Damiru Karakašu u "Sjećanju šume" (Sandorf, 2016.) uspjelo je ono što uspijeva rijetko kojem piscu. Prosijao je rečenice, destilirao je riječi, ostao je alem-kamen. Sve stvari prirodno teže zrelosti, tvrdi jedna vrtlarica, jer je zrelost stabilan ekosustav. Svaki je književnik vrtlar u, nada se, rajskom vrtu riječi. U njega se ne može ući zaslugom, on se gradi. Karakašu (1967) je trebao jedan putopis, tri knjige priča, dvije drame i četiri romana da bi stigao na cilj.
Da me se krivo ne shvati, drukčije je nemoguće. Nije ono prije bilo nedostatno ili loše. U zrelost se, po prirodi stvari, stiže s godinama, i u određenim godinama. Treba vremena da se riječi napune značenjem.
Na pragu pedesetih, ovaj se pisac vratio u djetinjstvo. Nije to pogled preko leđa, promišljena reminiscencija. Nije ni autofikcija - dominantan trend u svjetskoj, a dijelom i hrvatskoj književnosti, u kojem se više ili manje uspješno literarizira vlastita egzistencija. "Sjećanje šume" je, recimo, autobiografika: dovoljno je desetljeća prošlo da pisac može samoga sebe uzeti za književni lik; distanca je jamstvo da neće fabulirati sjećanja, Jung bi vjerojatno rekao da je spreman ući u unutrašnji krug, počinje individuacija.
Dječak u knjizi nema imena, kao ni otac, baka i sestra. Majci se otac samo jednom obrati imenom pa doznajemo da se zove Marija. Selo u kojem žive u romanu također nema imena, ali je blizu Letinca, naselja u današnjoj Ličko-senjskoj županiji, u općini Brinje. No čim to ovako napišem, gubi se čarolija, na jednak način na koji nestaju čudovišta kad se upali svjetlo u dječjoj sobici. A Karakašu u "Sjećanju šume" trebaju čudovišta, mrak se održava neizgovaranjem imena. Smisao individuacije, sazrijevanja, i jest u istjerivanju demona.
U ličkoj šumi autor ipak ne obavlja egzorcizam, nego samo bilježi. Njegov je junak dijete-životinjica; nema tu proplamsaja misli, tek nagoni i afekti: kad je otac bolestan, dječak jedino može razmišljati o tome kako želi upaliti tek kupljeni televizor, kad prijatelj Mali od oca na poklon dobije figurice vojnika, junak lukavo smisli kako da ih ukrade. U Lici toga doba svi se ponašaju kao svjedoci saobraćajke: susjedu se krava najela djeteline i napuhala, odrasli joj vade govna, nataču je sodom bikarbonom i potežu za rep, djeca vise na ogradi i čekaju da se krava raspukne.
"Sjećanje šume" kratak je roman od svega 132 stranice, lako se pročita u sat, dva. Sastavljen je od tridesetak kratkih poglavlja, svako poglavlje jedna je slika. Te su slike moćne i žive, one su najjači Karakašev adut pored destiliranog izraza. Žive su jer su nabijene emocijama, to je ujedno ono čega mi je najviše nedostajalo kod Karakaša ranije, primjerice u romanu "Blue Moon". Nestalo je suspregnutosti.
Ako polazimo od toga da je točna prepostavka kako svaki pisac čitavog života piše jednu knjigu, onu o samome sebi, onda je Karakašev alter ego konačno progovorio ili, preciznije, ne pokušava se više obraniti od emocija. U tom smislu, uvijek je sigurnije otputovati u djetinjstvo; kad emocije navale, ionako najčešće nismo više od male djece.
Junaku je u "Sjećanju šume" glavni problem otac i srce koje ne radi dobro. Što točno ne valja sa srcem teško je otkriti jer roditelji bolest dječaka ne skrivaju samo od njega, nego i od samih sebe. Bolesti se pristupa na način koji je nekad bio tipičan za male sredine: prevelika je to sramota da bi se uopće razgovaralo; bolest je velika nesreća, a možda i kazna koju osvetoljubivi Bog prosipa po ljudima bez objašnjenja. Dječakova obitelj, ako se izuzme baka, u crkvu ne ide, ali otac svejedno u nekoliko navrata biblijski zapomaže: "Šta Bog stvara ono što ni za živit?!"
Čitatelj nema potrebu suditi, ova je sredina toliko hermetična da se u nju ne može probiti nikakva racionalizacija. Roditelji ovdje ne grle i ne ljube djecu, pružaju im ruku; ne slave se rođendani, djeca su valuta: vrijede ako su sposobna raditi u polju, dječaci postaju muškarci ako ih prime u vojsku. Jedina svrha dječačkih života je da postanu muškarci. U tom krajoliku bizaran je trenutak kad dječak ulovi oca da plače. Slika je to i nemoći i priznanja koja će dječaka nagnati da uzme pušku i krene u šumu ubiti medvjeda.
Je li ga ubio ili nije, to nije predmet ove knjige. Ali ako je Karakaš kao pisac imalo podložan unutrašnjim impulsima, nesvjesnim strujama bića, onda bi taj medvjed kojeg dječak ganja mogao arhetipski metastazirati u njegovoj idućoj knjizi. Zrelost je tek krenula ubirati svoj danak.
Podijeli na Facebook
