Pjesme nisu riječi, nego vatre za promrzle, konopi spušteni za izgubljene, potrebne kao kruh u džepovima gladnih. Tako je svoj odnos prema poeziji, u knjizi eseja "Poetry Handbook", opisala velika i voljena američka pjesnikinja Mary Oliver (1935-2019). Svako je čitanje intiman čin, ne samo u smislu tumačenja djela, nego i zato što se čitanje knjige – ako je čitač barem malo sklon introspekciji – neminovno pretvara u čitanje samoga sebe. U tom smislu, čitanje poezije može biti najintimnija vrsta čitanja jer poezija često stremi tome da u nama otvara vrata. Mary Oliver, dobitnica Pulitzerove nagrade i National Book Award, bila je takva čitateljica – prirode, a zanesenost biljnim i životinjskim svijetom proizvela je sretnu povratnu spregu: divila se životu, koristila ga kao zrcalo i uvide pretvarala u književnost.
Upravo je za zbirku "Nove i odabrane pjesme" Mary Oliver 1992. godine osvojila prestižnu National Book Award, a ovdje odabrana poezija iz devet knjiga pjesništva – "Nove pjesme" (1991.-1992.), "Kuća svjetla" (1990.), "Rad na snovima" (1986.), "Američki divljak" (1983.), "Dvanaest mjeseci" (1978.), "Noćni putnik" (1978.) i "Spavajući u šumi" (1978.) te pet pjesama prethodno neuvrštenih u zbirke, "Rijeka Stiks, Ohio i druge pjesme" (1972.), "Bez putovanja i druge pjesme" (1963. i 1965.) – nastalih u gotovo trideset godina, dobar je uvod u njezino stvaralaštvo. I sama pjesnikinja, prevoditeljica Vera Vujović, u izdanju Planetopije, uvela je Mary Oliver u hrvatski jezik pažljivo, precizno, nježno i s velikim poštovanjem za njezin opus. Mnoge od pjesama u ovoj zbirci su antologijske, a sad ih napokon možemo učiti napamet i na materinskom jeziku.
Pjesnikinja Maxine Kumin opisala je Mary Oliver kao "neumornog vodiča kroz prirodni svijet"; po njoj Oliver "stoji ugodno na margini, na liniji razgraničenja neba i zemlje, tankoj opni što razdvaja ljude od onoga što uvriježeno nazivamo životinjama". Holly Prado, u ocjeni zbirke "Američki divljak", napisala je kako Oliver "dodiruje vitalitet u poznatome i tako u njega polaže svjež intenzitet". Kritičarka Alicia Ostriker smatrala je Oliver "jednom od rijetkih američkih pjesnika koji su u stanju opisati i prenijeti ekstazu, istodobno zadržavajući praktičnu svijest o svijetu kao mjestu grabežljivaca i plijena". Mary Oliver, dodala je Ostriker, posebno u zbirci "Rad na snovima", postojano se suočavala s onim što nije mogla promijeniti.
U svojoj zbirci "Nove i odabrane pjesme" Mary Oliver nastavlja tranziciju iz, uvjetno rečeno, opsesije prirodnim svijetom u opsesiju osobnijim stvarnostima. Kritičarka Susan Salter Reynolds zamijetila je kako se Oliver u svojim ranim pjesmama gotovo uvijek bavila prirodnim svijetom; pjesme joj nisu bile osobne. Što je bila starija, Mary Oliver se sve više okretala sebstvu: u kasnijim pjesmama mnogo češće sebe postavlja kao lirski subjekt. "Svako jutro hodam ovako oko / jezera, misleći: ako se dveri mog srca / ikad zatvore, isto kao da sam i mrtva", piše primjerice u pjesmi "Krajolik" iz 1986.
