Kao i sve druge rodne uloge, i djevojaštvo je konstrukt – iskustvo bivanja djevojkom (mladom osobom ženskog spola) nemoguće je odvojiti od seta pravila koji je društveno definiraju. Iako se Dubravka Zima u svojoj novoj knjizi "Djevojka u gradu" (Naklada Ljevak, 2022.) bavi djevojaštvom u 19. stoljeću, primarno u njegovoj drugoj polovici, paralele se same od sebe povlače s djevojaštvom i ženskosti danas – imagologija koja je oblikovala djevojke 19. stoljeća i dalje je, naime, živa. Neki od tih imagema (predodžbi) naoko su u 20. stoljeću atrofirali – poput onoga da djevojka mora čuvati svoj "pupoljak", no "naravna odredba", kodovi ponašanja koji su se u 19. stoljeću čak tiskali u obliku knjižica, u 20. stoljeću samo se povukla u nesvjesno i neosviješteno, ali i dalje vreba iz patrijarhalnog i mizoginog seta (moralnih) predrasuda, predodžbi i očekivanja od žena.
"Djevojka u gradu" slojevito je štivo: fenomen gradskoga/građanskog djevojaštva izrazito je potentno istraživačko područje unutar kojega se razmjerno jasno i artikulirano prezentiraju političke, društvene, kulturne i klasne opreke i prožimanja, no pedagoška i (pseudo)psihološka imagologija građanskog djevojaštva, posebice njegovo normiranje i regulacija zazivaju feminističku kritiku. Uostalom, "Djevojka u gradu" jest intonirana kao feminističko štivo.
Autorica djevojaštvo "čita" u svim tim diskursima, a posebno je zanimljivo ono književno-teorijsko, što je Zimi struka (predaje kolegije iz hrvatske dječje i nedječje književnosti, svjetske književnosti i teorije književnosti): prijelaz djevojačkog lika iz djevojaštva u brak (ili, u ekstremnim slučajevima, u smrt) krajnji je cilj pripovijedanja velikog djela hrvatske prozne produkcije 19. stoljeća. Krešimir Nemec, citira ga Zima, interpretirajući tipologiju ženskih likova u hrvatskoj prozi 19. stoljeća, lik djevojke apostrofira kao lik "anđela u kući" i "progonjene nevinosti", u čijim se sižejnim funkcijama stapa pasivnost, muška žudnja i status žrtve. Važno je to zbog još jednog imagema koji je opstao do danas: djevojke moraju čuvati svoj "pupoljak“, odnosno društvo ih zbog toga mora kontrolirati, jer su one izvor žudnje, a muškarac nema nikakve kontrole nad svojim seksualnim impulsima – djevojački lik jest objekt muškarčeve žudnje, ali ne zato što je on objektivizira, nego zato što ga ona izaziva.
Pedagoški – a time i društveni, patrijarhalni – autoritet 19. stoljeća ne može djevojci priznati bilo kakve kompetencije (duševne, recepcijske i moralne) – da svojim životom upravlja odgovorno. Na primjer: "Nisu one pisale ni Iliade, niti Hamleta; nisu gradile crkve sv. Petra, niti slikale zadnjega suda, nisu obrele dalekozora, niti strojeva za paru; ali su zato učinile boljega i većega: na njihovih su koljenih porasli pravodoljubivi muževi i žene, najsjajniji proizvod svega svijeta" (Marija Jambrišak, 1995.). Djevojčina je jedina društvena uloga ista kao i ona u književnosti 19. stoljeća: da se uda i postane majka, jer "žena nije žena ako nije mati" (Davorin Trstenjak, 1896.).
