Gotovo svi mi imamo barem jednu osobu kojoj bismo bijesno i povrijeđeno doviknuli – vrati se i kaži zbogom! Težak je taj zbogom, bremenit značenjima, jer taj zbogom zapravo zahtijeva priznavanje nas samih, naših potreba, misli, emocija i često (opravdanosti) nedostajanja; zahtijeva ispriku; zahtijeva kraj nakon kojeg više ništa neće boljeti ili će barem otvorene rane početi postajati ožiljci; često označava želju za novim početkom koji bi, nekim čudom, mogao izbrisati sve ono zbog čega netko nije imao dovoljno hrabrosti reći taj zbogom.

Taj zbogom je više naš, nego njihov. Nekad taj zbogom umukne na našim usnama, pa tiho umre dio nas. Ta vrsta smrti, čini mi se, nikad nije dobra jer u biću ostavi neku crnu rupu. No nekad taj zbogom nešto i rodi, recimo knjigu.

Raphaëlle Oskar (1986) i Srđan Sandić (1985) bili su si stranci kad je jedno odlučilo drugome poslati poruku pod pretpostavkom da si imaju puno toga za reći. Kako Raphaëlle komponira, piše drame, poeziju i prozu u Berlinu, a Srđan radi kao pisac, novinar, književni i kazališni kritičar te kolumnist u Zagrebu, ta je poruka odaslana virtualno, putem maila. Prijedlog je prihvaćen i tako su započele "papirnate" besjede, međusobno razotkrivanje i povjeravanje, službeno literarni pokus automatskog pisanja, poput Buñuela i Dalíja koji su tako napisali scenarij za film "Andaluzijski pas".

Pokus je, objašnjavaju autori na početku knjige "Vrati se i kaži zbogom" (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), funkcionirao tako da bi na svaku primljenu e-mail poruku uzvratili pritiskom na gumb "odgovori". Ta razmjena, koju Oskar i Sandić žanrovski svrstavaju u poetski dijalog u svim licima, završila bi u trenutku kad bi jedno od njih dvoje kompletnu prepisku kopiralo u word dokument te obrisalo adrese elektroničke pošte i datume slanja. Ono što je dotad bila ispovijest o nemarnom ocu ili majci, odnosno o ljubavniku koji je otišao, pretvorilo se u anoniman, ali ipak ne i neosoban tekst, što možda postavlja temelj za sasvim nove (literarne) eksperimente, svakako za egzistencijalna pitanja – čak i kad smo oslobođeni imena i prezimena, tog uvriježenog načina ustanovljivanja našeg identiteta, mi smo i dalje mi. Mnogo više od naše pojavnosti, mi smo ono što mislimo i osjećamo.

Kad bi ova knjiga bila isključivo nadrealistički eksperiment, bila bi, naravno, teško čitljiva. Oskar i Sandić učinili su gotovo sve što su mogli da se sakriju u literarnom tekstu. Komprimiranjem poruka dobili su tekst koji počinje zadnjom, a završava prvom porukom prepiske. Izmiješali su rodove. Možda su izmiješali i sjećanja; možda su ih i izmislili. Mjestimično riječi nisu bile dovoljne pa su i crtali, nevješto i iskreno kako to čine djeca.

No ideja nadrealističkog eksperimenta - automatskog pisanja – zanimljiva je upravo stoga što se, barem prividno mimo svijesti, olovka ili tipkovnica, papir ili ekran, prepušta nesvjesnom, onome što ne laže, pa je pretpostavka da će takvom metodom iskočiti čista kreativnost, autentična misao, brutalna emocija. U svakom slučaju, jezik će biti brži od pameti, reći će se i ono što možda nije pristojno.

Upravo zbog tog dijela, te nepristojnosti, brutalnosti, bezobrazluka, ova me knjiga osvojila na prvu. Iako su se pokušali sakriti u tekstu (jesu li doista to pokušali?), razotkrili su se u osjećajima, pa je pokus, koji bi se na prvu mogao tumačiti pretencioznim ili "studentski" ambicioznim, po meni sasvim uspio. Riječi koje ponekad djeluju kao isprazno brbljanje, kao ritmičko ponavljanje utješnih dječjih pjesmica, stvorile su pozornicu za iskreno povjeravanje. Sviđa mi se sirovost emocija, sviđa mi se što pišu kao da si gule kožu ili obavljaju egzorcizam sami na sebi.

Recimo: "U vlaku za taj grad kupujemo kavu koja je grozna, koja je toliko grozna da se počinjemo grohotom smijati i shvaćati ovo tek kao jednu od anegdota koje će nam se dogoditi na putu. Kada sam bio ljutit, ti si samo dotaknuo moju ruku, nisi znao što reći. Kada si ti bio ljutit, ja sam htio da svi pocrkaju." Ili prije toga: "Htio sam da čuješ kako te želim, kako te mogu, kako te trebam, htio sam da čuješ kako mi nije lako. Ali ja znam, mi uvijek sve znamo, ne osjećam ja krivo, ja samo vidim da se bojim, jebote koliko se bojim. Ja bih, znaš, pobjegao i sve sada završio. Hoćeš da to napravim?"

Potom govori ona, iako je to možda on, nakon prepričane brutalne epizode iz djetinjstva u kojem roditelji treniraju jedno dijete kao da ga spremaju za Legiju stranaca: "Jako puno vremena je prošlo prije nego što me netko uspio odjebati bolje nego vi tad." Nepovratni gubitak, precizno definiran u samo dvije rečenice: "Ponekad je cijeli grad u jednoj osobi i cijeli grad nestane sa smrću jedne osobe. Sav život milijuna ljudi utrne jednim izdahom."

I ovo: "Rasizam ne treba shvatiti olako. Rasizam nalaže da mene, zato što ti nisam u krvnom srodstvu, tvoja smrt ili tvoja sreća naprosto ne mogu pogoditi onako kako mogu pogoditi, naravno, tvoju maaajku, tvog oca, braću, sestre, pa i ujnu u trećem koljenu. Moj je problem to što ti meni značiš više od nekoliko litara krvi. Moj drugi problem je to što je tebi, prijatelju, tih nekoliko litara krvi nepremostivo."

U "Vrati se i kaži zbogom", rekla bih, proliveno je, metaforički, mnogo litara krvi. U pisanju, naravno, što dokazuje i ovaj nadrealistički eksperiment, nema pravila, ali osobno vjerujem da pisanje u nekoj mjeri ipak mora biti razotkrivanje. Ne nužno nizanjem autobiografskih činjenica, ali mora biti razotkrivajuće, u smislu autentičnosti, barem u idejama ili emocijama, jer u suprotnome nema učinka, ostavlja čitatelja hladnim i nezainteresiranim. Razotkrivajuće pisanje automatski čitanje pretvara pomalo u uhođenje. Možda pisac to ne želi, ali čitatelju to svakako treba, jer uhodeći pisca, uhodi i sam sebe.

Ne znam da li mladost nužno nosi borbenost i brutalnost s kojom Oskar i Sandić pišu (jer sigurno i među mladima ima dosadnih, mrtvih puhala), ali im želim da zadrže i jedno i drugo. Jer, nažalost, toliko je upeglane, dosadne artističke literature koja je sama sebi svrhom, vježbanje stila, i istodobno skrivanje i od sebe, i od čitatelja. Ja mislim da ipak pišemo jer smo živi i jer želimo ostati živi.

Raphaëlle i Srđane, vratite se, odvojeno ili zajedno, svejedno. Ali ne da nam kažete zbogom.

Nadrealistički eksperiment koji je razotkrio dvoje živih, talentiranih ljudi