“Cirkus stiže bez najave. Ne prethode mu nikakve objave, nikakve tiskane obavijesti po oglasnim stupovima i pločama u središtu grada, ne spominju ga i ne reklamiraju u lokalnim novinama. Naprosto je tamo, a još jučer nije ga bilo. Njegovi uznositi šatori prugasti su, bijelo-crni; zlatu ili grimizu ni traga. Ali još nije otvoren. Ne još. Otvara se u sumrak, zatvara se u zoru.”

Tako počinje roman “Noćni cirkus”, 33-godišnje američke spisateljice Erin Morgenstern koji je praktički preko noći postao bestseler, a za njega je u siječnju Summit Entertainment kupio i filmska prava. Erin je svoj prvi roman, ljubavnu priču s elementima fantastike na 448 stranica, objavila krajem prošle godine, preciznije u rujnu, i već ga nazivaju jednim od najljepših romana 2011., ne samo zbog predivne naslovnice, nego i teme. Glavni junaci, Celia i Marco, čarobnjaci su koje su njihovi učitelji, ne pitajući ih, uključili u misteriozno i potencijalno smrtonosno natjecanje u magiji, a koje se odvija upravo u tajanstvenom cirkusu koji radi samo noću.

Priča o “Noćnom cirkusu” zapravo je priča o tome koliko svijet zapadnjačkog nakladništva može biti okrutan. Erin Morgenstern studirala je kazalište i dizajn svjetla na koledžu Smith; nakon diplome povlačila se po raznim uredima kao pripravnica i uglavnom se osjećala jadno jer je dane provodila fotokopirajući dokumente inteligentnim profesorima prava koji nisu uspijevali sami savladati običnu fotokopirku.

U jednom trenutku sve ju je to umorilo pa je, uz suprugovu podršku, dala otkaz i posvetila se pisanju i slikanju, provodeći usamljeno sate i dane u njihovom bostonskom domu. Slike je prodavala za 20 do 30 dolara po komadu, da bi 2005. godine, za jedne spisateljske radionice, napisala manji rukopis. No, kako je pisala, priča je postajala dosadnjikava, pa je likove odlučila poslati u - cirkus.

I tu je mašta konačno proradila. Bila je silno uzbuđena jer je konačno našla ideju koja je funkcionirala. Pisala je na mahove sljedećih nekoliko godina, ispisujući stranice o mađioničarima, akrobatima i paru blizanaca koji su imali sposobnosti medija. No, kad je rukopis privela kraju odbilo ju je čak 30 literarnih agenata. Na vrlo pristojan način, više-manje svi su joj poručili da je to što je napisala zapravo kaos, bez glave i repa.

Zbog poraza je toliko postala malodušna da je odlučila uništiti rukopis. Srećom, sada već bivši suprug ostao je pribran, pa je sakrio isprintanu verziju, što je bio spas s neba jer su joj se konačno počeli javljati urednici koji su u njezinom romanu vidjeli potencijala i poručili joj da, ako značajno revidira radnju, ima nade da će ga netko od nakladnika objaviti.

Tako se rodila Celia, glavna junakinja, koje u prvim verzijama romana uopće nije bilo. Tako se rodio i Marco, koji također dotad nije postojao među likovima. Imajući sve ovo na umu, neke stvari o “Noćnom cirkusu” postaju mnogo jasnije (vratit ćemo im se kasnije).

Kad je Erin revidirala roman, konačno je krenulo. Dobila je predujam od šest znamenki, što je honorar rezerviran za razvikane pisce. Istoga trena počeli su je - i nakladnik i knjižari - trpati u ladice. “Noćni cirkus”, reklamirali su je, kombinacija je serijala o “Harryju Potteru” (jer ima elemenata magije), serijala “Sumrak” (jer ima zabranjenu ljubav) i serijala “Igre gladi” (jer ima elemenata natjecanja s visokim ulozima). Sad vam je već jasno kamo smjeram…

