U sjajnoj knjizi "Sve osjeća", biolog i filozof koji piše kao pjesnik, Andreas Weber, kaže: "Bez doživljaja prirodne ljepote čovjeku prijeti opasnost da duševno uvene. Možda se najvažnija psihička funkcija drugih organizama sastoji čak i u tome da nas ljude mire s našom boli, našom usamljenošću, našom prolaznošću. Jer, temeljna oznaka prirode je činjenica da ona svaki put ponovno oživi, da se i najveća katastrofa nakon kratkog vremena ponovno pretvori u cvat, a time i u nadu za nas same."

Toga sam se sjetila čitajući žutu knjižicu čiju naslovnicu krasi usamljeni čovjek na brdu koji kroz durbin, nazvat će ga kasnije Oko, gleda u daljinu. Ima knjiga koje dozivaju, ova je takva. Ima knjiga koje otvorite na prvoj stranici, pročitate odlomak-dva i prođu vas srsi. To je meni učinila ova. Ivica Prtenjača – hrvatski pjesnik i prozaik, a od prošloga tjedna i dobitnik nagrade VBZ-a za najbolji roman 2014. godine koja nosi i 100 tisuća kuna – napisao je malu knjigu veliku značenjima. Malo tko to može.

Neimenovani junak koji neodoljivo dijelom biografije podsjeća na Prtenjaču, barem one koji ga znaju, bivši je PR-ovac, poznat i kao "proizvođač privida", koji je radio u nakladničkoj kući i Muzeju suvremene umjetnosti, predstavljao pisce i umjetnike, naručivao im bukete i torte za promocije, slao pozivnice novinarima i, općenito, zasipao tu kulturnu kremu osmijesima, laskom i šarmom. Takav je život u PR-u. Sav u šuškavom celofanu, naizgled lagodan i neopterećen, iznutra, realno, krvav, jer se moraš osmjehivati i kad ti se ne da i trpjeti veličine čak i kad u njima nema talenta, ali ima pogolemog ega.

Našeg će junaka – osobu bez imena i poljuljanog identiteta – sve to umoriti; nije više mogao s njima, "počeo sam osjećati da mi otkidaju meso s podlaktica, da me jedu svojim neprestanim brbljanjima i pitanjima". Okidač će biti scena kojoj će prisustvovati ispred svoje zgrade, nasuprot Traumatološkoj bolnici. Hitna će dovesti žrtve požara s Kornata, a jedan pogled sa zamotanog i vjerojatno izgorjelog lica okorjelog će PR-ovca natjerati u bijeg, na neimenovani otok, u mjesto Javornu, gdje će cijelo ljeto provesti sam, na brdu, i čuvati stanovnike i turiste od požara. Društvo u napuštenoj karauli na vrhu brda pravit će mu ostarjeli magarac Viskonti i durbin Oko.

Kao što rekoh, pazit će otok od vatre, no u njemu će to ljeto planuti unutarnja iskra koja će izazvati požar duše. PR-ovac je možda malo lud, a možda uopće nije: ima tih trenutaka u životu kad poželimo pobjeći i (iznova) upoznati sebe. Otkriti što je ostalo nakon niza podbačaja, razočaranja i krivih skretanja. Otkriti ima li u ovom mesu, u kojem živimo, još čovjeka. "Tražio sam", piše Prtenjača, "umor tijela, prazninu uma, mir srca. Previše."

Slobodni magarac Viskonti i pripovjedač provodit će dane obilazeći brdo. Magarac će postati pomalo kao pas; kroz Viskontijeve uši, kad bi zalegao na trijem karaule, vidio je more, ili nebo. Povremeno će pripovjedač naletjeti na prvog susjeda, bivše branitelja Tomu, jednom će se na brdo popeti njemački bajkeri, drugi put će susresti hodočasnike koji su na brdo došli u seansi istjerati vlastite demone. U pauzama i noćima posutim zvijezdama razmišljat će o bivšoj supruzi Katarini, o ocu pekaru i njegovom kolegi Jadranku kojeg je kao dječak spasio... Noću se nekad čuje roktanje divljih svinja, a nekad šuškanje blavora, tih bezopasnih, a opet gadnih gušter-zmija.

Samoća će, s vremenom, postati opojna. Srodio se s brdom, karaulom, šumom, sa stazama i životinjama. "Ušao sam u neku vremensku i misaonu rupu, tamo pronašao svoj odraz, sjenu i način. Hodao kao što hoda slobodan čovjek po jako širokoj i pustoj cesti." Istodobno se i boji da će sam sebe zatočiti u srcu tame, boji se da više neće moći živjeti s ljudima, kao i da neće moći živjeti bez njih. Boji se, uostalom, kao i mnogi od nas, vlastitoga straha. No u toj će opojnoj i strašnoj samoći postati i vladar svoga života.

Na brdu i ispod njega dogodi se još koješta. Iako malen roman, od svega 150 stranica, "Brdo" dobro skriva i otkriva svoja iznenađenja i blagoslove riječi pa ću vama prepustiti da ih sami tražite.

Rekla bih tek još ponešto. Ivica Prtenjača prije svega je pjesnik – to znači da je njegov izraz, čak i u prozi (a pamtim ga još od divnog romana, od prije osam godina, "Dobro je, lijepo je"), lišen svake suvišnosti, a istodobno poetičan, savršeno precizan i bogat slojevima koji se odmataju pred čitateljem. U Ivice se riječi ne troše uzalud, a kad se slažu, slažu se sa smislom i udaraju u želudac. Taj kick u abdomenu meni je uvijek znak nesvakidašnjeg talenta, pa slijedom toga: u nekoj drugoj zemlji, Ivica Prtenjača bi također pisao male knjige, ali bi bio zvijezda. Jedan od onih na koje se čeka da nešto novo objave, a onda se njihove kondenzirane knjižice nose u torbi i čitaju dok se čovjek vozi na posao i s posla vlakom, autobusom ili podzemnom. Čitaju se rano ujutro, ili kasno navečer, i pomognu čitatelju da iz divljaka na poslu opet prijeđe u ljudsko biće žedno ljepote.

I još mi nešto pada na pamet pa ću tu stati, uz glasnu preporuku da kupite Prtenjaču i čitate "Brdo". Yann Martel, ili ako vam je draže – Pi, imao je u čamcu tigra, Ivica Prtenjača na brdu ima magarca. Oba su mi podjednako i slomila i razgalila srce. Ako ste čitali "Pijev život", razumjet ćete što želim reći.

Malen roman o čovjeku i magarcu, ali velik – značenjima