Počelo je to ovako. Ankica se baš se igrala s Mikicom, kad ju je mama pozvala i rekla: "Ankice, pozdravi se, idemo!" Ukrcali su se u avion – Ankica, brat Tonći, mama Albina i tata Ivica – i iz Bora u Srbiji preselili na Brač. Tata je pripremio teren, zaposlio sebe i mamu, organizirao prijevoz namještaja i pobrinuo se da ih svi prijateljski dočekaju. Audi su prodali. Pored selidbe, taj je gubitak auta Ankicu nekako najviše pogodio, jer je audi bio "nekako elegantan, a meni je oduvijek stalo do dojma..."

Nemojte joj prerano suditi. Nije to baš samo zbog dojma. Ankica, naime, ima samo četiri i pol godine, i ovo je tek prva u nizu selidbi u njezinom životu.

Na Braču ih dočekuje barba Ivica Kulinac, distrofičar koji se jedva kreće, ali svejedno s Tonćijem i Ankicom igra nogomet. Nesretni će Ivica, koji je Tomićevima iznajmio stan, zbog dovitljivog Tonćija, starijeg tek koju godinu, biti uzrok Ankičine prve ozbiljnije "traume".

Scena ide ovako. Barba Ivica Kulinac i Ankičina mama frigaju palačinke u kuhinji. "Gledaj ih", kaže Tonći, spreman na pizdarije. "Vidi, vidi kako pričaju...", doda podmuklo. "Frigaju palačinke", dometne Ankica. "Eh, da...", ne posustaje njezin brat. "Tako se na prvi pogled čini... Ali kad malo bolje pogledaš..." Ankice se uzobilji. Muka joj je. Najradije bi otrčala tamo, bacila se na pod i uhvatila se mami za suknju, Ivicu odgurnula kroz zahod u onu njegovu samačku sobicu, samo da njen tata ne ostane rogonja. "Ja ti, Ankice, mislim da su oni ljubavnici", promumlja vražji brat, a kad mama donese tanjur s palačinkama, Ankica se rasplače.

I tako kreće "Naročito ljeti", roman prvijenac Ankice Tomić koja se nadala da će postati novinarka, ali je, nakon studija kroatistike, u novinama postala (samo) redaktorica. Srećom. Da je pisala novinske tekstove možda bi se potrošila na naporne izvještaje iz vlade ili sabora, gubila bitku boreći se za pravdu s hrvatskom birokracijom ili naprosto samozadovoljno tavorila jer, eto, ipak nešto piše, tu i tamo joj se potkrade neka sjajna rečenica na kojoj joj kolege čestitaju (ili ne), i tako svaki dan.

Ovako, čitajući tuđe tekstove, ispravljajući tipfelere i popravljajući ponekad groznu novinarsku sintaksu, izbrusila je stil, sačuvala svježinu riječi i misli, razvijala duhovitost i pronicljivost i napisala sjajan mali roman koji otkriva veliki talent. Uz to, ne manje bitno, osvojila je za njega 100 tisuća kuna, jer ga je nakladnik VBZ proglasio najboljim romanom 2011. godine.

"Naročito ljeti" samo naoko nema čvrstu strukturu ili sadržaj koji bi se mogao ispričati. Samo naoko, zato što je njegova struktura istkana iz upečatljivih sjećanja petogodišnje djevojčice (još sam fascinirana time kako je sve to popamtila, jer ja se ne sjećam gotovo ničega iz te dobi!); iz sličica njezina djetinjstva kojim prolaze živopisni i životni likovi.

Tu je teta Ecija, mama "preljubnika" Ivice i domaćica par exellance, koja će Ankici donijeti torbicu s perlicama iz Švicarske u kojoj će Ankica ponosno odnijeti marendu Tonćiju u školu i osramotiti ga pred cijelim razredom; Anka Brankina koja je djecu zaključala u sobu na svadbi Ankičine tete Ane i njezinog zaručnika Šime, ali su oni vješto pobjegli kroz prozor; teta Seka koja Ankici u Siveriću lakira nokte u crveno i šiva kompletiće; čika Vojo koji je poveznica s prijašnjim životom u Srbiji; Mato od čijih kolica strahuju Tonči i Ankica; Nora, Ankičina prva prava prijateljica s kojom ima zajedničke smrtne grijehe (!); obiteljski prijatelji Marendići koji će (p)ostati prijatelji za cijeli život...

Sadržajno, to je priča o jednoj hrvatskoj obitelji koja se mnogo selila, ali im to nije naškodilo, nego je samo ojačalo povezanost i ljubav. Eh, ljubav... To je, usudila bih se reći, glavni adut Ankičina romana – ne samo da raspršena sjećanja drži na okupu i povezuje ih u smislenu, hrabro intimnu i duhovitu priču, nego je i magični sastojak koji čitatelja emotivno povezuje uz Tomićeve, kao da su njegova vlastita obitelj. Pritom ne bih htjela osporiti očiti talent pripovijedanja, nego iskazati mrvu zavisti – to je obitelj kakvu bi si svatko poželio.

Jer mama će Albina, koja se uvijek znala dobro igrati, za Tonćijev rođendan organizirati pravu pravcatu Kviskoteku, Ankicu će naučiti pjevati dvoglas i neće se naljutiti kad Ankica laže da joj nove, upravo kupljene cipele nisu tijesne, a kad djeci postane zlo od vožnje u automobilu, strpljivo će im objašnjavati da do odredišta ima "dva meklauda, jedan dnevnik i crtani..." (Drugim riječima sat vremena, koliko je trajala serija „McCloud“, potom još pola sata, koliko je trajao dnevnik, i na kraju još pet minuta, koliko je trajao crtić).

