Prvi je crtež bio "Ljubazan". Na grani stabla sjede dječak i krtica, nedavno su se upoznali. Krtica, koja je trenutak prije zdvajala nad time što je tako malena, pita dječaka: "Što želiš biti kad odrasteš?" "Ljubazan", odgovori joj dječak. Ilustrator Charlie Mackesy, autor knjige "Dječak, krtica, lisica i konj" (Planetopija, 2020., prijevod Edo Popović), u intervjuu za britanski časopis Style of Wight objašnjava kako je prvi crtež za knjigu nastao kad je posjetio jednog od svojih najstarijih prijatelja Beara Gryllsa. Gryllsov sin sjedio je na tankoj grani stabla, njih su trojica brbljali, odrasli muškarci ispitivali su dječaka što želi postati kad odraste. Mackesy je, crtajući dijete, pomislio: "Ljubazan."

Treba ući u odraslost, ustvari u srednju ili čak treću dob, i imati mnogo sreće, da se pomisli taj odgovor. Mnogo sreće zato što je lako pasti u klopku definicije uspjeha: po mjeri većine, ili barem onoga što govorimo javno, nije uspio onaj koji je postao ljubazan. U originalu, na engleskom jeziku, Mackesy je napisao "kind"; dobro je to i lijepo preveo književnik Edo Popović (kao, uostalom, cijelu knjigu), jer "kind" znači i prijazan, dobrostiv i susretljiv; "ljubazan" dolazi od ljubiti, a ima li ičega težeg – pa time i plemenitijeg – od toga da naučimo ljubiti, voljeti, poštovati, osjećati solidarnost, vezati se?

Prvi su, dakle, bili dječak i krtica. U istom razgovoru za novine Mackesy objašnjava kako mu je bilo važno da u knjizi od početka bude i lakoće i humora, osobito kad se razgovara o teškim stvarima. Krtica je za to idealna, osobito ova, vječno gladna i uvjerena da nema tog problema koji ne bi mogao ublažiti komad ukusne torte. Dječak je, piše autor u uvodu svoje knjige, bio usamljen kad se pojavila krtica. Njih dvoje provode vrijeme motreći divljinu, ispravno primjećujući da je na svijetu "toliko ljepote o kojoj se trebamo brinuti". Dječak i krtica odmah započinju razgovor o strahu (isprekidan, naravno, razgovorima o torti). "Zamisli kakvi bismo bili", kaže krtica, "da se manje bojimo." Većina starih krtica koje ona zna, dodaje, željele bi da su se manje povinovale svojim strahovima, a više svojim snovima.

U tom trenutku upoznaju lisicu, uhvaćenu u klopku. Lisica je u knjizi simbol straha. Krtica i lisica nisu prirodne prijateljice, uz to je i ova lisica uglavnom šutljiva i oprezna jer ju je život povrijedio. Konj je najveći stvor kojeg su susreli, a ujedno i najblaži. Četiri Mackesyjeva junaka su različita, kao i mi, dodaje u uvodu, svatko od njih ima vlastite slabosti. "Ja mogu vidjeti sebe u svakome od njih četvero, možda možete i vi", piše ilustrator čitatelju. Pa što vidi u njima? Dječak, objašnjava u intervju, predstavlja dio njega koji želi znati zašto smo živi i koja nam je svrha. Krtica je on, Charlie Mackesy, uvijek gladna, malo misli da je pametna, pa malo sumnja u sebe, ponekad misli da je mudra, a onda je uvjerena da nije. Lisica je povrijeđena, to je onaj dio nas koji se boji dati povjerenje, povučen je i ponekad uplašen od svijeta. I konj je onaj dio nas koji svatko ima: malo mudriji, duhovni aspekt nas, također ranjiv.

Knjiga Charlieja Mackesyja nije klasična slikovnica, kad smo kod toga nije ni klasična dječja knjiga, ako je uopće dječja: i sam autor kaže da je knjiga za svakoga, svejedno jeste li osamdesetogodišnjak ili osmogodišnjak. Nema zaplet, pa ni razriješenje, može se početi čitati od sredine. Autor je u njoj ostavio praznine, ciljano, da ih sami popunimo dok čitamo. Čitamo? Eh... nisam sigurna da je ovo vrsta knjige koja se čita na tradicionalan način i upravo zato mi se najviše sviđa.

Funkcionira kao niz slika, malih umjetničkih djela (mnoge od njih bih rado uokvirila i objesila na zid), ispod kojih se nalaze, recimo, ovakve misli: "Nije li to čudno. Možemo vidjeti samo svoju vanjštinu, a skoro sve se događa u nutrini." Ili: "Osoba kojoj je najteže oprostiti često smo upravo mi sami." Još: "Pao si – ali sam te uhvatio." "'Što je najhrabrije što si ikad izgovorio?' upitao je dječak. 'Upomoć', rekao je konj." "'Ponekad se brinem da ćete shvatiti da sam običan', rekao je dječak. 'Ljubav ne traži od tebe da budeš izvanredan', rekla je krtica."

Charlie Mackesy, kako piše u uvodu svoje knjige, treba slike, "one su poput otoka, mjesta do kojih se dođe iz mora riječi". Ja to čitam u svom ključu ovako: ponekad mi treba odmor od svega što jesam da bih mogla samo biti. Pomalo je to razlika kao između tijela i some: soma je unutarnji osjećaj tijela koji se oslanja na kinestetičko, propriocepciju (uz pet vanjskih osjeta i osjet u unutarnjim organima, imamo i to treće osjetilo koje govori o položaju tijela i položaju dijelova tijela). Takav osjećaj u meni proizvodi ova knjiga: u konturama sam vlastitog bića, ali se usredotočujem na ono unutra i, za promjenu, ne sudim. Ili drukčije: u svijetu natrpanom riječima, a mnoge od njih su odavno ispražnjene od smisla, "Dječak, krtica, lisica i konj" malo su čudo: dijelom zen meditacija, dijelom stoički naputak za koračanje kroz oluju. Ovih četvero prijatelja, četvero netipičnih junaka, u svijetu koji pogoni uspjeh što se mjeri priznanjima i novcem, "uče" čitatelja da postoji nešto važnije – voljeti i biti voljen.

Naputak o koračanju kroz oluju, i važnosti torte