Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bio sam ponosni purger-tinejdžer no niti me bila briga niti sam imao pojma tko je zagrebački gradonačelnik. Tim je posebnija činjenica da sam znao nabrojati dva zagrebačka gradonačelnika iz prošlosti, Većeslava Holjevca (1917-1970) i Vjekoslava Heinzela (1871-1934). Za Heinzela sam znao jer sam se Heinzelovom ulicom nahodao još dok je bila popločena kamenim kockama i navozao biciklom kad su je asfaltirali i godinama ostavili nedovršenu dok "uskoro" ne postave tramvajske tračnice. Tadašnje "uskoro" nije se nikad ostvarilo, a u novinama čitam o ovovremenom "uskoro" koje će se, nadam se, ostvariti.

Heinzelovom sam se nahodao, a prohodao sam u jednom drugom kvartu, Trnskom. Kvartu, koji je kao dio Novog Zagreba, sagradio Većeslav Holjevac. U pitko napisanoj biografiji novinarke Željke Godeč, "Većeslav Holjevac: tvorac modernog Zagreba i hrvatskog nacionalnog pokreta" (Profil, 2024.), koja tjera na halapljivo čitanje, Holjevac se navodi kao "arhitekt" agramerskog preskakivanja Save i izgradnje cijelog novog grada na njezinoj desnoj obali. "Arhitekt" u smislu voditelja cijelog projekta, a ne arhitekt po struci kao što je to bio Heinzel, jer Holjevac, karlovački huncut nemirna duha, jedva da je završio četiri razreda pučke škole.

"Arhitekt" i arhitekt, Holjevac i Heinzel, slavljeni su i hvaljeni zbog njihova velikog doprinosa razvoju grada Zagreba. Za njegove velegradske vizure i europske konture. Knjiga Željke Godeč govori o Holjevcu, a ne o Heinzelu, no ne mogu ne primijetiti i fizičku sličnost dvojice gradonačelnika. Obojica proćelavi, okrugla lica i s brčićima. No tu svaka sličnost prestaje. Ako sam za Heinzela čuo jer sam slučajno živio u ulici koja je nosila njegovo ime, za Holjevca nisam čuo zato što sam živio u "njegovu" kvartu Trnskom, već zato što je Holjevac bio gradska legenda.

Podnaslov knjige Željke Godeč glasi "tvorac modernog Zagreba i hrvatskog nacionalnog pokreta". Ja, a vjerojatno i mnogi drugi, čuo sam da je Holjevac "puno izgradio", ali nisam znao da je Holjevac imao išta s Maspokom, odnosno Hrvatskim proljećem. Već samo otkrivanje njegove uloge u pripremi Hrvatskog proljeća čini knjigu korisnom. Knjiga vrvi avanturama i događajima, neću ih prepričavati, već samo smjestiti u kontekst vremena.

Godeč prikazuje Holjevčev životni put kao klasični put heroja – uspon i pad. Dječaštvo u Karlovcu, a pogotovo ratni put u šumovitoj okolici čita se kao morbidna verzija "Družbe Pere Kvržice" u kojem je Perica morao jako brzo odrasti. I odrastao je u generala i heroja Narodnooslobodilačke borbe. Holjevac je potekao iz siromašne karlovačke obitelji u kojoj se samohrana majka borila da nahrani svoje troje djece. Ne čudi stoga Holjevčeva prijemčivost za klasno pitanje. Iako će ga klasna borba dovesti do visokih političkih položaja i čina generala, i iako nije bio nacionalistički orijentiran, teorija i praksa samoupravnog socijalizma na kraju će ga dovesti do nacionalnog osviještenja.

Biografija se dalje bavi svim njegovim funkcijama u novoj državi s novim, komunističkim sustavom. Njegovim usponom od važne uloge u Rijeci i Istri za vrijeme napetosti oko Trsta do najmoćnije i najsjajnije dužnosti koju je obnašao i po kojoj je ostao upamćen – gradonačelnik Zagreba. Slijedi početak njegova pada: deložirali su ga na funkciju rukovoditelja Matice iseljenika gdje je navodno "nacionalno zastranio" pa ga šalju u prisilnu mirovinu.

U knjizi su detaljno opisane sve njegove radne pobjede i birokratske začkoljice kadroviranja u titoističkom komunističkom sustavu u kojem kao da je Kafka bio šef sektora ljudskih potencijala. Funkcioneri se smjenjuju i postavljaju na funkcije po ključu koji je poznat samo čuvarima revolucije, a ponekad niti njima. Sustav je bio kao stvoren za ljudska moralna posrnuća, objede i izdaje. No popularni Veco uvijek je stajao uspravne kičme.

