“I ti ćeš se udati za momka kojeg ja odaberem”, reče gospođa Rupa Mehra čvrsto svojoj mlađoj kćeri.
Lata je izbjegla čuti majčinu zapovijed tako što je razgledavala velik rasvijetljen vrt Prem Nivasa.
“Hmm”, promrmljala je.
“Znam ja što znači taj tvoj hmm, mlada damo. A ja ti kažem da neću podnositi nikakve hmmove što se toga tiče. Ja znam što je najbolje za tebe. Sve što činim – činim zbog tebe.”

Zbiva se to u Indiji, ranih pedesetih godina. Godine 1947. najveća demokratska zemlja na svijetu, s populacijom, danas, od 1,2 milijarde ljudi, postala je neovisna. Britanci su otišli, muslimanska područja udružila su se u Pakistan, a tri godine kasnije Indija je dobila svoj prvi ustav.

Usprkos tome, gospođa Rupa Mehra odlučna je svojem najmlađem djetetu, kćeri Lati, naći prikladnog momka. Neovisnost od Britanca još nije značila neovisnost od brižne majke koja ne vjeruje da je ljubav moguće naći vlastitim izborom. Arun, najstariji sin u obitelji Mehra koja je prerano ostala bez oca, najbolja je potvrda toga, jer je iz vatrene zaljubljenosti oženio bezobraznu Minakši Ćhaterđi, čije moderno ponašanje gospođa Rupa Mehra nikako ne odobrava.

Saviti, starijoj kćeri, gđa. Mehra našla je boležljivog, ali dobrog supruga, Prana Kapura. Ostale su joj samo dvije brige – najmlađi sin Varun, koji luta bez jasne slike o budućnosti, i Lata, ta tvrdoglava cura koja je uvjerena kako je u stanju sama najbolje odabrati.

S Vikramom Sethom, autorom romana “Prikladan momak”, u originalu “A Suitable Boy”, susrela sam se prvi put prije više od 10 godina. Zelena, debela knjiga mekog uveza, na engleskom jeziku, činila se impozantnim zadatkom. Stigla sam, čitajući, točno do mjesta gdje završava, u hrvatskom prijevodu, prvi dio trilogije, “Kišni paviljon”. Sethov hrvatski izdavač, zagrebački Profil, odlučio je knjigu razlomiti u tri dijela, vjerojatno računajući da će knjigu tako biti lakše čitati, a i lakše prodati jer bi originalno izdanje, od čak 1474 stranice, i koštalo mnogo više od 129 kuna. Lakše je, vjerojatno, triput prodati knjigu od stotinjak i nešto kuna, nego odjednom debeli svezak od par stotina.

“Prikladan momak”, odnosno prvi dio “Kišni paviljon” (nazvan tako zbog kiše suza koje će u jednom paviljonu proliti Lata…) doista je izazovno djelo. Prevoditelj Marinko Raos, inače profesionalni diplomat koji je prevodio Pamuka, Fukuyamu i Safrana Foera (ali i Johna Le Carréa i P. D. James) obavio je dobar posao. U originalu, na engleskom, na kojem Indijac Seth pomalo “izdajnički” piše, pravdajući se da je engleski “njegov instrument”, “Prikladan momak” nabijena je knjiga koja zahtijeva tvrdoglavu koncentraciju.

Problem nije u stilu, jer je tečan, pripovjedan, maestralan. Problem nije niti u likovima, nego u njihovoj količini. Seth je načelno postavio četiri pripovijedne linije koje prate četiri obitelji – Mehre, Kapure, Khanove i Ćhaterđije, a svaka od tih pripovjednih sekvenci ima svoje digresije, jer je u svakoj obitelji mnogo djece. Iako je Lata glavna junakinja ovog povijesno-ljubavnog romana, pošteno bi bilo reći da zapravo imamo 14 glavnih likova, koliko ima djece, a njima treba pridodati i šestero živih roditelja i još brojne druge likove s kojima se sudbine djece i roditelja isprepliću. To znači da u svakom trenutku pratimo oko 20 likova i njihovih životnih priča. Mnogo je lakše to čitati na hrvatskom jeziku, iako sam se vratila engleskom originalu, nestrpljiva doznati što se zbilo s Latom, nakon što je upoznala “neprikladnog” momka.

