Proslava iz naslova održana je vjerojatno 10. travnja ili nekoliko dana kasnije, Mijo datum ne navodi. No ta je proslava važnija od svake svadbe, kaže Rude, „u hiljadu godina prvi put imamo svoju državu“. Mijo, Rude i Drenka hodat će cijeli dan do gradića, kad iz šume izbiju napokon na ceste i puteljke, bit će puni ljudi „među kojima su neki na dugačkim motkama nosili trobojne zastave“, iza šljivika i tijesno poredanih stogova stijena na cestu se priključila volovska zaprega iz koje su ih mahanjem pozdravljala djeca; „na glavama su imali papirnate vojničke kapse s napisanim slovom U“.

Poslije će sve izgledati drugačije. Mijo leži u gustišu, umotan u sivu vojničku deku, sa sebe je poskidao sve što je metalno i može na suncu bljesnuti, kad mu žena predvčer donese kruha, komad sira, dva oguljena kuhana jaja, opletenu bocu vode i kaže: „Ja sam mislila da se ti predaš i da im kažeš da ti nisi niš kriv“, Mijo odgovara: „Predat ću se za dva-tri miseca, a ne sad kad je krv još vruća“. Boji se da će ga pred svima u selu – pred njegovom familijom, ženom, djecom – strijeljati; sjeti se i onog čovjeka s proslave, kada se na pozornicu u gradiću G. popeo govornik s cilindrom, Mijo misli kako nije on kriv što je vjerovao tom učenom čovjeku. Taj je čovjek tada rekao tri rečenice koje će Mijo dobro zapamtiti.

Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić je preko radio-postaje glavnog ustaškog stana iz Italije pozivao hrvatski narod na uspostavu hrvatske države. Desetoga travnja – na datum za koji bih rado napisala da se više ne slavi, ali svi znamo da nije tako – Slavko Kvaternik proglasio je uspostavu NDH preko Radija Zagreb u 16.10 sati, sat vremena kasnije u Zagreb je ušla njemačka vojska. Ta je država, koju uljuđeni svijet naziva takozvanom, ukinuta 8. svibnja 1945. godine, kad se Pavelić dao u bijeg preko austrijske granice, inače istoga dana su partizani oslobodili Zagreb. Napominjem to stoga što se taj datum, kao ni 9. svibnja, kad se u Europi slavi Dan pobjede nad fašizmom, u Hrvatskoj nikako posebno ne obilježava, čini se da ga se aktualna vlast srami.

Stoga je napisati roman koji govori i o ustašama, osobito kad su ti oba djeda bili ustaše – kako je Damir Karakaš posvjedočio u intervjuu Večernjem listu u prosincu 2016. godine – ponajprije izrazito hrabar čin. Na pitanje Denisa Derka koliko ima smisla maloj djeci pokazivati strahote koncentracijskih logora sa scenama o lizanju noža nakon klanja čovjeka, Karakaš mu odgovora: „Nas su učenike osnovnih škola doista vodili u Jasenovac da gledamo te nevjerojatne užase koje su činili ustaše, da gledamo sve te naprave kojima su ljudima kopane oči, rezane uši, tako da su mnogi od nas od toga imali noćne more. Posebno je bilo nezgodno nama čiji su djedovi bili ustaše, a moja oba djeda bili su ustaše. No, malo je lakše to bilo podnijeti jer su svima u razredu djedovi bili ustaše. Sigurno nije u redu da se djeca vode u te odaje smrti, ali istina se mora znati.“

„U Lici su nakon 8. svibnja 1945. ostala 244 pripadnika ustaških i domobranskih ratnih formacija i 63 četnika, te su formirali 32 ilegalne grupe; koje su se krile po ličkim (uglavnom velebitskim) šumama i gudurama, a u istom razdoblju pojedinačno se krilo 77 ustaša i četnika (tzv. bunkeraši)“, navodi autor Josip Grbelja, za života dugogodišnji novinar i urednik u Večernjem listu, u znanstvenom članku „Velebitska sudbina pričuvnog pukovnika NDH Delka Bogdanića...“, objavljenom u Senjskom zborniku 2002. godine. Život je tada bio gorak i napet, nastavlja Grbelja, ispunjen strahom i neizvjesnošću, oskudicom i najtežim trpnjama. „Neki su to otrpjeli, a nekima se dugo nije smjelo spomenuti ni ime i prezime, kamoli što im se dogodilo. Odmetnici su bili velika tabu-tema, osim ako ih se proglašavalo 'državnim neprijateljima', 'pasjim sinovima', 'izrodima', 'banditima' ili 'teroristima'.“

Može li neprijatelj trpjeti? Smijemo li dati neprijatelju, pasjem sinu, izrodu i banditu pravo da trpi? U tome je možda najveća mučnina novoga romana Damira Karakaša „Proslava“ (Naklada OceanMore, 2019.): vidimo ustašu ili domobrana u šumi, u guštiku, kako trpi i osjećamo sućut. Ovaj, po vlastitom priznanju, „nikoga nije zaklao ni ubio, osim možda kada je pucao u one koji su u njega pucali, a rat je bio, u ratu se puca...“

Ne utvaram si da je pomirba ustaša i partizana u hrvatskom društvu moguća, još manje da je može izvesti književnost. A ipak Damir Karakaš tvrdoglavo, već u trećem romanu (nakon „Blue Moona“ i „Sjećanja šume“), obrađuje istu temu: o hrvatstvu kao demonskoj sili. Reći da to čini hrabro, preslaba je riječ, jer na panju je vlastita obitelj koju toliko ogoljuje da se nekad pitam razgovaraju li oni uopće više s njim ili je li to najmanja cijena koju je morao platiti. U tom smislu „Proslava“ je više od književnosti iako je u nju superiorno sapeta: svjedočimo povijesnom egzorcizmu koji predano obavlja jedan i - u suvremenoj literaturi gotovo usamljen - čovjek u ime svih nas.