Imagemu žene kao "stroja za rađanje" u 19. stoljeću – s buđenjem nacionalnih identiteta – lijepi se i onaj "roditeljice nacije". Kako pokazuje Natka Badurina (2009), predodžba o naciji kao djevojci prisutna u Europi u 19. stoljeću simbolički označava modernizacijske i društveno-transformacijske procese u konstituiranju predodžaba o modernim nacijama: "Francuska je revolucija, na primjer, likom djevojke-nacije zaključila razdoblje u kojem je monarhiju predstavljao lik kralja, zbog čega su podanici shvaćani kao njegova djeca. Prikazivanjem domovine u ženskom liku nacija je stasala u muževnog branitelja ženske časti, odnosno ženskim likom predočenog vlastitog suvereniteta" (Badurina, 2009.). No mi živimo u 21. stoljeću pa znamo da se tako rodila čuvarica patrijarhata koje je za ratove 20. stoljeća "proizvodila" topovsko meso.
Veliki dio knjige posvećen je ženskom obrazovanju i zdravlju: paradoksalno, školovanje, a posebno čitanje nose za djevojke velike opasnosti. Prijetnju djevojačkom zdravlju u 19. stoljeću tako predstavlja učenje, odnosno dugotrajno sjedenje u školskim klupama – što je teza koju će do kraja stoljeća zagovarati protivnici djevojačkog obrazovanja. Sažeto: obrazujemo li djevojke, bit će nam ugroženo zdravlje nacije. Pored toga, većina roditelja ne šalje djevojke u školu zato što onda ne mogu raditi, a i koja je svrha slati ih u školu, ako tamo nema dovoljno poučavanja ručnog rada – što je glavni razlog roditeljskog nezadovoljstva i posljedičnog ustezanja da se djevojčice šalju u školu.
Autorici je – kako je otkrila u intervju Jutarnjem listu – posebno bilo važno istražiti povijest hodanja iz rodne perspektive. Američka povjesničarka hodanja Rebecca Solnit kretanje gradom vidi kao esencijalni, neporecivi segment uspostave građanstva u 19. stoljeću, ali, kako će se pokazati, i slobode. Solnit, koja hodanje tijekom 18. i 19. stoljeća u Engleskoj u višim klasama vidi kao ponajprije žensku aktivnost dokolice, podsjeća da prelaskom iz prirode u grad, hodanje postaje naglašeno društveno obilježeno te se njegova dostupnost višestruko regulira, i to ponajviše u kontekstu ženskog hodanja. "Muškarac sa ulice, uličar, samo je mangup, dok je devojka sa ulice, uličarka, javna žena, koja prodaje svoje telo za novac." ("Lutalaštvo – historija hodanja", Geopoetika, Beograd, 2010.)
Ženska urbana mobilnost nije ograničena samo lingvističkim i imagološkim dicipliniranjem, napominje Zima; povijesno je žensko hodanje po gradu bitno snažnije regulirano, pa i penalizirano. Tako, primjerice, pitomice zagrebačke samostanske preparandije (Ženske učiteljske škole sestara milosrdnica) redovito bivaju kažnjavane strogim zatvorom u trajanju od četiri pa sve do 16 sati za prekršaj samostalne šetnje po Tuškancu, po Kaptolu ili po drugim gradskim lokalitetima, ali i za šetanje u pratnji mladića, o čemu svjedoče zapisnici sjednica Učiteljskog vijeća.
Dok se žene i danas bore za slobodno i sigurno hodanje gradom, muškarci kleče. Digresija u suvremenost: na glavnom zagrebačkom trgu već su se drugi put okupili Marijini ratnici koji su javno molili krunicu da postanu duhovni autoriteti u obitelji, za život u predbračnoj čistoći, prestanak pobačaja te čednost u odijevanju i ponašanju. Nije to paradigma koja je nastala u 19. stoljeću, ali je krajem 19. stoljeća počela umirati. Kako to sažima Jane H. Hunter (2002) koju Zima citira u svojoj knjizi: "Pojavu 'nove žene' na prijelomu stoljeća možemo razumjeti jedino ako uzmemo u obzir 'nova djevojaštva' koja su dovela do novih ženskih identiteta", a ta se nova djevojaštva stvaraju ponajprije obrazovnim napretkom. To je, možda, i glavni razlog za višekratno čitanje "Djevojke u gradu".
* Kritika je, u skraćenom obliku, originalno objavljena u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
