Jošuino drvo
Lujanović prodaje krijesnice koje bi mogle osvijetliti tamu
Staša Aras
Naša ocjena:
Koliko je vrsta čitatelja, koliko pisaca? Koliko je veza između njih, koliko tekstova koji nisu pronašli svoga čitatelja? Koliko neshvaćenih, koliko obožavanih, koliko citata koji iščupani iz tijela djela plutaju svemirom interneta.
Koliko divnih zaboravljenih klasika? Raskošnih stilskih bravura izašlih iz mode? Koliko je pisaca u trendu i njihovih ekraniziranih fabula? Koliko ih se ispire s prvom kišom s top ljestvica čitanosti? Koliko i čestica prašine. Koliko i zrna pijeska u pustinji.
Tekst. To famozno nešto o nečemu nekomu nešto znači jednom ili nikada ili zauvijek. Čitaju li pisci i kada pisci počnu pisati ono što žele, a ne ono što misle da moraju da bi dokazali da mogu, da bi bacili laso na nekoga iz publike koja hrli gonjena kaubojima opinionmakerima. Pa kad jednom pokažu da umiju sagraditi fabulu, napeticu, dramu, opjevati kapljicu rose na krizantemi koju će za par trenutaka netko nehotice protresti dok šeće vrtom na putu prema trijemu gdje će odložiti svoj kišobran, a iz kuće će odzvanjati grmljavina očeva... Onda sjednu i pišu po svojoj volji goli tekst, tekst koji sam dolazi.
Najviše volim vjerovati da je tekst igra a pisac netko tko te poziva na igru. Dobrodušni prijatelj, prijatelj koji vjeruje i ne srami se i ne libi se.
Čemu ovoliki uvod, reći ćete, gukni već jednom grlice o čemu je ta knjiga koju držiš u ruci.
U ruci mi je knjiga "Jošuino drvo" Nebojše Lujanovića.
Lujanović je pisac. Odakle je, čujem vičete. Odakle je pisac? Pisac je odakle želi biti. O tome govori "Jošuino drvo". Na koja pitanja ta knjiga daje odgovor? Nema odgovora, samo još više pitanja. Kao u nekoj toploj proljetnoj kiši, samo pljušte nova pitanja i sa svakom stranicom nižu se nova pitanja i nova čuda. Takva je to knjiga. Ona vas uzme pa vas ljulja nad prostorom putovanja, hodočašća, maratona, sjećanja. Odmori se ponekad u oazi, utočištu za putnike i nesretnike.
Čitam trenutno nekoliko knjiga i iz svih tih knjiga izviru anonimni tragači s popudbinom svojih nesreća. Dok pišem ovaj tekst, kroz prozor dopire smijeh krovopokrivača u pauzi između dva pljuska. Razmontirali ljudi krov, montirali skelu, a kiša pada li ga pada. I sada nesretnici sjede na vrhu kuće i smiju se. Smiju se toj nezgodi, toj ironiji života. A što će drugo? Isto im je plakali ili smijali se. Posao i tako pati. Dođe mi da im viknem kroz prozor: ”Podignite malo više krovnu gredu, tesari.” Takva je rabota i pisanje. Taman da ćeš podići krov kad ono pljusak.
Lujanovićevo putovanje u Jeruzalem, sveti grad, takva je knjiga potrage za smislom, za utjehom, za dijalogom. "Svi smo mi putnici na noćnom putovanju. To je valjda život."
Knjiga putovanja prati trkače, pretpostavljam, grupu ljudi koja unajmljuje vodiča, pa mu otkazuje turu pa unajmljuje drugog i između nesporazuma, obilazaka, autor nam pripovijeda o ljubavi, patnji, sjećanju, Bosni, Bogu, krivnji, utjesi, gubitku, ponosu, dostojanstvu, smrti. On je otprilike poput onoga što odlazi na kraj svijeta da bi se susreo sa samim sobom, a putem piše a pisanje mu je put. Takva je to knjiga. Intimna knjiga o ljubavi i traženju, miomirisna, kao da je patnja miris mošusni biblijski koji poznaju samo oni kojima je patnja obilno darovana.
Nebojša Lujanović u knjizi kratkih tekstova uvezanih u nisku dovodi sa sobom i Andrića i svoju majku i evanđelje i Joba. Najviše možda Joba i iako bismo mogli uzeti metar teološki pa mjeriti "Jošuino drvo" ili metar romaneskni ili metar za poeziju pa ga premještati po tekstu da bismo u kritici iznijeli kvadratne metre za oglas o kući knjizi, ja to ovdje neću raditi.
Ovaj kontemplativni putopis, ova meditativna naracija, priča o životu i smrti, bit će nagrada onima koji je uzmu u ruke jer će barem za trenutak osjetiti da njihova patnja nije jedina.
Uzimajući za temu Jeruzalem "čini se kako je na tom malom mjestu zbijena sva nada i vjera, ali i sve nasilje i netrpeljivost koji su rasuti po cijelom svijetu". Nebojša Lujanović povezuje duhovno i materijalno, boji svojim sjećanjem značenja koja bi mogla biti odgovori na pitanje, apostrofira kozmička načela stvaranja i uništenja da bi kroz Damask, Galileju, pustinju, ruševinu i hram sondirao smisao koji mi vječni tragatelji žudimo.
Knjiga je podijeljena na cjeline Ništavilo, Zlo, Rođenje i Mir. Provodni motivi se nižu lirskom logikom ili logikom vječne priče i utjehe. Ako bih morala definirati temu, rekla bih da je "Jošuino drvo" poziv na dijalog, poziv na usporavanje i ljubav. Pa ako se pitamo zašto sada još jedna knjiga o Jeruzalemu i religijama, mitovima i biblijskim zapisima, baš zato što se nesreće nadograđuju jedna na drugu i čini nam se ponekad da dolina suza nema kraja i samo se širi, a pisac negdje na nelijepom raskršću između nemila i nedraga daje nadu. Prodaje krijesnice koje bi mogle osvijetliti tamu.
Podijeli na Facebook
