Relativno mlad njujorški par, s dvoje djece tinejdžera, kreće na kratak odmor. Amanda i Clay, direktorica marketinga "usmjerena na klijente" i profesor na gradskom koledžu koji povremeno piše kritike za ugledne časopise, unajmili su na tjedan dana luksuznu kuću na Long Islandu i planiraju provesti odmor u seoskoj zabiti, blaženo udaljeni od civilizacije i sretno uronjeni u obiteljsko zajedništvo uz društvene igre, roštilj i kupanju u bazenu, hvatajući zadnje trenutke djetinjstva svojih pubertetlija.
Amanda i Clay gotovo su tipski likovi, svi znamo takve ljude: iako žive u Brooklynu, mirne duše bi se mogli uklopiti i u zagrebačku ili splitsku srednju intelektualnu klasu. Amanda sanja o odmoru, ali želi i da je kolege trebaju "koliko Bog želi da mu se ljudi nastave moliti": otišla je na godišnji odmor, ali se ne može odlijepiti od e-mailova. Clay želi da mu se ime pojavljuje u New York Timesu, ali bi bio najsretniji da ne mora napisati tu kritiku. Klinci – Archie i Rose – zalijepljeni su za mobitele; uređaji na njih djeluju "kao što one frule djeluju na kobre".
Tih tjedana dana na odmoru na Long Islandu roditelji se planiraju pretvarati da su bogataši – vlasnici luksuzne kuće s bazenom koja košta "samo 340 dolara na dan plus dodatak za čišćenje i polog", a kuhinja joj je opremljena mramornim pultovima i Miele perilicom. Prvi dan prolazi idilično, u obližnjem dućanu bez grižnje savjesti spiskali su dvjesto dolara na namirnice.
Drugog dana navečer netko im zakuca na vrata. Kad nakon kraćeg paranoiziranja vrata ipak otvore, pred njima stoji par – naočit, dobro građen crnac, možda mrvicu nizak, šezdesetak godina star i s ugodnim smiješkom, imena G. H. (George) Washington. Uz njega stoji žena, Ruth, također crnkinja, također neodređene dobi, odjevena u suknju i sako. Stariji bračni par tvrdi da je kuća njihova i, još čudnije, da je u New Yorku nestalo struje. Bili su na koncertu simfonijskog orkestra, ali po povratku kući na Manhattan čitav je grad ostao bez struje. Žive u zgradi na četrnaestom katu, a kako se do stana ne mogu popeti pješice, uputili su se umjesto toga u svoju vikend-kuću. Nazvali bi oni Amandu i Claya i javili da stižu, ali nema signala. I doista, Amanda i Clay otkrivaju da im mobiteli ne rade, kao ni televizija ni internet…
Isprva je situacija komična – Rumaan Alam, američki pisac bangladeškog porijekla, udara snažnim zamasima satire u svojem trećem romanu "Ostavi svijet za sobom" (Znanje, prijevod Igor Rendić); gotovo da zavrćete očima čitajući kako su Amanda i Clay uvjereni da su liberalni i osviješteni čak i kad su otvoreni rasisti. Stariji par, naime, mlađem paru nudi kompenzaciju od tisuću dolara, da ih prime u njihovu vlastitu kuću. Ovi su pak lagano uvrijeđeni jer su platili da budu sami, i istodobno sumnjičavi. George i Ruth naprosto ne izgledaju kao vlasnici te krasne kuće (zato što su crnci), pa Amanda naglas suprugu deklamira svoje predrasude: što ako je on kućepazitelj, a ona služavka? Ili, što ako su ubojice?
Clay je pak svjestan da ne pamti dobro lica. I zna da možda naročito loše pamti lica crnaca. "Nije namjeravao reći: 'Svi mi izgledaju isto', ali bilo je dokaza, pravih i konkretnih znanstvenih dokaza da ljudi u pravilu bolje prepoznaju druge ljude iste rase. Ono, pa nije valjda rasistički priznati da milijardu Kineza njemu nalikuju jedan drugome više nego što si oni sami nalikuju kad gledaju jedni druge."
Autor čitatelju brzo razbija neizvjesnost: skačući kroz različita očišta likova već nakon nekoliko stranica doznajemo da Amandi i Clayu zapravo ne prijeti nikakva opasnost od para koji im se pojavio na vratima; oni su doista vlasnici kuće koju su mladi Njujorčani unajmili. No i stariji, crni par ima svojih zabluda i predrasuda: George najviše vjeruje majstoru Dannyju koji mu je uredio kuću, uvjeren je da su zbog toga postali prijatelji; tankoćutna Ruth, istančanog glazbenog ukusa, šokirana je pak prljavštinom koju zatiče u kući – ovo je prvi put da u svoj vikend-dom nije ušla nakon što ga je očistila čistačica, nego ima direktno iskustvo kakav su svinjac turisti – čak i kad su obrazovani gradski ljudi – u stanju napraviti.
