Philip Roth jednom je napisao kako je povijest europske literature počela s dvojicom muškaraca koji se svađaju oko tijela mlade djevojke. Kad je to pročitala, Pat Barker je pomislila: "Da, ako si muškarac. Onda počinje tako. Ako si žena, počinje šutnjom." Homerova "Ilijada", jer o njoj je riječ, doista počinje logoreičnim govorima Agamemnona i Ahileja koji se svađaju oko Hriseide, kćeri Apolonova svećenika Hrisa. Hris je stigao u Troju s bogatom otkupninom, želi natrag svoju kćer koju je Agamemnon uzeo za seksualnu robinju kao dio ratnog plijena. Agamemnon odbija vratiti Hriseidu ocu pa Apolon na grčku vojsku pošalje kugu. Ahil je bijesan, dvojica ratnika se posvađaju, uvrijeđeni Agamemnon pristaje vratiti Hriseidu, ali iz pakosti Ahileju otima njegovu robinjicu Briseidu.
Znamo što slijedi nakon toga i kako je završio desetogodišnji rat podno zidina Troje. Ne znamo, međutim, ništa o ženama. Veliki ratovi iznjedrili su junake, o njihovoj srdžbi pjeva muza. Sva se "Ilijada" vrti oko dvije Ahilejeve srdžbe – prva je srdžba na Agamemnona što mu je uzeo Briseidu; druga je srdžba na Hektora jer mu je ubio najmilijega druga Patrokla. No Briseida je – ako ćemo brojiti tijela – izgubila dvostruko: Ahilej, kojem je pripala kao ratni plijen, ubio joj je muža Mineta, kralja Lirnesa, i trojicu braće. U "Ilijadi" nema tragičnijeg lika od nje: dan započinje kao kraljica, a završava ga kao robinja u postelji muškarca koji joj je zaklao cijelu obitelj. O njoj, međutim, od Homera ne doznajemo gotovo ništa: govori nam tek da je bila "ljepoobrazna" poput Afrodite, a glas joj daje tek jednom, da oplače mrtvog Patrokla, "meni jadovitoj premili vazda".
Kako žena preživi takvu tragediju, kako se oporavi? To je zanimalo Pat Barker (79), autoricu romana "Šutnja djevojaka" (Petrine knjige, 2022., prijevod Aleksandra Barlović), originalno na engleskom objavljenom prije tri godine. Spisateljica iz Yorkshirea, koja je književnu karijeru započela u četrdesetim godinama pohađajući kratak tečaj pisanja koji je vodila Angela Carter (i otada objavila petnaest romana od kojih je jedan nagrađen Bookerom…), tim se romanom uklopila u sve popularniji književni trend prepričavanja grčkih mitova iz ženske perspektive (novom, ako izuzmemo Ovidija i njegove "Heroide", zbirku fiktivnih poslanica u elegijskim distisima što ih svojim odsutnim muževima ili ljubavnicima upućuju mitske junakinje, između ostalih i Briseida Ahileju). U suvremenoj verziji "žanra" okušala se Margaret Atwood svojom "Penelopejom", Madeline Miller sa svojom "Kirkom" te Natalie Haynes s romanom "Tisuću lađa" u kojem daje glas ženskim likovima iz "Ilijade" i "Odiseje".
Povijest, znamo, pišu pobjednici, a pobjednici su rijetko žene. Njima, stoga, preostaje književnost: u ovom slučaju mit koji za razliku od povijesti nije okovan činjenicama i vremenom – može se neprestano reinterpretirati. "Šutnja djevojaka" feministička je "Ilijada" u kojoj žene također gotovo uopće ne govore: odnosno, ne govore naglas, ali govore nama, čitateljima. Mizanscena je identična originalnoj: Briseida je bila princeza Lirnesa, otac ju je dao za ženu kralju Minetu. U novu je kuću došla kao četrnaestogodišnjakinja. Navodno je imala plavu kosu i plave oči, i bila je ljepotica. Kao djevojčica posjećivala je Troju jer joj je starija sestra bila trojanska nevjesta, pa je provodila popodneva s jadnom Helenom, "silovana na obali rijeke kad joj je bilo samo deset godina. Dakako, vjerovala sam joj. Naknadno sam se prilično šokirala shvativši da nitko drugi nije."