Vikram Seth je predivan pisac, iz mnogo razloga. Tada, prije desetak i više godina, “Prikladnog momka” prekinula sam da bih pročitala njegov treći roman “An Equal Music”, kojeg je objavio 1999. godine. Radnja, smještena u modernu Europu, u vrijeme dok je Seth bio u ljubavnoj vezi s francuskom violinisticom Philippe Honoré, prati živote klasičnih glazbenika i njihovu muziku. Ne morate, kao Seth, svirati indijsku flautu i čelo, te pjevati Schubertove melodije (kao Kakoli u romanu…), da biste bili svjesni umijeća kojim je Seth dočarao ljepotu glazbu. Sjećam se da sam tada zažalila što, kad već ne pjevam i ne sviram nikakav instrument, barem nemam dar da tako pišem o glazbi kao on. Seth je, osim za glazbu, talentiran i za jezike. Studirao ih je nekoliko, uključujući velški, njemački i francuski, pored toga što govori mandarinski, engleski, urdu i hindi. Tako da mu se “izdajništvo” zbog pisanja na engleskom u neovisnoj Indiji može oprostiti.

“Prikladnog momka” pisao je gotovo deset godina i napisao remek-djelo. U njega je doslovce utkao svoj život. Već površno poznavanje njegove biografije, otkriva da se u likovima Late, Savite i članova obitelji Ćhaterđi, može prepoznati njegova vlastita životna priča. Njegov otac Prem bio je direktor tvrtke za proizvodnju cipela zbog čega postaje jasno kako je uspio tako precizno (i tako zanimljivo!) opisati sekvencu koja uključuje Vinu i Kedarnatha Tandona. Njegova majka Leila – krajnje fascinantno! – bila je prva žena sutkinja na Visokom sudu u Delhiju, ujedno i prva koja je postala glavna sutkinja državnog Visokog suda u Simli, što objašnjava nebrojene detalje iz života gospodina suca Ćhaterđija. Njegov mlađi brat Šantum danas vodi budističke meditacijske turneje, što neodoljivo podsjeća na Dipankara Ćhaterđija i njegovo nastojanje da dohvati tajnu postojanja. Seth nikada nije krio da je inspiraciju za likove iz “Prikladnog momka” potražio u svojem životu; dapače, jednom je prilikom rekao da je jedino pas, kućni ljubimac obitelji Ćhaterđi, zadržao svoje pravo ime i u romanu, jer ga on jedini ne može tužiti.

Prepričati radnju “Prikladnog momka”, odnosno zasad “Kišnog paviljona”, naprosto je nemoguće. To bi bilo kao da pokušavam prepričati, u nekoliko redaka, svoj ili bilo čiji život. Toliko je rukavaca u koje se mora zaći, toliko sjećanja, toliko snova, želja, nadanja… Toliko pogrešaka i uspjeha, toliko trenutaka slavlja i poraza, da to ne može stati u nekoliko stotina riječi. Da bi se shvatila sva kompleksnost života, treba ga naprosto proživjeti – punim plućima, punim srcem.

Vikram Seth dao je čitateljima upravo taj dar. Da potpuno, bez cenzure, uđu u svaku poru drugoga živog bića i iskuse njegov život za trajanja svog vlastitog. Neprocjenjivo! A onda to pomnožite s dvadeset i shvatit ćete veličanstvenost njegova pothvata i razumjet ćete zašto mu je trebalo gotovo deset godina da dovrši, kako ga nazivaju, indijski “Rat i mir”, jedan od najdebljih modernih romana i da pritom čitatelje ne uplaši količinom stranica, nego ih još i oduševi.

Ovakvi romani danas gotovo da se više i ne pišu. Treba za njih mnogo sape, mnogo inteligencije, mnogo umijeća, promišljanja, zaranjanja u intimu, vlastitih egzorcizama i nimalo taštine da se odbaci sve ono nebitno i naprosto ispriča dobra priča. Ili, kako je britanski The Times, svojedobno napisao u svojoj recenziji: “Nađite vremena za ovaj roman. Pravit će vam društvo do kraja života.”

Maestralno djelo o indijskoj majci koja svojoj kćeri pokušava pronaći muža