Na naslovnici novog, petnaestog romana Dennisa Lehanea – čitateljima najpoznatijeg po romanu "Mistična rijeka" prema kojem je Clint Eastwood 2003. godine snimio istoimeni film – dječak u majici kratkih rukava i kariranim hlačama stoji pred policijskom ophodnjom; sam je živi zid. Fotografiju je snimio Eugene Richards u ljeto 1974. godine: dječakova poza mnogo je hrabrija od njegovih godina; nabusito je izbacio prsa što se vidi po šakama koje su na korak do toga da se stisnu u pesnice. Dijete kao utjelovljenje bijesa, sigurno u gnjevu ispisanom preko majice Southie God's Country. Kad god je neki teritorij označen kao Božja zemlja, možete biti sigurni da njime vlada starozavjetni Bog: iracionalan, kontradiktoran i osvetoljubiv.
Southie, kako još nazivaju Južni Boston (South Boston), poprište je radnje upravo objavljenog romana "Male milosti" (Sonatina naklada, prijevod Nevena Erak Camaj), smještenog vremenski u razdoblje kad Boston pokušava desegregirati državne srednje škole. Sudac okružnog suda W. Arthur Garrity Mlađi u slučaju Morgan protiv Hennigana 21. lipnja 1974. donio je presudu da je Školsko vijeće grada Bostona "sustavno zakidalo crne školarce" u sustavu javnog školstva i naložio da se učenici iz većinski bjelačkih naselja autobusima odvoze u većinski crnačka naselja, i obrnuto. U naselju s najvećom stopom afroameričkog stanovništva nalazila se Srednja škola Roxbury. U naselju s najvećom stopom bjelačkog stanovništva nalazila se Srednja škola Južni Boston. Donesena je oduka da će te dvije škole zamijeniti značajan udio svojih učenika.
Southie na to neće pristati i uslijedit će bijesni rasistički prosvjedi koje Lehane živo pamti – imao je devet godina, obitelj se automobilom vraćala u susjedni Dorchester gdje su živjeli i zapela u gnjevnoj masi. "Male milosti" bilo je, kaže Lehane, relativno lako napisati, ali ih nije lako čitati: kad se rastvore onodobni društveni kodovi, ostaje složen kontekst koji ne opravdava rasizam, ali čitatelja stavlja u nelagodnu poziciju da ga razumije.
"Ali Southie nije ljepše mjesto, samo je bjelje. Srednja škola u Southieju jednako je sjebana kao srednja u Roxburyju. Isti zahodi koji se raspadaju, popucale cijevi od grijanja, vlaga u zidovima, plijesan, boja koja se guli, zastarjeli udžbenici s istrganim stranicama. Nije mogla kriviti obojene što žele pobjeći iz svoje vukojebine, ali nema smisla zamijeniti je njezinom vukojebinom." Sučeva odluka je zakonom licemjerno utemeljena: odnosi se samo na državne škole, što je opravdano jer je u pitanju javno školstvo koje financira država, no sudac pripada ekonomskoj klasi čija djeca idu u privatne, bogataške i bijele škole. Na njih se odluka ne odnosi.
"Male milosti", kao i većina Lehaneovih romana, također se ubrajaju u žanr noira, no bostonski pisac i scenarist uvodi subverzivni zaokret: fokalizator radnje mu je prvi put žena, Mary Pat Fennessy koja je odrasla u sirotinjskom dijelu sirotinjskog Bostona, u socijalnim stanovima Commonwealtha. Mary Pat ima četrdeset dvije godine, prije dvanaest godina – po povratku iz Vijetnama – od predoziranja joj je umro sin Noel, prvi suprug Dukie je nestao pa je proglašen mrtvima kad se pojavio suprug broj 2, Kenny Fennessy. Taj je još živ, ali nedostupan; napustio ju je jer ga je "sramotila svojom mržnjom". Mary Pat ostala je samo sedamnaestogodišnja kći Jules, "visoka i žilava, duge ravne kose boje zlatne jabuke. Svaki je njezin centimetar bio mek i ženstven i iščekivao slomljeno srce kao što rudari iščekuju crna pluća – jednostavno je znala da je to čeka."
