"Pisanje nije tek jednostavno prikupljanje, prisjećanje ili čak epifanija. Pisanje je rad; stvaranje narativa u koji su ubrizgana legitimna i autentična obilježja kulture. (…) Povijest naspram sjećanja, i sjećanje naspram izostanka sjećanja. Ponovno dohvaćanje sjećanja kao prikupljanje i prisjećanje u opetovanom sastavljanju dijelova tijela, obitelji, populacije prošlosti. Ta je borba, koja se odigrava između prisjećanja i zaboravljanja, postala kostur narativa. Napor da se prisjećamo i istodobno ne znamo postao je struktura teksta." Tako je u eseju o rasi i sjećanju, objavljenom u britanskom The Guardianu 2019. godine, nobelovka Tony Morrison opisala proces nastanka većine svojih romana.
Napor prisjećanja, njegova neizbježnost, taj težak proces donosi i mogućnost oslobođenja. Zna to, uostalom, svaka žrtva traume koja je pokušala dosegnuti mir i spokoj – nema puta naokolo, "oslobođenje" je moguće samo prolaskom kroz srce tame. Nagrađivani pisac i novinar afroameričkog podrijetla Ta-Nehisi Coates (Baltimore, 1975.), autor publicističkih knjiga "The Beautiful Struggle" (2008.), "Were Eight Years in Power" (2017.), i "Between the World and Me" (2015.), za koju je osvojio National Book Award 2015. godine i koja je jedna od najprodavanijih knjiga u Americi, u svojem je romanu prvijencu "Vodeni ples" (Znanje, 2022., prijevod Dean Trdak) doslovno primijenio naputak Tony Morrison. Što ako prisjećanje ima mogućnost robove transportirati u slobodu?
"Vodeni ples" je povijesno-fantastični roman, originalno objavljen 2019., dugačka pripovijest u kojoj Coates kombinira poznate činjenice o "podzemnoj željeznici" – mreži tajnih putova za robove u bijegu – s afričkim i afroameričkim folklornim pričama i mitovima. "Podzemna željeznica" uspostavljena je krajem 18. stoljeća, sastojala se od abolicionista koji su robove iz južnih američkih država prebacivali u slobodne države i Kanadu, a pretpostavlja se da je tako do 1850. godine spašeno oko 100 tisuća crnaca. Posljednjih godina "željeznica" je tema brojnih knjiga i TV serija, primjerice u seriji "The Underground Railroad", snimljenoj prema istoimenom romanu Colsona Whiteheada iz 2016. godine i nagrađenog Pultizerovom nagradom, "podzemna željeznica" doslovce je željeznica koja putuje podzemnim tunelima. Coates se odlučio za drugačiji pristup.
Glavni junak je Hiram, crni dječak, kasnije muškarac koji odrasta na plantaži duhana Lockless u Zapadnoj Virginiji sredinom 19. stoljeća. Hiram je sin vlasnika plantaže Howella Walkera, plod njegove "veze" s prelijepom robinjom Rose. Veza naravno nije veza, nego vlasničko silovanje: robovi i robinje doslovce su roba i s njima se moglo činiti što se htjelo. Nema vrednije imovine u Zapadnoj Virginiji toga doba, kaže Hiram na jednom mjestu, nego posjedovati drugog čovjeka. Kad Hiram navrši devet godina, njegov otac proda njegovu majku drugom robovlasniku, a dječak od užasa gubi svako sjećanje. Majka je nestala iz njegove memorije. Potpuno sam, utjehu pronađe kod starije crnkinje Thene kojoj je vlasnik, nakon smrti supruga Velikog Johna, prodao petero djece.
Howell Walker, naravno, ima službenog sina sa zakonitom suprugom, lakomislenog i ne osobito bistrog Maynarda. Kad odraste, vlastitom bratu Hiram će postati osobni sluga, sve do tragičnog događaja na rijeci Goose – Maynard će se utopiti, a Hiram će otkriti čudesnu moć "Sprovođenja". U tom trenutku počinje zaplet ovoga romana: Hiram pokušava shvatiti što je mistično Sprovođenje, kakva je to maglica koja ga zagonetno prebacuje s jednog na drugo mjesto, ponekad udaljeno i kilometrima, a istodobno se za njegov začudni talent zaintrigiraju i pripadnici Podzemlja, tajne mreže koja spašava robove s juga i prebacuje ih na sjever.
"Vodeni ples" raskošna je saga, bogata brojnim likovima, događajima, preokretima, paralelnim narativima i podzapletima. Čini se kao da je Ta-Nehisi Coates htio baš sve uklopiti u svoju prvu romanesknu priču – i romantičnu ljubav, odanost i dug obitelji, abolicionističku borbu, intimne drame i dvojbe, složena i izazovna pitanja rase i rasizma u Americi, čime se inače bavi u svojim publicističkim djelima. Bacio je mrežu široko, a u nastojanju da poveže sve junake "Vodenog plesa" i njihove goleme i rasute obitelji, roman povremeno pati od prekomjernog prepričavanja i gubi tempo – od jednog su se komotno mogla napisati tri zasebna romana u kojima bi radnja bila kompaktnija, a pojedinačne sudbine slojevitije prikazane.
"Vodeni ples" najljepši je u svojem magičnom dijelu, u srcu ovoga romana leži sjeme bajke, utjeha koja je istodobno dirljiva i brutalna: "Postoji priča o moćnom kralju kojeg su prevozili iz Afrike na brodu s robljem, zajedno s njegovim narodom. Ali kad su se približili obali, on i njegovi preuzeli su brod, pobili bijelce, bacili ih u more i pokušali otploviti kući. Ali brod se nasukao i, pogledavši prema obali, kralj je ugledao vojsku bijelaca kako dolazi po njega s puškama i svime. I rekao je ljudima da krenu u vodu, da za to vrijeme pjevaju i plešu, da ih je dotamo dovela vodena božica i da će ih ona i odvesti kući. I kad tako plešemo s vrčem vode na glavi, slavimo one koji su plesali na valovima."
U mitu o afričkom kralju smrt nije smrt nego spas, prelazak u drugu realnost, povratak kući – Sprovođenje. Na svakom okupljanju robova u Hiramovu djetinjstvu povela bi se rasprava o majci njegove majke, Santi Bess, i njezinoj sudbini. Legenda je govorila da je predvodila najveći bijeg slugu – njih četrdeset osmero – u analima okruga Elm. "I nije bila samo stvar u tome da su pobjegli, nego i kamo su pobjegli – u Afriku. Govorilo se da ih je Santi jednostavno odvela do rijeke Goose, povela unutra i izronila na drugom kraju oceana." Na tu će obiteljsku priču Hirama podsjetiti Mojsije: činilo se da ona ima onoliko imena koliko ima i legendi o njoj. "General. Noć. Ona Koja Iščezava. Mojsije od Obale, koja je prizvala maglu i razdvojila vode."
Mojsije je majstorica Sprovođenja, osoba koja će se pokazati ključnom u Hiramovu buđenju. Iako je "Vodeni ples" roman brojnih tema, beletristika sa snažnom političkom potkom, on je prije svega duboko intimna priča o važnosti (pri)sjećanja i ulozi koju memorija ima u našem formiranju identiteta: da, pojedinci smo, ali ne možemo postojati cjeloviti bez uključivanja onih prije nas. Prekrasna je Coatesova ideja da se skok u slobodu događa zahvaljujući moći priče. "Ta moć ne nalazi se samo u našim pričama nego i u svim naših ljubavima i gubicima. Kad prizovemo sve te osjećaje, ono što nas pokreće jest snaga naših sjećanja."
Podijeli na Facebook
