Sam
Mario Brkljačić je žanr za sebe, Edward Hopper hrvatske proze
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Marija Brkljačića, jednog od naših najboljih kratkopričaša, dugo je trebalo nagovarati da objavi papirnatu knjigu. U maloj zemlji, gdje gotovo svatko u ladici pisaćeg stola drži rukopis i uvjeren je da je neotkriveni talent za prozu ili poeziju, Brkljačić je kuriozitet: godinama je objavljivao elektroničke knjige na Besplatnim elektroničkim knjigama Krešimira Pintarića, da bi ga 2019. u Durieuxu nagovorili na tiskanu zbirku priča "Doručak za Bič".
"Doručak", iako zbirka, funkcionira i kao roman. Povezan je istim pripovjedačem, NKV šljakerom i luzerom Marijem koji pije, drogira se i čita vrhunsku literaturu. Odsjaji Marija – ili barem Brkljačićeva tipskog junaka, čovjeka s ruba (klasnog) društva – mogu se pronaći i u njegovu prvom romanu "Sam". Riječ je o konceptualnom romanu o usamljenom djetetu, a zatim odraslom muškarcu kojem je stanje dalo ime. Konceptualnom jer se čini da je glavni junak Sam dobrim dijelom kreiran iz fragmenata života likova i pisaca koje Brkljačić voli: Carvera, Handkea, Darija Džamonje, Roberta Seethalera, Lucije Berlin, Branimira Šćepanovića i, između ostalih, Krasznahorkaija, kojem ispisuje posvetu junakom što neprestano mašta o odlasku te dvama poglavljima od jedne dugačke rečenice.
U dvadeset sedam poglavlja, proznih fragmenata različite duljine, Sama pratimo od djetinjstva do odrasle dobi. Njegove solilokvije prekidaju košmarni snovi i tripovi/halucinacije, a dominantno jednoglasje tek u dva navrata prekidaju majčina ispovijest i svjedočenje kolega iz razreda o neobičnom ponašanju dječaka. Redom tako slijede dječak Sam koji sanja noćnu moru o susjedu koji ga pokušava živog zakopati; Sam na moru s mamom; Sam kao odrastao muškarac koji na kolodvoru mašta o bijegu iz grada; dječak Sam koji sanja/fantazira o tome kako se pretvorio u ljubavni par; opet dječak, govori o smrti oca; odrastao Sam u posjetu majci na psihijatriji; Sam na tripu u parku; Sam s djevojkom na moru; Sam kao muškarac na prijateljičinu rođendanu, dok kuca na vrata susjeda, bližnjeg (!), paranoičan jer kroz špijunku vidi svjetlo u vlastitom stanu; nakon otkaza u tvornici…
U gotovo svim trenucima Sam je sam. Dok je mlađi, majka mu objašnjava da se mora uklopiti u zajednicu kad završi školu jer "čovjek je, Sam, društveno biće", iako zna da je majka "sama sa mnom. I ja sam, s njom". Većinu vremena Samu je "neizdrživo biti u svijetu, a htjeti pobjeći od svijeta"; ljudi kod Brkljačića "postoje kao što postoje i čavli zakucani u zid". Na to temeljno pitanje – kako se nositi sa samoćom, a biološki smo uvjetovani kao društvena bića – Brkljačić ne nudi odgovor. Razrješenje ne daje ni Samu, i on ga – kao pripovjedač – u jednom trenutku napušta pa čitatelj ne dobiva (zadovoljavajući) kraj.
Kao zbirka priča, "Sam" bi bolje funkcionirao. Kao roman, zapinje – Brkljačić prozne fragmente nije dovoljno povezao da funkcioniraju kao cjelina. Dojam je da je počeo pisati roman o dječaku Samu koji je izgubio oca, ali ga nije uspio dovesti do završetka pa je radnji koja nedostaje dodao nepovezane priče i opravdao ih Samovim snovima.
"Sam" zbog toga ostavlja dojam da je dijelom skrpan od zaostalog materijala, tim više što je neke dijelove romana autor prethodno objavio kao priče. Za jednu je priču dobio nagradu Večernjeg lista, drugu je objavio nedavno u Expressu. U toj verziji su tri poglavlja romana presložena u pripovijetku. Jedno je poglavlje neznatno promijenio i pretvorio u posvetu Danilu Kišu preobraženom u konobara, no u romanu Kiša nema. Brkljačić svoju prozu, čini se, tretira kao radni materijal i preslaguje ju – može se, uvjetno rečeno, pratiti proizvodni proces.
No, nije u pitanju rasuti teret, nikako! Što god Brkljačić proizveo, to je visoke kvalitete, čak i ako se odbija uglaviti u zadanu formu, u ovom slučaju roman. Brkljačić ne samo da odskače od prosjeka domaće literature, on, da se poslužim njegovom metaforom, vozi sasvim drugim kolosijekom, on je žanr za sebe, Edward Hopper hrvatske proze, jer nitko ne piše o tome o čemu on piše – stvarnim ljudima, radničkoj klasi bez p(r)oze. Brkljačić je superioran pripovjedač, volim njegov lucidan um i humor, čak i kad priča besmislice. Možda mu nedostaje strukture i okvira, ali njegove su priče uvijek nezaboravna vožnja.
* Kritika je originalno objavljena u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