Kako to Karakaš radi? S daleko manje izravnih riječi nego ja, bez ustaške statistike, pobrojavanja „pasjih sinova“, navođenja datuma, imena i naziva država. Proširila sam uvod jer želim dati kontekst onima koji ne znaju: kad otvorite tanašnu „Proslavu“ – tanašnu jer ima svega 120 stranica – upast ćete u crnu rupu, poklopit će vas Karakaševe slike, možda i nećete znati što vas je snašlo. „Proslava“ nije lagana za čitanje (ne treba biti, u redu je da se nekad oznojite čitajući); pisac je i olakšao i otežao čitanje. Olakšao strukturom; pred čitateljem su četiri novele koje zajedno tvore roman: „Kuća“, „Psi“, „Proslava“ i „Otac“. Nisu kronološki poredane; pripovjedač skače od Drugog svjetskog rata na Veliki rat i poraće kroz tri generacije jedne obitelji. Otežao je sadržajem: i onim što je napisao i, još više, onim što nije. Praznine su ovdje visoko funkcionalne; čitatelj lako „nadopisuje“ neispričano i shodno tome određuje stupanj užasa kojim će samoga sebe uplašiti.

Najjači adut Karakaševa pisanja i dalje su moćne slike čovjeka i prirode; radnje gotovo uopće nema - upravo zbog tih slika je toliko filmičan i sceničan, njegovi romani se lako uprizoruju a dijalozi nadopisuju (i u ovome romanu, kao i u „Sjećanju šume“, jedva da ima koja izgovorena rečenica). Sve osjećaje svojih likova Karakaš projicira na prirodu i životinje: kako se osjeća Mijo može se pročitati u šumi, pomicanju grana drveća, odnosu prema psu; sam Mijo to ne govori. Svi Karakaševi likovi škrti su na riječima - to stvara tjeskobnu atmosferu, gotovo da životinje govore više od ljudi, ljudske su emocije primordijalne, s ovim likovima čitatelj se može poistovjetiti samo na razini nagonskog, što je naravno uznemirujuće: ti su ljudi i sami uplašene životinjice, daleko od osviještenosti.

I svi su gladni.

Ratu, ustašama, nevinosti i krivnji posvetila sam veći dio ovoga teksta, no ispod svega leži glad toliko duboka i užasna da je uglavnom neprepričljiva. O tome koliko su stanovnici Like bili gladni u dva velika rata nema mnogo istraživanja ni podataka. Postoji, međutim, znanstveni rad Ivice Šute „Slika Like u 1930-im godinama prema reportažama Gospodarske sloge“, u kojem se navodi kako je u jesen 1939. provedena anketa u pasivnom rajonu, a čiji je Lika bila podrajon – riječ je o kraju južno od rijeke Kupe. Od 720 anketiranih sela 99,4 posto nema dovoljno hrane. Konkretno, u Lici je 1939. godine bilo 39.039 ljudi bez hrane. Meso se jede samo dva do tri puta na godinu, kad su bili veliki blagdani, ili ako je netko bio bolestan, onda mu se pribavi meso.

Brojke ne objašnjavaju što je glad, Karakaš objašnjava. „...otac je jeo sporo, ali bi povremeno ubrzao jer se i on sa svojim sestrama i braćom otimao za zalogaje, pa mu je od jedna takva otimanja ostao ožiljak ispod lijevog oka, kada je mlađem bratu zgrabio krumpir iz ruke, a on mu vilicom zamalo iskopao oko; Mijo je pak stariju sestru, jer mu je za jedan Badnjak uzela s vrha noža komadić mesa, zgrabio za kosu i držao je sve dok mu u ruci nije ostao busen njezine kose – iako ga je otac cijelo to vrijeme divljački tukao po leđima šupljom kosti oglodane goveđe noge iz koje je prije toga isisavao srž.“

Gladni ljudi oduvijek su bili najkvalitetnije topovsko meso u ratovima koje su pokretale zloćudne ideologije i iz Karakaševe „Proslave“ – koja nažalost nije nikakva gozba – s malo riječi i potopom neiskazanih emocija to postaje bolno i, na trenutke dirljivo, razvidno. Ne napiše li netko u međuvremenu važniju knjigu, a konkurencija ipak nije toliko jaka, prema Karakašu bi trebala biti ispravljena preklanjska nepravda: za ovu je godinu zakasnio, ali iduće bi trebao dobiti nagradu tportala za najbolji hrvatski roman. Kao što bi, uostalom, dizajnerice Lana Cavar i Narcisa Vukojević za „Proslavu“ trebale dobiti nagradu za najljepše oblikovanu hrvatsku knjigu u 2019. godini.

Mučan i važan roman o demonskom hrvatstvu i neizrecivoj gladi