Dva para postupno ipak razviju povjerenje, no temeljni problem ostaje neriješen – ne uspijevaju stupiti u kontakt s vanjskim svijetom. I tu se društvena satira naglo pretvara u distopiju: na čitatelja odjednom nahrupi duboka jeza. Kako roman odmiče, neosobni sveznajući pripovjedač čitatelju otkriva detalje koje ne znaju likovi, što stvara dvostruku nelagodu. S jedne strane, informacije koje nam pripovjedač daje o vanjskom svijetu su sporadične, ubačene u gotovo idilične opise svakodnevice četvero odraslih i dvoje djece, pa čitatelju bez upozorenja ubrzavaju dah. S druge strane, čitatelj osjeća nelagodu jer baš ništa u radnji ne upućuje na to da će junaci uskoro doznati što se zbiva i nešto konkretno poduzeti da se zaštite.
Luksuzna dokolica i svijet koji propada neprestano se sudaraju, a jedini koji sve zna je čitatelj i pritom u tom iskustvu ostaje sam – nema čak ni mogućnost katarze da strah proživi posredno, kroz informirane junake. Taj neuobičajeni literarni postupak ono je što je uistinu strašno u ovome napetom romanu, jer čitatelj ima osjećaj da apokalipsu proživljava samo on: ti nesretnici u luksuznoj kući zaštićeni su informacijskom blokadom, oni ustvari uopće ne znaju koliko je situacija loša. Oni se još mogu nadati. Mi ne.
Tako doznajemo da je netko, pretpostavljamo SAD, poslao prve zrakoplove na obalno područje, "kako protokol nalaže u takvim situacijama". Kojim situacijama? Kakav protokol? U isto vrijeme junaci romana kupaju se u bazenu, kuhaju obroke, divlje se seksaju i svršavaju, piju skupi viski s ledom. Jedina koja intuitivno, visceralno osjeća da nešto nije u redu jest tinejdžerka Rose.
Usprkos distopijskoj atmosferi i galopirajućoj apokalipsi, "Ostavi svijet za sobom" nije žanrovski roman. Iako počinje kao društvena satira, nije nužno ni angažirano štivo – Rumaana Alama najviše je ustvari zanimalo kako bi se pojedinac ponašao u frontalnom sudaru s katastrofom, što mu je, vjerujem, donijelo i nominaciju za finale nagrade National Book Award, ali i prodaju filmskih prava Netflixu u ljeto 2020. godine, prije nego što je roman uopće objavljen. (Glavne uloge tumače Julia Roberts, Mahershala Ali, Ethan Hawke, Myha'ala Herrold i Kevin Bacon, film režira Sam Esmail, a snimanje je počelo u travnju ove godine.)
U ovom se romanu, naime, preispituju temeljne postavke ljudskosti i, posljedično, društvenosti pa je ovo najviše psihološki roman. Što bismo napravili da nam se dogodi apokalipsa? Da li bismo pohrlili spašavati svijet, ili bismo se zatvorili u svoja četiri zida? Koga bismo prvo nazvali, kome bismo pomogli, a čiju bi bol, patnju i strah ignorirali? Koje bi predrasude proradile i koga bismo, zbog toga, ostavili da umre? Da li bismo pomogli susjedu, sklopili pakt s potpunim strancima, prihvatili ih kao novu obitelj ili bismo se preko pola svijeta uputili posljednji put pozdraviti kćer ili sina?
Ili: svijetu je došao kraj pa zašto onda ne bismo zaplesali? Jutro će svanuti pa zašto ne bismo spavali? Kraj je neizbježan pa ćemo zato popiti, pojesti, uživati u trenutku? Ako nas sutra, prekosutra ili za deset dana više neće biti, zašto ne bismo sada vodili ljubav?
Nema točnog odgovora na ovo pitanje. Ovo nije ispit moralnosti; moral se ovdje, kako kaže jedan od likova, tretira kao "vječno promjenjiva skupina različitih briga". "Ostavi svijet za sobom" – proročki, jer je pisan prije pandemije koronavirusa – razotkriva da je društveni poredak tu kako bi većina nas mogla živjeti u uvjerenju da u stvari nisu društvene životinje. Sve se drži na okupu prešutnim sporazumom da će sve ostati na okupu. "Potrebno je samo da jedna strana odluči da će se sve raspasti kako bi do toga zaista i došlo. Ne postoji struktura koja bi spriječila kaos, postoji samo kolektivno vjerovanje u red." A kad se red raspadne, većina nas neće učiniti baš ništa jer je strah nešto divlje i osobno, "nešto što čuvate u sebi jer se nadate da ćete ga tako onesposobiti". I završno, trik-pitanje: kako da nastavimo voljeti druge ljude, i primati njihovu ljubav, sad kad smo svjesni da jedni druge ne možemo spasiti?
Roman Rumaana Alama balansira na osjetljivoj granici ugode i nelagode; dovoljan je tek blagi povjetarac – jedna riječ – da vas prebaci na jednu ili drugu stranu. Dio čitatelja će sigurno biti razočaran krajem, no ovakav autorski odabir je ono što razgraničava nisku od visoke literature: prva će vam ponuditi pravocrtne i nerijetko moralne svršetke, druga će vam izmaknuti tlo pod nogama i pustiti da mašta odradi ono što je literatura tek načela.
Podijeli na Facebook