U razgovoru s Kristom Tippett, za podcast On Being u veljači 2015. godine, Mary Oliver je otkrila kako je "uvijek željela 'ja'". Mnoge njezine pjesme govore: ja sam učinila to, ja sam vidjela ovo. Željela je, međutim, da "ja" bude mogući čitatelj, mnogo više nego da označava nju, pjesnikinju. U pjesmi "Kolibri zastaje u trubastom jasminu" piše: "…i tko ne želi / živjeti sa svježim / motorom srca / koje pjeva..." Često se u svojoj poeziji direktno obraća čitatelju, pozivajući ga u početak divljenja, prisutnost, uzvicima "Gledaj!" ili "Slušaj!" U istoj pjesmi o kolibriju piše: "Gledaj! Jer svijet uglavnom / čeka / ili se sjeća – / jer svijet je uglavnom vrijeme / kad nismo tu, / još nerođeni, ili umrli – / polagana vatra / pod zemljom…" U pjesmi "Listopad" naglašava: "Što ti svijet / znači ako ne možeš / vjerovati da nastavlja sjati kad ti / nisi tu?" pa poentira: "Gledaj, želim voljeti ovaj svijet / kao da je to zadnja šansa što ću je ikada imati / da budem živa / i to znam."
Pjesme joj, pojasnila je, govore o iskustvu koje je njezino, no ono može biti bilo čije. Jedan njezin urednik smatrao je kako bi čitatelji "ja" mogli percipirati kao ego, no Mary Oliver je odlučila riskirati. Smatrala je da je to bila dobra odluka jer je tako uvukla i čitatelja u iskustvo pjesme. Na primjer, u pjesmi "Morski puževi" piše: "Čitav život / bila sam nespokojna, / osjećala sam da ima nečeg / čudesnijeg od sjajila – / od cijelosti – / od ostajanja kod kuće."
Poeziju je smatrala gostoljubivom, otvorenom svima; poezija, objašnjavala je za života, traži zajednicu jer je i počela kao društveni ritual – upravo je zato svaka njezina pjesma za bilo koga i za svakoga. Poezija je bila njezin dar sebi, ali i svakome tko osjeća glad za njom. Ljudi su, pojašnjavala je, skloniji zapamtiti pjesmu nego prozni tekst, prvenstveno zato što je pjesmu zbog kratkoće lakše zapamtiti, ali pjesme uče naizust i zato što tako osjećaju da ih posjeduju, mogu ih izgovoriti sebi kad ih zatrebaju. Kao i molitvu. Primjerice, u pjesmi "San stabala" piše: "Oštrice svake krize pokazuju put. / Htjela bih da nije tako, ali jest. / Tko je ikad stvorio glazbu od blagog dana?"
Oliver je pjesme počela pisati s četrnaest godina u rodnom Maple Heightsu, malom gradu u Ohiju. Kao djevojčicu otac ju je seksualno zlostavljao: ne bih to posebno isticala da to nije isticala i sama pjesnikinja krajem života. Iako je o iskustvu zlostavljanja pisala u svojoj zbirci "Rad na snovima", traumu je osvijestila mnogo kasnije, a kad se s njom suočila i proradila je na psihoterapiji, bilo joj je važno i javno progovoriti o tom iskustvu. U pjesmi "Stvar ili dvije" piše: "Godinama sam se mučila / samo da bih voljela svoj život. A onda / leptir / na vjetru uzletje bez težine. / 'Ne voli svoj život / previše', reče / i nestade / u svijet." Čini mi se bitnim to napomenuti jer se Mary Oliver – iako je kritičar Richard Tillinghast zapisao kako je njezina bliskost s prirodnim svijetom nekomplicirane prirode, nalik odnosu i atmosferi iz 19. stoljeća – nije bojala (vlastite) tame. "Ne često, / ali iznova dođe trenutak / kad srce glasno viče: / da, želim biti ta divlja tama, / to dugo plavo tijelo od svjetla", piše u pjesmi "Morski puževi".
Mary Oliver u prirodi je našla zaklon od problematičnog doma – šetnje šumom, rekla je Kristi Tippett, spasile su joj život. Spasila ju je poezija i spasila ju je ljepota svijeta, tako je postala, kako piše u pjesmi "Kad smrt dođe", "nevjesta divljenja"; tako je uspjela, navodi u pjesmi "Prelazeći močvaru", "…od svog života stvoriti / prodisalu palaču lišća". Dok je šetala, uz sebe je uvijek nosila bilježnicu u koju je zapisivala stihove; poslije ih je pretvarala u pjesme. Dok je hodala, Mary Oliver je slušala druželjubivo, pozivala je iskustvo u pjesmu, nastanjivala je akterima prirode i svijeta. Slušala je svijet.
