optimistične i zaljubljene u život. Nasuprot njima su četiri muškarca na pragu srednjih godina – Enrico, Pietro, Flavio i Alessandro kojeg zovu Alex. Jedan od njih je oženjen i već ima djecu, drugi je zaljubljen u svoju suprugu, ali svejedno strahuje da će ga prevariti, treći je samac, a četvrti je upravo prekinuo dugogodišnji vezu. Točnije, Elena je napustila Alexa bez riječi, i to nakon što ju je zaprosio.

Slučaj – ili sudbina – složit će prometnu nesreću u kojoj će se Niki na skuteru sudariti s Alexom u Mercedesu. Bit će to ljubav na prvi pogled, barem za jedno od njih. No, Niki ima sedamnaest, a Alex čak 37 godina. Dijeli ih ne samo dvadeset godina razlike, nego i potpuno različita životna iskustva: Niki je tek na pragu životu, i dalje beskrajno vjeruje u ljubav; Alex se već opekao i nije siguran da želi više ikome vjerovati. Kad bi se ljubav mogla svesti na matematiku, sigurno je, kako Niki zadirkuje Alexa, da bi on bio računovođa osjećaja jer pokušava sve kontrolirati.

Treći roman talijanskog pisca, scenarista i redatelja Federica Moccie (1963), "Oprosti, ali ti jesi moja ljubav" (Hena com, 2016.), inače njegov četvrti preveden na hrvatski jezik, sve je ono – i mnogo više – na što su njegovi čitatelji navikli i što od njega nestrpljivo očekuju. Moccia je, ne samo u Italiji, nego i diljem Mediterana, apsolutna zvijezda u žanru tinejdžerskih ljubića za kojima rado poseže i odraslija publika.

Sjetite se samo njegova hita "Tri metra iznad neba". Glavni junaci Babi i Step postali su toliko popularni da su snimljene čak dvije filmske verzije njihove priče: najprije talijanska 2004. godine, a šest godina kasnije i mnogo popularnija španjolska. Četrnaest godina nakon što je napisao "Tri metra iznad neba", 2006. godine, Moccia je objavio nastavak romana, "Želim te", a onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Prema autorovoj priči, ako ljubavnici na treći rasvjetni stup na rimskom mostu Milvio objese zaključani lokot, a ključ potom bace u Tiber, bit će im podarena vječna ljubavna sreća. Preko noći Milvio je bio okićen lokotima, ali ne samo on - diljem Italije na mostovima su se počeli pojavljivati lokoti, simboli vječne ljubavi, potom u Parizu, a ljubavni lokoti vise čak i na Bruklinškom mostu. Tolika je moć Federica Moccie.

Dio razloga treba tražiti u načinu na koji piše - romani su mu filmični, bogati dijalozima i blistavim slikama mladih koji se voze na motorima i u automobilima, izlaze, zabavljaju se, ljube i pate. Pored toga, "Oprosti, ali ti jesi moja ljubav" prepun je referenci na suvremenu pop-kulturu, najviše glazbu i filmove, što je direktna pozivnica za mladoga čitatelja. Govori mu: Ovo piše netko tko me razumije!

S obzirom da su priče već u startu pisane kao scenariji, Moccia ih vrlo lako pretvara u filmske ekranizacije koje redom, kao i knjige, postaju hitovi. "Oprosti, ali ti jesi moja ljubav" u Italiji je objavljen 2007. godine, a dvije godine kasnije dobio je i nastavak "Scusa ma ti voglio sposare" (Oprosti, ali želim te oženiti). Po oba romana snimljeni su filmovi: prvi ima talijansku i španjolsku verziju, drugi zasad samo talijansku. Kao da sve to nije dovoljno, nakon što je Moccia objavio "Oprosti, ali ti jesi moja ljubav", na njegovu web stranicu javila mu se – Niki osobno! U poruci je napisala: "Ja sam Niki, ona iz 'Oprosti, ali ti jesi moja ljubav'. Postoji samo jedan problem. Još nisam upoznala Alexa". Bilo to istina ili ne, poslužilo je piscu da napiše još jedan roman, "Cercasi Niki disperatamente" (2007), što bi se moglo prevesti kao – očajnički želeći Niki.

