Pisma Posejdonu
Ne dajte se zavarati, Nooteboom ne piše pisma Posejdonu, on ih piše vama
Nataša Ozmec
Naša ocjena:
Cees Nooteboom, poznat je i ugledan prozaik, pjesnik, putopisac i esejist, Nizozemac po rođenju, ali nomad, građanin Evrope, svijeta, u najboljem smislu te riječi. Iako mu ponekad zamjeraju da je previše neodređen, previše posvećen modernom literarnom ekshibicionizmu, a značenja njegovih djela neuhvatljiva, prerazvedena, kriptična, nejasna, možemo postaviti pitanje i može li doista netko (pisac) biti previše načitan, previše učen, sofisticiran, previše ne(s)poznat, samodostatan, previše subjektivan, intuitivan, previše se oslanjati na slutnju, nagovještaj, osjećaj?
U prologu svoje knjige (u izvrsnom prijevodu Radovana Lučića), između ostalog kaže: "Mjesto sam odabrao nasumce, ali na salveti koju dobivam stoji plavim slovima ispisano ime Posejdon, bojom mora uz koje živim ljeti. To mora biti neki znak, netko mi želi nešto reći, a ja sam na takve znakove naučio odgovarati. Tu je bog sa svojim trozubom i, premda sam zauzet novom knjigom, odlučujem da ću mu, čim je završim, pisati pisma, male zbirke riječi koje izvještavaju o mojem životu."
Ostavši vjeran svojem obećanju, Nooteboom piše svoja pisma Posejdonu ("Još nikada nisam pisao nekom bogu"), no nemoguće je ne pomisliti da piše pisma sebi, ili tek onom prijatelju (kojem pisma bismo pisali), neimenovanom, koji, ako već i ne poznaje svaki kutak naše duše, zasigurno može čuti svako pitanje, svaki jecaj i svaku pomisao ne odbacujući ih namah kao glupost, nemuštost ili odvraćajući pitanjem: Zašto? Kakve to sad veze ima? Što želiš reći?
Nooteboom niže svoje misli kao niske od školjaka, koralja i rupičastog kamenja ispranog morem o kojem i uz koje piše, kojem se klanja, ponekad prozračne, minijaturne, lagane, ponekad teške, guste, uvijek poetične. Niže svoje, zapravo dnevničke, zapise pretvarajući more i njegova vladara u polazište za igru i poeziju. Ponekad je to lamentacija nad poviješću, kakvom vijesticom, podatkom, krajolikom, slikom ili životinjom.
Ponekad su to opažaji onoga što mu promiče pred očima, bilo u stvarnosti ili u snu, uvijek isprepleteno s mislima, s hordom misli, bez brane, naizgled bez probira, poput neke ekspresionističke slike koja često sklizne u egzistencijalizam, manirizam, nadrealizam... opirući se ipak izmima, tako što primarno ostaje slika – kratak zapis koji ne vodi nikamo... osim čitatelja u njegove vlastite misli.
I koliko god se prozaičnim činio povod, Nooteboom uvijek uspije u svoje riječi unijeti začudnost i poeziju. Uvijek je to slika, uvijek živa, opipljiva od riječi, često dekadentna, ponekad hiperrealistična, gotovo gadljiva (tu i tamo podsjetilo me to pismo na Sartreovu "Mučninu") – da nije tog sjajnog, raskošnog i istodobno preciznog stila, te drske bujnosti, tog nezaustavljivog pjesničkog zamaha, osobnosti, prisne intimnosti kojoj ne možete umaći, lapurlartizma.
Gusto je to tkanje riječi, koje mnogima neće biti po volji – preosobno, vama previše nevažno, možda daleko, čak pretenciozno. Nooteboom ne piše za vas, on piše ono što on želi. No ne dajte se zavarati, Nooteboom ne piše pisma Posejdonu, on ih piše vama.
Podijeli na Facebook