Moja najdraža scena je ona kad Ankica otkrije da tata, iako se kleo da nikad neće u partiju, ipak ima crvenu knjižicu u ormaru s dokumentima. Ankica odmah saziva sastanak kućnog savjeta. (Drugim riječima promptno poziva Tonćija na raport.) Prilično ozbiljni, bez suvišnih riječi, odlaze iste sekunde mami na posao. "Što je bilo?" unezvijereno pita mama Albina. "Da nije televizija?" U njihovom je kućanstvu, naime, televizor u boji jedina zbilja vrijedna stvar, osim auta koji njih dvoje sigurno nisu slupali. Pa mami, nakon što joj kažu da nije televizija, padne kamen sa srca. "Šta je ovo?", vadi Ankica tatinu "partijsku" knjižicu iz džepa, razočarana time što njima, djeci, prodaju jednu priču, a zapravo su ulizice i karijeristi. Mama se zagleda u Sindikalnu knjižicu i stane se smijati...

A možda mi je još draža ona druga kad kod Ankice i Tonćija dođe gomila djece iz susjedstva pa zajedno sjednu gledati televiziju i usred "Poletarca" nalete na prilog o ženi koja upravo rađa, u gro planu. Ankičina majka, da li nekom slutnjom, ili zato što ih je čula kako viču "bljak" i "uuuu", izleti iz kuhinje i, kao Stefka Kostadinova, preskoči stolić u dnevnom boravku (pritom posmicavši svojim tijelom gledatelje), te se (još u letu) baci na televizor i brzo okrene program na "Dozvolite da se obratimo". Poslije se ispričavala kako joj je bilo neugodno, da rađanje nije ništa sramotno, ali da je slika ženinog spolovila, sluzi i krvi, došla prenaglo i nije se stigla pripremiti na sve to.

Ili, kad Ankica i mama vode prvi razgovor o smrti i o tome kako dobri ljudi, kad umru, idu u raj, gdje je život vječan. Pa Ankicu ulovi napad panike. "Kako vječni?", upita sa strahom, a mama radosno kaže: "Lipo. Tamo nema smrti, i uvik se živi." "Kako misliš – uvik!?", pojača se panika kod Ankice. "Ali, mama, čak i ako mi je lipo, ne mogu tako stalno..." A mama kaže: "A dobro, nemoj se sad time opterećivat... Nije to toliko bitno. Do toga će ionako proći sto godina." Ali Ankica ne odustaje: "Ako ja budem toliko dobra da odem u raj, mogu li onda tamo zamolit Boga da me ipak nekako ubije? A, mama?" A mama će: "Ma možeš... Makar, mislim da ti neće bit do toga." A Ankica će: "Ja, mama, mislim da mi ipak oće..."

Na kraju romana, Tomićevi će opet na put, opet u selidbu, u Split. Iako je Ankica četiri godine starija nego kad su došli na Brač, tog dana selidbe sjećanje ju je izdalo. Ništa. Niti jedne uspomene. "Možda je razlog tome potiskivanje, šok, strah od promjene ili neki deseti psihouzrok takve vrste... Moguće, ali sumnjam. Prije bih rekla da se jednostavno ne sjećam, kao što se, zasigurno, ne sjećam mnogih dana u svojem životu. Samo što ono čega se ne sjećamo, ne znamo ni da smo izgubili."

Mnogo je takvih rečenica i misli u romanu. Iako je Ankičin plan, kako je spomenula u dosadašnjim intervjuima, bio napisati jednostavan, nepretenciozan roman, koji se ne bavi velikim temama, ona, i opet srećom, ne može pobjeći sama od sebe, pa su misli, emocije i igrarije petogodišnje Ankice ispresijecani iskustvom, zrelošću i inteligencijom one uskoro četrdesetogodišnje koja je dobro presložila sjećanja i na papir zapisala ona najvažnija. Ona koja ostaju zapisana u srcu, zauvijek, za vječnost.

"Naročito ljeti", koji je dobio ime po omiljenoj izreci Ankičina oca Ivice (pročitajte roman pa otkrijte što to znači!), tako, na kraju, iako broji svega 180 stranica, uopće nije malen roman. "Naročito ljeti" nije niti malena priča. On je kaleidoskop sjećanja na život otprije tridesetak godina kad smo o svojim susjedima znali gotovo sve (i dobro, i loše, i svejedno su nam bili dragi); kad smo se mirno igrali u parku dok ne padne dubok mrak; gledali televiziju svi zajedno i nestrpljivo štopali vrijeme do omiljene serije; na užinu odlazili svaki dan u drugi stan; igrali se tako da smo se penjali na drvo, jurili oko zgrade ili pjevali na sav glas...

Roman Ankice Tomić, i to je mislim najvažnije, u svojoj je nostalgičnosti ljekovit poput tople juhe za najjače prehlade ili nježnog majčinog zagrljaja kad nas je najviše (bilo) strah. Ukratko, roman koji traži naša ljudskost. Obavezno pročitati!

Malen, nostalgičan roman, o sjećanjima zapisanima u srcu, koji otkriva veliki talent