Erin Morgenstern, svjesno ili ne, u svemu je tome, kao spisateljica, postala prilična “žrtva” koja se ne snalazi uvijek baš najbolje. (Wall Street Journal je, primjerice, jednom objavio kako se Erin požalila svom američkom nakladniku, Knopf-Doubledayu, da je boli ruka od potpisivanja 2200 primjeraka romana iz prvog izdanja, koje je tiskano u 100 tisuća. Suho su joj odgovorili da je bolje da se privikne na bol.) Naime, pitanje je sljedeće: koliko je “Noćnog cirkusa” napisala uopće sama Erin Morgenstern, njezina imaginacija, koliko je priča proizvod njezine ideje? A koliko je produkt knjiških agenata koji su roman samo željeli dobro prodati i nakladničke kuće žedne novog hit-serijala koji će joj donijeti milijune? Pomoć agenata i nakladničkih kuća sasvim sigurno je neprocjenjiva, jer oni imaju mnogo više iskustva od autora amatera, no gdje je granica - gdje završava nužna pomoć, a počinje nasilna utrka za profitom u kojoj se književnost žrtvuje u ime dobrog proizvoda?

Jer, Erin, naime, ne želi pisati serijal. Za nju je “Noćni cirkus” zaokruženo djelo i točka. I tu je, mislim, sasvim u pravu. Tržište je prezasićeno nestavcima koji se razvlače kao bezukusne žvakaće gume, zapletima koji su krajnje neuvjerljivi i dozlaboga dramtični, ali silno potrebni da bi se opravdao drugi, treći, četvrti nastavak… Ima li tu uopće književnosti? Da, “Noćni cirkus” sasvim sigurno neće ući u književne kanone, ali zašto ne bi funkcionirao kao zaokruženo djelce, nepretenciozni roman o čarolijama u kojem ima mnogo ljepote?

U prilog ovoj tezi ide i argument da ga je dobno i profilu čitatelja zapravo jako teško svrstati. Iako američki nakladnik i američke knjižare ciljaju na mladu publiku (tzv. young adult), ovo je zapravo roman za odrasle. Da, publika Harryja Pottera odrasta, kao i ona sage “Sumrak”, pa i “Igara gladi”, pa im treba štivo primjereno njihovoj dobi i ukusima formiranima u djetinjstvu, ali ovo nije roman za njih. Gledati prvi roman Erin Morgenstern kroz prizmu čega u njemu sve ima, a da korenspondira s drugim bestselerima, zbilja je trgovački okrutno i nema nikakve veze s književnošću.

I tu je zapravo glavna mana “Noćnog cirkusa”. Kad zatvorite knjigu, razmišljate par dana i pokušate na kraju donijeti neki sud, ne možete se oteti dojmu da ga je, zajedno s Erin Morgenstern, pisalo i nekoliko histeričnih urednika koji su silno u njega htjeli ugurati i Pottera, i “Sumrak”, i te dosadne “Igre gladi”. Iz svog tog kaosa, jer i dalje tu ima kaosa iako je ušminkan, pomalja se glas originalne spisateljice koja je zapravo samo htjela napisati priču o prelijepom cirkusu i paru neobičnih blizanaca.

Mislim da su Erin – i američki urednici, koji su je, nagađam, tlačili, i sama Erin, koja je popustila vjerojatno stoga što je konačno htjela dovršiti prokleti roman – učinili priličnu štetu, jer je Morgenstern ponajprije zaista izvrsna pripovjedačica. Radnja se odvija između tri priče, točnije tri pripovjedne linije, tri vremenska razdoblja i još autorica skače između dvije pripovjedne perspektive – one u drugom i one u trećem licu. U tome se teško snaći ako knjigu ne čitate u kontinuitetu i uvijek jednako koncentrirano, no to ne umanjuje impresivnost autoričine vještine umetanja petlji u petlje, posebno u svjetlu činjenice da je prije toga bila potpuna amaterka.

Priča sama po sebi, u zapletu i razradi likova, ima dosta rupa. Ako ćemo baš tvrdoglavo analizirati, drugi glavni junak, Marco, karakteriziran je u tek plošnim potezima pa ozbiljnijem čitatelju nije jasno zašto se Celia toliko u njega zaljubila, niti gdje vidi privlačnost, s obzirom da veći dio romana Marco ne figurira kao osobito simpatičan lik. Niti njihova ljubavna priča nije dobro razrađena, barem ne na papiru, pa fatalnost osjećaja nekako visi u zraku. Nedostaje i pravi završetak; nije jasno gdje su završili junaci o kojima ovisi sudbina cijeloga cirkusa, no taj dio se ne mora nužno pripisati nevještosti slaganja zapleta. Moguće je da ja autorica naprosto neke krajeve priče htjela ostaviti otvorenima (nadam se da joj to nije sugerirao nakladnik nadajući se nastavku).

