Dnevnički zapisi bosanskohercegovačkog književnika Almina Kaplana "Kućni ljudi" objavljeni u izdanju sarajevskog Buybooka 2022. godine nastajali su tijekom jednog proljeća i ljeta. Pisac jednostavnim jezikom čitatelja uvodi u svoju svakodnevicu, obiteljski život u kući na rubu šume u malenom selu nedaleko od Mostara kamo odlazi na posao. Jezgru obitelji čine supruga Anesa i dvojica dječaka Feđa i Malik, te roditelji, otac i majka, koji žive nedaleko od njih.
Fokus zapisa je na životu u kući i oko nje, na vrtu koji Kaplan započinje obrađivati uz pomoć oca i majke. Upravo taj vrt u kojem sadi povrće: kavade (rajčice), paprike, bostan i bosiljak važno je mjesto kao poveznica između pisca i njegovih roditelja, koji su seoski ljudi orijentirani na fizičke poslove na zemlji i u domaćinstvu. Njegov novi interes za vrt možda je posljedica pandemijskih uvjeta u kojima se svijet u toj godini našao (zapisi su nastajali tijekom 2021. godine), ali čini se još više potreba za roditeljskim uvažavanjem, jer i on radi nešto praktično, nešto što oni smatraju korisnim.
Zapisi su podijeljeni u tri cjeline (Proljeće, Uski prolaz i Ljeto), a pisani su bez nadnevaka, tek povremeno se pojavljuju naslovi koji sugeriraju doba dana (Jutro, Večer, Podne, Prvi dio dana…), dan (Subota, Nedjelja, Prvi maj), osobu (Otac, Zijada, Majka) ili temu (Strah od zemljotresa, Pjesma, Kavade, Gusjenice, Pesto…). Među stranicama se pojavljuju i crno-bijele fotografije s prizorima iz obiteljskog života samog autora koje dokumentiraju ono o čemu piše.
Naizgled, u Kaplanovom životu se ne događa ništa dramatično, uobičajene su to ponavljajuće radnje od kojih se sastoji manje-više svaki život: spremanje obroka, vrijeme s djecom i suprugom, gledanje TV-a, čitanje, pisanje, spavanje, povremeni susreti i druženja s prijateljima, poznanicima i rijetkim posjetiteljima, trčanje, najezda gusjenica koje jedu šumu, obrađivanje vrta i briga za roditelje. Ipak, pisac s velikom pažnjom bilježi te trenutke i otkriva se kao istančan promatrač i sudionik koji ih uz pomoć jezika čini dubljim i vrijednim bilježenja. Kaplanov jezik je neposredan i prirodan, kako u opisima i introspekciji tako i u reduciranim i šturim dijalozima koji nose jaki naboj onoga što nije izgovoreno. Posebnu vrijednost imaju povremeni lirski dijelovi koji kao da povezuju vanjsku i unutarnju zbilju, jer kroz njih najbolje vidimo i osjećamo svijet onako kako ga doživljava sam autor:
Munibovu pjesmu nisam objavio – jer nema kome.
ili
Na telefonu sam ugasio sve tonove i nema me.
Iako se u svojim zapisima rijetko izravno dotiče iskustva rata i poraća, trauma je i dalje živa i prisutna, u nedovršenim rečenicama, u potrebi odvajanja i udaljavanja od svijeta, privremenog gašenja. U više navrata iznosi svoje planove o proširenju kuće u kojoj živi još jednom sobom. Ta buduća soba nije prikazana na tlocrtu koji je rukom skiciran na početku knjige. Ona postoji u budućnosti koja se zahvaljujući njoj ipak čini malo svjetlijom i širom. U njoj planira držati, među ostalim i pomno odabrane knjige, one kojima se vraća. Važno mjesto u ovoj knjizi svakako ima književnost, Kaplanov pomalo eskapistički život ispunjen je čitanjem i pisanjem, donosi fragmente tuđih tekstova, pjesme, citate, ali i iskustvo vlastitog pisanja, dvojbe oko riječi i izraza koje koristi:
Nailazim na riječ "bosnik" koja označava betonsko ispupčenje na čatrnji u kojem je otvor. Otac – kad ga nazovem – kaže da on misli da se otvor na čatrnji kaže botnik, a ne bosnik.
Majka je sigurna da je bosnik.
Anesina mama također.
Pjesnik Miro Petrović mi kaže da u njegovom selu otvor na čatrnji zovu bocal.
U rječnicima, tišina.
Za one koji su čitali Kaplanov roman "Meho" i "Dubravske priče", kao i njegove zbirke poezije, "Kućni ljudi" bit će otkrivanje, ne samo vanjskog, nego što je možda i važnije unutarnjeg mjesta iz kojeg su prethodne knjige nastale. Uz svoju zbirku pjesama "Bukara" (2017.) ovako je zapisao: "Ja naprosto ne mogu da se prestanem čuditi svijetu i ne mogu da se pomirim s činjenicom da neke stvari prolaze – pa ih pokušavam uhvatiti, zaklijati ih u jeziku, u stihu, sačuvati ih za sebe i tako vlastiti život učiniti podnošljivijim." U tom kontekstu ne treba zaboraviti spomenuti ni uvodni citat Daniela Johnstona kojim "Kućni ljudi" započinju: Don't be sad, I know you will. Nepodnošljiva lakoća kod Kaplana moguća je kroz jezik kojim govori i piše, ali teško se oteti dojmu sveprisutne melankolije i tuge koja izbija najviše tamo gdje je najmanje riječi.
Podijeli na Facebook