Njezine kasnije pjesme, u kojima se od prirode okreće prema sebi, redovito završavaju i svojevrsnom kodom, čak i kad se dominantno bavi prirodom: opisivat će biljni svijet, cvijeće, ptice, a onda naglo skrenuti u vlastitu unutrašnjost, završiti snažnom porukom što govori o nekom vidu samospoznaje ili pjesmu privesti kraju – divljenjem. Primjerice, u pjesmi "Listopad" piše: "Jednoga jutra / se lisica spustila niz brijeg, sjajeći puna povjerenja, / i nije me vidjela – pomislila sam: / dakle to je svijet. / Ja nisam u njemu. / Predivan." U pjesmi koja nosi naziv po kupusu smrdljivcu ovako poentira: "Ne / blagost, ne čežnja, nego smjelost i snaga / ruše smrznute vodopade, prošlost. / Paprati, lišće, cvijeće, zadnja suptilna / proljepšavanja, elegantno i lako, čekaju / na podizanje i procvat. / Ono što probija put nije nužno i lijepo."
Bila je plodna autorica, svakih godinu, dvije objavljivala je novu knjigu poezije ili eseja. Smatrala je da se pisac treba udvarati nedohvatljivom, bitnom ali nedohvatljivom – opreznom – dijelu sebe, a ako se pojavi svaki dan "na poslu", taj će mu dio naučiti vjerovati i, mogli bismo reći, "isporučiti" poeziju. Mnoge njezine pjesme, poput "Ljetnog dana" i "Divljih gusaka", još su za njezina života postale antologijske. U "Ljetnom danu" Mary Oliver pita: "Reci, što ti kaniš / sa svojim jedinim divljim i dragocjenim životom?" U "Divljim guskama" poručuje: "Ne moraš biti dobra. / Ne moraš hodati na koljenima / stotinu milja kroz pustinju, u okajanju. / Samo trebaš pustiti da meka životinja tvoga tijela / voli ono što voli."
Upravo su "Divlje guske" pjesma za koju su mnogi čitatelji rekli da im je spasila život. Ono što je manje poznato jest da ju je Mary Oliver napisala kao – vježbu iz "zaustavljenog retka". Održavala je radionicu poezije i tu je pjesmu, otkrila je Kristi Tippett, napisala kao pokaznu vježbu u kojoj redak stiha u pjesmi završava točkom – sintaktička jedinica (rečenica) ne prenosi se u idući red. U toj pjesmi ne završava svaki stih točkom – Mary Oliver koristi i opkoračenje (enjambment), stilsku figuru u kojoj se značenje jednog stiha prenosi u drugi. Oliver je svoju učenicu pokušala poučiti varijacijama unutar jedne pjesme. Kako god, Mary Oliver je poetsku strukturu poznavala dovoljno dobro da o njoj nije morala razmišljati – jednom kad je počela pisati pjesmu, ona je postala pjesma.
Za života je Oliver bila suzdržana, o intimnosti nije mnogo govorila, no znamo da je veći dio života provela u ljubavnoj vezi s fotografkinjom Molly Malone Cook, kojoj je i posvetila ovu zbirku poezije. Sve bitno o sebi je rekla stihom, uspjela je, kao što je planira u pjesmi "San stabala", "izgraditi od svog života nekoliko divljih strofa". Ono što bi kod nekog drugog bilo banalno, kod Mary Oliver je bilo veličanstveno: njoj su čitatelji vjerovali kad bi napisala kako "samo je jedno pitanje: kako voljeti ovaj svijet" ("Proljeće"), jer je znala "kako ljudi uvijek planiraju / Živjeti živote, pa ne žive" ("Pismo od kuće") i jer je razumjela ("U šumama Blackwatera") kako: "Živjeti na ovom svijetu / iziskuje da si u stanju troje: / voljeti što je smrtno; / držati to / u stisku uz svoje kosti znajući / da ti o tome ovisi život; / i, kada dođe vrijeme, pustiti, / pustiti." Kad je 2019. godine smrt došla, Mary Oliver nije otišla s ovoga svijeta kao da je bila samo posjetilac.
Podijeli na Facebook
