Potraga za sokolom
Napeti pustolovni roman za opušteno čitanje u hladu
Nataša Ozmec
Naša ocjena:
Robert Lyndon navodno je svoj prvi roman "Potraga za sokolom" pisao deset godina, a kad ga počnete čitati, bit će vam jasno i zašto. Naime, knjiga koja počinje u opuštenoj pripovjedačkoj maniri egzotičnih Šeherezadinih priča, koja duhovitošću i smionošću podsjeća na dogodovštine slavnog Don Quijota, malo po malo, pretvara se u pravu pustolovnu dramu s primjesama romantične epopeje, ali i psihološkog nijansiranja likova dostojnog ponajboljeg realističnog romana, a usto odiše ekonomičnim stilom moderne proze. Tako nas Lyndon gotovo neprimjetno vodi na ugodan put kroz povijest književnosti, kao što nas njegovi likovi vode na nevjerojatno putovanje Europom 11. stoljeća.
Šarolika družina okupljena oko franačkog plaćenika Vallona kreće 1072. iz Engleske, tada pod okrutnim Normanima, na opasan pohod koji treba završiti u Anatoliji, jer nose otkupninu za zatočenog mladog Normana: četiri bijela lovačka sokola, protuvrijednost šezdeset devet funti zlata. Problem je što bijeli sokolovi žive samo na krajnjem sjeveru pa će družina najprije put dalekog Islanda i ledom okovanog Grenlanda, pa preko Norveške i Rusije do Carigrada. Na tom putu, naravno, kao i u svakom dobrom pustolovnom romanu, prate ih razne prepreke i nedaće, razni obrati, nova savezništva i stara neprijateljstva. Na gotovo sedamsto strana Lyndon si je dopustio da epskom sporošću nehajno prede i isprepliće tanke niti prijateljstva, ljubavi, naklonosti i empatije među likovima. Iako se kod nekih epizoda možda zapitate o njihovoj svrhovitosti za radnju, u romanu zapravo nema nijednog lika previše, nijedne scene viška - sve je to dio veličanstvene slike predivnog, opasnog i gotovo mističnog putovanja koju je zamislio jedan čovjek.
Upravo je začudna količina podataka - što povijesnih, što praktičnih - iz svakodnevnog života srednjovjekovnog doba kojima nas Lyndon nenametljivo obasipa. S nevjerojatnom preciznošću opisuje hvatanje sokola ili pak vađenje zuba bez kliješta, vidanje rana ili upravljanje brodom. Život na samotnom Islandu ili u živopisnoj Rusiji opisuje jednakom lakoćom, kao i raslinje i životinjski svijet engleske šume ili obala Baltičkog mora. Naslutit ćete i mnoge povijesne činjenice i osobe, ali nerado ćemo vam pokvariti veselje preopširnim nizanjem opisa i događaja. Kad vam napeta radnja to dopusti, morate se zapitati kolike je sate taj čovjek proveo u knjižnicama nad starim spisima i stručnom literaturom, slažući sliku svijeta ranog srednjovjekovlja.
Ono na što ipak treba upozoriti jest surovost kojom Lyndon ne samo opisuje okolnosti i odnose među likovima, nego se i sam surovo ophodi s vlastitim likovima, što čitatelja tjera da se osjeti zatečenim, gotovo odgovornim, poput nevidljivog suputnika, za ono što se zbiva. Naime, na početku romana lakoća stila, egzotičnost likova i originalnost radnje, lako vas mogu navesti da pomislite kako čitate neopterećenu izmaštanu fantaziju za odrasle, neke vrste zabavne i neopterećene Prstenove družine, samo u stvarnim povijesnim okvirima. No Lyndon vam upravo surovom realnošću bez imalo spektakla, kojom prema sredini i kraju romana sve više začinjava radnju, ne dopušta da povjerujete u početnu, gotovo pastoralnu idiličnost.
Prizori borbe, sukobi, umiranje, pa čak i mučenja jednostavno su njezin sastavni dio, činjenice kao i bilo što drugo. Ako radije čitate nešto sasvim light i ljeti nosite isključivo ružičaste naočale, ostavite ovu knjigu za neke tmurnije dane. Ako pak volite dobro, sočno, referencama i poviješću bremenito štivo, svakako na ljetovanje ponesite ovog mastodonta među knjigama u odličnom i dosljednom prijevodu Patricije Vodopije, jer će sigurno utažiti vašu glad za dobrom pustolovinom i još boljim romanom.
Podijeli na Facebook