U ovom dijelu knjiga je više od puke biografije Vece Holjevca. Kroz navođenje mnogih izvora autorica minuciozno skicira portret Većeslava Holjevca. Njegov životopis svjedoči naravno o njemu i njegovim aktivnostima, ali i otkriva urođenu manu jugoslavenskog socijalizma. Danas bismo rekli bug u softveru. Ta urođena mana objašnjava veliki obrat koji se dogodio u ideološkom životu Vece Holjevca. Holjevac je svoj odrasli život počeo bijegom u šumu jer je želio pružiti otpor slugama okupatora – ustašama. Mladom Hrvatu Veci kao svakom pravovjernom komunistu nacionalnost je bila sporedna. Pridružio se ugroženim kordunskim Srbima u borbi protiv domaćih izdajica. Veliki obrat sastoji se u tome da je mladi anacionalni komunist prerani kraj života u pedesettrećoj godini dočekao kao hrvatski nacionalist.

Što je bila urođena mana jugoslavenskog socijalizma? Prije tridesetak godina u jednoj knjizi britanskog povjesničara Roberta Williama Seton-Watsona naišao sam na zanimljivu ideju. Seton-Watsona bio je, između ostalog, veliki poznavatelj južnoslavenskog pitanja još za vrijeme Austro-Ugarske pred Prvi svjetski rat, a i kasnije. U toj knjizi Seton-Watson predlaže ujedinjenje habsburških Južnih Slavena sa Srbijom i navodi da bi najbolje bilo da glavni grad nove države bude jedan od glavnih gradova dviju najzapadnijih južnoslavenskih zemalja ili Sarajevo. Nikako Beograd. Ne sjećam se više koji je razlog Seton-Watson naveo kao obrazloženje za taj prijedlog, ali sam gotovo siguran kako se bojao da će lokacija glavnog grada u Srbiji samo pojačati srpsku prevlast u Jugoslaviji. Bio je u pravu. Kraljevska Jugoslavija bila je de facto propala država jer su se Srbi ponašali kao gospodari.

Titova Jugoslavija bila je deklarativno utemeljena na ravnopravnosti i bratstvu i jedinstvu. Bratstvo i jedinstvo trebalo je spriječiti hrvatsko-srpske sukobe. U to je vjerovao i Holjevac. I sve bi bilo u redu da nije postojala urođena mana komunizma. Komunizam sa svojom prevlašću jedne dogme sa sobom je donio i centralizaciju i unitarizam. Partija uvijek ima neku "liniju" koju svi moraju slijediti. Beograd je bio glavni grad komunističke Jugoslavije, ali je istovremeno naravno bio i središte srpskog mentaliteta i srpskih interesa. Zbog centralizacije i unitarizma, Beograd, a time i Srbi, tako su uvijek najduže držali u šaci olovku kojom se vukla službena linija.

Holjevac je to iskusio već u 1950-im godinama kad je htio izmjestiti Zagrebački Velesajam iz Savske ulice u Zagrebu na današnju lokaciju preko Save. Službeni savezni organi iz Beograda smatrali su da se Zagreb treba okaniti ćorava posla i da umjesto Zagrebačkog Velesajma treba razvijati beogradsko Sajmište iako je ono bilo inferiorno Velesajmu. Nakon višemjesečnih pritisaka, teškom mukom i tek nakon četverosatnog lobiranja kod Tita, uspjelo mu je sačuvati Velesajam za Zagreb.

Nakon što je smijenjen s položaja zagrebačkog gradonačelnika jednako proizvoljno kako je na tu poziciju i postavljen, partija mu je dala u ruke Maticu iseljenika. Holjevac je i tamo radio predano i s velikom energijom. Napisao je i knjigu "Hrvati izvan domovine" (1967), no uskoro je Holjevac završio "izvan Matice". Njegov rad u Matici partiji je bio previše nacionalno osviješten. Holjevac je smijenjen i poslan u ropotarnicu povijesti.

Nakon toga počinje njegov flert s hrvatskim nacionalizmom. U društvu braće Veselica, Tuđmana, Gotovca, Đodana, Boljkovca i drugih, Holjevac je izabran za neformalnog vođu skupine koja bi se mogla okarakterizirati kao začetnica Maspoka (skraćenica od masovni pokret, kako su Hrvatsko proljeće nazvali njegovi politički protivnici). U knjizi se navodi da se radilo o ljudima koji su izgubili iluzije da se položaj Hrvatske može poboljšati unutar Jugoslavije. Proročansko je bilo Holjevčevo predviđanje, o kojem svjedoči njegov sin, da će Maspok biti ugušen u represiji, a da će Hrvatska, kasnije devastirana krvavim ratom, izboriti samostalnost.

Dokaz Holjevčeva neukrotivog duha bio je pokušaj osnivanja Hrvatske gospodarske banke 1969. godine putem koje bi se Hrvatska mogla izboriti za financijski povoljniji položaj unutar države. No konstelacija snaga nije mu išla na ruku. Nažalost, i konstelacija životnih snaga izdala ga je već sljedeće godine kad je preminuo nakon kratke i teške bolesti. Autorica ističe da je samo Stjepan Radić imao veći pogreb od Vece Holjevca.

Kip Većeslava Holjevca postavljen je sjeverno od Mosta slobode preko kojeg Veco gleda, a gdje drugdje nego, u Novi Zagreb koji je Holjevac vidio prije svih nas. Ako pročitate knjigu Željke Godeč, nećete više moći projuriti pored spomenika i ne naježiti se.

Minuciozni portret zagrebačke legende, biografija koja se halapljivo čita