Ljubav između 17-godišnje djevojke i 37-godišnjeg muškarca je naravno klišej. S jedne strane, u pitanju je tipična muška fantazija (o mladoj djevojci). S druge strane, to je tipična djevojačka sanjarija (o starijem, iskusnom i šarmantnom tipu koji padne baš na nju). Jedan takav ozbiljan tip, kojem je ozbiljno slomljeno srce, naletjet će na - proljeće. Mislim da se Niki ne može bolje opisati jer Alexovo srce napada upravo poput proljeća koje topi snijeg u veljači i obećava zelenilo, mirise i uzbuđenja. Teško je tome odoljeti, i priroda se svaki put preda u ožujku, pa ni Alessandro neće ostati imun na Nikine čari – tko može odoljeti djevojci s iskricama u očima, najslađim osmijehom na svijetu i šarmantnim karakterom?

No mogu li ta dva svijeta funkcionirati zajedno? Može li se Alessandro do te mjere pomladiti da brine o testu iz talijanskog ili ocjeni iz matematike, a Niki do te mjere uozbiljiti da razumije koliko mu je bitno pobijediti u natjecanju na poslu i dobiti kampanju za japanskog proizvođača bombona? I što će na sve reći Nikini roditelji? I što će učiniti Alessandro kad se Elena opet pojavi?

Ako vam se sve ovo čini naivnim i neuvjerljivim, razmislite još jednom. U Italiji i Španjolskoj su ovakve priče sasvim moguće. Ne mislim da su ljubavi tamo površnije, ali mislim da su ljudi tamo opušteniji i da – što zbog blage klime, a što zbog kolektivnog mentaliteta i temperamenta – doista lakše vjeruju da je sve moguće. Pa i nemoguće ljubavi.

Federico Moccia u svojim romanima sjajno hvata taj mladenački duh, tu vječnu nevinost i optimizam koji vjeruje da će mladost zauvijek potrajati. Neodoljivo je to, likovi u njegovim romanima kao da nikada ne stare. Prve ljubavi uvijek su vječne, strasti su uvijek svježe, emocije su stalno povišene. Zvuči naivno, a opet je nekako i realno, Moccia ne prodaje laži i mislim da je to recept njegova uspjeha – koliko god se te njegove ljubavi činile nemogućima, ljubavni parovi spojeni iz suprotstavljenih ili paralelnih svjetova, svejedno djeluju autentično.

Jer, doista, u stvarnom životu princeze se zaljubljuju u bitange, mlade djevojke osvajaju pomalo umorne frajere u 30-ima. Rijetko, ali ponekad te ljubavi doista uspiju. Moccia je majstor u tome da upravo takve priče "pronađe" i prenese na papir, prkoseći svim literarnim trendovima koji ljubav pokušavaju učiniti što nadnaravnijom, ubacujući vampire i vukodlake, i time nedostupnijom. Svojim načinom Moccia redovito pogađa čitatelja u žicu, dokazujući da svi mi želimo isto. Voljeti i biti voljeni.

Literarni svijet Moccie u emotivnom je smislu vječna bajka, neka Narnija ili Nigdjezemska u koju je svatko od nas barem jednom ušao i zarazio se svjetlucanjem zaljubljenosti. Čitatelji su mu beskrajno odani, doslovce ga obožavaju – mislim da je doista precizno ulovio i mladost i radost. U taj slatki, ali ne i saharinski svijet se svatko od nas želi vratiti, makar imao i 80 godina.

Ukratko, ne možete to pobijediti. Naprosto se predajte fantaziji i uživajte!

Ljubavna bajka kojoj nije prepreka ni dvadeset godina razlike