Nema slonova u Meksiku
Naizgled lagana zbirka priča koja se odbija svrstati u okvire
Ivana Smilović
Naša ocjena:
Svi smo imali čitalačke krize, kada nam se jednostavno ne da uzeti knjigu u ruke. Potreban je samo jedan "klik" da se kriza prekine, a ponekad je to, suprotno uvjerenju da ne smijemo suditi knjigu po koricama, upravo naslovna stranica. Knjiga Zorana Pilića skoro pa viče s polica. Narančasta boja na kojoj se ugnijezdio astronaut, a iznad njega jako originalan naslov "Nema slonova u Meksiku". Pa tko ne bi posegnuo za njom?
Ako se pitate što se krije unutra, odgovor je devet priča – Kraj ljeta, Pick'n'roll, Posljednja stanica: Bronks, Neil Armstrong, Mojo, Mišolovka, Vukojarac, Priča o Popaju i Neće nam oni ništa. Naslovi jednako zanimljivi kao sam naziv knjige otkrivaju jednako malo o sadržaju priča.
Prva rečenica knjige je "Volio sam tu svinju". Odmah je vidljivo da se radi o nečemu atipičnom, što je teško svrstati u bilo kakve okvire. Svaka priča je pisana jednostavnim stilom i lako se čita. Dok čitate, imate osjećaj da ste zapravo s nekim na kavi i on vam prepričava svoje uspomene.
Djelo je duhovito i ima puno smiješnih detalja. Ipak, iza duhovitosti se krije crnilo, kao ispod nokta, vidljivo ako se baš zagledamo. To svaku priču čini efektnom, činjenica da nešto banalno zapravo izraste u nešto u čemu se možemo svi pronaći, probleme sa kojima se svi nosimo. Jer to su priče običnih ljudi, ljudi koji bi nam mogli biti susjedi, obitelj, prijatelji...
Puno je retrospektive u pričama, sjećanja zauzimaju dobar dio, a odlična je stvar što vrlo lako možemo vidjeti i sliku naše zemlje i mentaliteta. To je čar domaćih pisaca, ono što pišu nije nam strano i daleko, već dobro poznato i lako se možemo poistovjetiti. A svi znamo da su knjige u kojima se prepoznamo one koje nas tjeraju na najviše razmišljanja.
Nepredvidljivost života upletena je u knjigu koja jasno pokazuje da svatko ima svoju priču. Ima tu ljubavi, ratnih uspomena, iseljavanja, neuspjeha, drevnih bića, mladosti i starosti, životarenja... I nekog gorkog okusa koji se krije iza svake priče. Svaka ostavlja neki snažan dojam na čitatelja, iako ni sam neće biti siguran zašto.
Jedan od najefektnijih citata je upravo iz posljednje priče u knjizi pod nazivom "Neće nam oni ništa": "Svijet se promijenio, ne liči više na sebe, ali mi, evo i dalje od nečega bježimo: od bijede i ratova, iz malih, skučenih zemalja, gradova i sokaka, gdje svatko svakoga zna, bježimo onamo gdje se čovjek može lakše sakriti i od drugih i od sebe, bježimo od nepravde i beznađa, ali ne samo od toga, bježimo i od vlastitih familija, od prijatelja i neprijatelja, mrtvih i živih, od lopovluka bježimo, od mržnje jednako kao i od ljubavi, od nesanice, dugova, osvete, noža i konclogora, od smrdljivih kafana u kojima sjedimo po cijele dane i noći i srčemo te kave na litre, svaki božji dan, već nam je valjda i krv crna, pa samo od tog silnog lokanja kave da pobjegneš imaš osjećaj da si nešto napravio od života, od ravnodušnosti bježimo, od ludila koje je kod nas zarazno i zrači svih strana, samo nevidljive su te zrake, bježimo, čini mi se ponekad, i zbog toga što nam je urođeno da bježimo."
To je samo jedna od poruka koja se krije u ovoj naizgled jednostavnoj i laganoj knjizi, koja na prvu ostavlja dojam šaljivog djela bez nekog dubljeg smisla, ali već nakon prve priče otkriva da se tu krije puno više...
Podijeli na Facebook