S druge pak strane, unutra su predivni likovi Baileyja, Widgeta i Poppet, koji apsolutno funkcioniraju: uvjerljivi su, izazivaju emocije, s njima se lako poistovjetiti (što je, poznavajući pozadinu nastanka romana, potpuno razumljivo, jer o njima je Erin zapravo i htjela pisati, pa je u njih unijela najviše energije i mašte). Svijet magije koji je Erin Morgenstern stvorila definitivno je očaravajuć i, ne jednom, ispunit će vas divljenjem prema imaginaciji, čudovitosti ideja i autentičnoj čaroliji kojom autorica u svojoj glavi raspolaže. U nje je doista, da parafraziram citat iz jedne domaće dječje pjesmice, “jako neobičan um”. Mene se posebno dojmio cirkuski šator u kojem se nalaze bočice ispunjene sjećanjima – kad otvorite neku od njih, miris koji iz nje izađe dočarava vam, primjerice, šetnju po plaži, miris mora ili ljeta, do razine da se osjećate kao da bosim nogama hodate po sipkom pijesku plaže…

Dok je pisala roman, kaže Erin Morgenstern u intervju koji mi je dala, imala je osjećaj da piše “čudnu knjigu”. I doista jest čudna. Rekla bih da je ono najneobičnije u njezinom romanu to što je glavni junak entitet koji zapravo nije čovjek. Glavni junak je, naime, cirkus, pored fantastičnog para blizanaca. Celia i Marco su tu tek dekoracija, tako da ako se planirate zakačiti na ljubavnu priču, zaboravite! No, ako želite iskusiti autentičnu magiju, ako vas zanose neobične ideje, ako maštate o paralelnim svjetovima u kojima funkcionira neka čudovita, nostalgična logika, onda je “Noćni cirkus”, odnosno Le Cirque de Rêves, pravo štivo (i mjesto) za vas.

U cirkus su utkane žudnje, snovi, strasti; nad njime se strepi, njegova je sudbina neizvjesna, sa cirkusom se čitatelj može povezati. Neobično, jer obično se povezujemo s ljudskim likovima, iako bi vjerojatno ispravnije bilo reći da se obično povezuje sa životnim u priči, s onim što nam rezonira emociju, sjećanje, neki strastveni naboj. Erinin cirkus je taj u koji se zaljubljujete, kao i svi pravi “rêveurs” iz romana. Cirkus je taj zbog kojeg je sve zapravo nastalo, cirkus je priča i priča je cirkus.

“Netko treba ispričati te pripovijesti. Kada bitke završe - one dobivene i one izgubljene - kada gusari pronađu svoje blago i kada zmajevi svoje neprijatelje pojedu za doručak uz šalicu finog lapsang souchonga… netko treba pohvatati i ispričati njihove priče. U tome je čarolija. Čarolija je u slušaču; svaki od njih čut će je drugačije i nitko od njih neće moći predvidjeti kakav će dojam na njih ostaviti. Od banalnog do dubokog. Možda ćeš ispričati priču koja će se nastaniti u nečijoj duši, postati njegova krv, njegovo ja, svrha njegovog postojanja. Ta će ga priča dirnuti i pokrenuti. I tko zna na što će ga tvoje riječi potaknuti. To je tvoja uloga, tvoj dar. Tvoja sestra možda vidi budućnost, ali ti je, dječače, možeš oblikovati. Ne zaboravi to. Napokon, postoje mnoge vrste čarolija.”

Ovaj odlomak, koji na kraju romana izgovara jedan od likova, vjerujem, pokazuje pravu, autentičnu namjeru autorice. Ne znam, možda bi njezin originalni rukopis doista bio pravi kaos, bez glave i repa, no ovo je nešto o čemu bih ja voljela čitati, što bih voljela doživjeti dok u sumrak ulazim u - cirkus snova. Cirkus koji stiže bez najave, kojem ne prethode nikakve objave, koji se ne reklamira po oglasnim stupovima i pločama u središtu grada, kojeg ne spominju u lokalnim novinama, koji je samo crn i bijel, bez ikakve druge boje, i koji se “otvara u sumrak, a zatvara u zoru”.

Magični roman talentirane spisateljice koji je pao kao žrtva ambiciozne američke izdavačke industrije