Pat Barker vjerno slijedi Homerovu radnju popunjavajući praznine – odjednom čujemo taj bezglasni ženski kȏr. "Bila sam krava, koja je svezana čekala da je žrtvuju – i vjerujte mi, u tom bih trenutku drage voljela prihvatila smrt", govori nam Briseida dok čeka kojem će ratniku pripasti. "Slobodni ljudi to nikada ne razumiju. Robinja nije osoba s kojom se postupa kao da je stvar. Robinja jest stvar, po vlastitoj procjeni jednako kao i po tuđoj", komentira dok toči vino muškarcima na večeri. "Što mogu reći? Nije bio okrutan. Čekala sam to – i čak očekivala – ali, ništa takvo nije se dogodilo i barem je brzo završilo. Ševio je brzo kao što je ubijao, a za mene je to bilo isto. Nešto u meni umrlo je te noći", budna leži u krevetu nakon što ju je Ahilej prvi put silovao.
Usprkos tekstu na poleđini romana, "Šutnja djevojaka" nije ljubavni roman. Homer je to prvi zabilježio, a Pat Barker naglasila: da, u devetom pjevanju "Ilijade" Ahilej, bijesan što mu je Agamemnon oteo robinjicu, naziva Briseidu svojom ženom: "Svi ti darove svoje imadu, a meni je samu / Oteo dar, jer ženu, za kojom srce mi žudi, / Ima on; al' nek se veseli spavajuć uz nju!" No u devetnaestom pjevanju, mireći se s mikenskim kraljem, govori: "Je li, Atrejev sine, obojici: tebi i meni, / Nastalo bolje što, kad zbog djevojke u srcu jadni / Stasmo se svađati svađom dušogubnom? Da ju je samo, / Kamo li sreće, strijelom Artemida zgodila svojom / Onoga dana, kad Lirnes razorih i nju prisvojih!" (Matica hrvatska, 1948., preveo Tomo Maretić)
Pat Barker rasvjetljava ono što znamo, ali o čemu šutimo jer žene nemaju svoje ilijade i odiseje: žene su u ratu plijen, a ratnička "ljubav" što je pjesnici slave ustvari je silovanje (čak i kad ga čini povremeno tankoćutni Ahilej).
"Muškarci ženskim licima pridaju značenje: poruke upućene drugim muškarcima", kaže Briseida i nastavlja: "Čast, hrabrost, odanost, ugled - sve te važne riječi kojima su se nabacivali – ali za mene je postojala samo jedna riječ, jedna vrlo malena riječ: to." Briseida Ahileju nije ljudsko biće, nego oteta stvar. Muza pjeva njegovu srdžbu ne zato što je zaljubljen, nego zato što mu je drugi muškarac povrijedio čast. Briseida će u ovoj verziji trojanski rat preživjeti samo iz jednog razloga: i ona i Ahilej vole Patrokla.
Čitati "Ilijadu" iz ženskog očišta nalik je zakasnjelom, ali potrebnom povijesnom revizionizmu: Briseidin glas isprva grmi ljutnjom i gorčinom; postupno se ublažava kako i ona izlazi iz katatoničnog stanja i ponovno zadobiva osjećaj same sebe. U strahu je, kao i većina žena: ratnici se, čak i kad ih zavole, ne žene robinjama, jer brak se u staroj Grčkoj sklapao isključivo zato da bi se ojačali međusobni savezi. Te princeze i kraljice, zakrivene velovima, imaju tek jedan adut: vlastito tijelo, ljepotu. Dok su neprijatelju privlačne, imat će samo jednog gospodara; u trenutku kad počnu propadati, prepustit će ih vojničkoj masi, grupnom silovanju. "Šutnja djevojaka" nije pjesničko nego oporo štivo, osobito u trenucima kad starije i iskusnije žene mlađima daju savjete kako da ugode svojim vlasnicima.
Potkraj romana Pat Barker napušta Homera i okreće se Euripidu i njegovoj tragediji "Trojanke". Ratnička opsjednutost ženskim tijelima doživljava vrhunac u žrtvovanju djevice Poliksene, kćeri trojanskog kralja Prijama i kraljice Hekube. Trenutak prije smrti djevojčica će učiniti nezamislivo – progovoriti, ali neće stići dalje od Agamemnonova imena. Gordi ratnici u usta će joj ugurati komad crne tkanine u strahu od kletve.
"U jednom sam se trenutku upitala kako čitatelja prenijeti u svijet koji je toliko nezamislivo različit od našeg", izjavila je u jednom lanjskom intervjuu Pat Barker. "Učiniš to kroz tijelo. Jer ljudsko se tijelo, barem koliko znamo, nije promijenilo ili evoluiralo na neki dramatičan način tijekom sveg tog vremena." Tijelo ne, ali glas da. "Ženi dolikuje šutjeti", svaka žena koju je Briseida u životu upoznala odgojena je uz tu izreku. No… "ono što se ne kaže, prestaje se doimati potpuno stvarnim i možda čak prestaje biti stvarno." Homerove žene su šutjele, a glas su puštale samo kad su oplakivale svoje mrtve. Žene Pat Barker besramne su i divne u svojoj grlenosti.
Podijeli na Facebook