U ljeto 1974., nakon večernjeg izlaska s prijateljima – dečkom Ronaldom Collinsom, "elokventnim poput pečene šunke"; najboljom prijateljicom Brendom Morello i njezinim dečkom Georgeom Dunbarom, lokalnim dilerom koji je Noelu prodao heroin kojim se predozirao – Jules nestaje. Istodobno, policija na obližnjem kolodvoru Columbia pronalazi tijelo dvadesetogodišnjeg tamnoputog Augustusa Williamsona. Isprva se čini da ga je pregazio vlak, no ubrzo policija pronalazi svjedoke koji su oko ponoći vidjeli Williamsona kako razgovara sa skupinom bijelaca u blizini parka Columbia. Klinci s kojima je razgovarao jurili su za njim do kolodvora gdje je poginuo.
Augustus Williamson, ispostavlja se, zapravo je Auggie, sin Sanjalice, s kojom Mary Pat radi u staračkom domu Meadow Lane. Sanjalica je jedina crnkinja u njihovoj smjeni, pravo joj je ime Calliope i poslala je Mary Pat lijepo pismo sućuti kad je umro njezin sin. "Svi su voljeli Sanjalicu. Čak je i Dottie Lloyd, koja gorljivo mrzi crnce, priznala da je Sanjalica 'dobra crnčuga'. Dottie je Mary Pat jednom rekla: 'Jebiga, da su svi vrijedni i ljubazni poput nje, nitko nikad nikome ne bi smetao.'" Mary Pat smatra da su Sanjalica i ona donekle prijateljice; puno su puta za ručkom razgovarale o majčinstvu. No njihovo je prijateljstvo crno-bijelo, površno, a ne one vrste u kojoj se razmjenjuju brojevi telefona.
Među klincima koji su ganjali Auggieja i moguće uzrokovali njegovu smrt, bila je – doznaje Mary Pat od detektiva Vincenta Pritcharda i Michaela Coynea iz Odjela za umorstva Bostonske policije – i Jules. Tu se počinje rušiti svijet.
Svaki put kad bi prešao granicu prema Southieju, narednik Coyne osjećao se kao da je upravo ušao u prašumu neznanog plemena. Ljudi u Southieju nisu osobito neprijateljski raspoloženi, nisu po prirodi opasni. No u srcu su mutni. Ovdje svatko svakoga poznaje; zaustavljaju jedni druge na ulici i pitaju kako su im supružnici, djeca, rođaci iz trećeg koljena. Kad pokuca zima, zajedno čiste pločnike, skupe se pa guraju aute iz hrpe snijega, dijele vreće soli ili pijeska za zaleđene pločnike. Kad dođe ljeto, okupljaju se na trijemovima i zidićima ili se sastaju na klupama uz šetnice da bi laprdali… Piju pivo kao da je voda iz slavine, puše cigarete kao da ih sutra više neće biti i dozivaju jedni druge – preko ceste, u aute i iz auta, prema dalekim prozorima – kao da je nestrpljivost vrlina. Vole crkvu, ali misa im nije mila. Vole samo propovijedi koje ih ustraše, s nepovjerenjem slušaju one koje prizivaju njihovo suosjećanje.
Svi imaju nadimke. Svaki tip izgleda kao da je pao na glavu. Svaka žena je bahata. Detektiv Coyne nikad nije sreo ljubaznije ljude. Sve dok više nisu ljubazni.
U Southieju, kontemplira Mary Pat, nisu siromašni zato što se ne trude, zato što nisu vrijedni, zato što ne zaslužuju bolje. Nisu siromašni zato što su lijeni, to nipošto. Siromašni su zato što na ovom svijetu postoji ograničena količina sreće, a oni nisu dobili ni mrve. Nemaju mnogo, misli Mary Pat, ali imaju svoj kvart. Imaju neki svoj kodeks. Paze jedni na druge.
Nakon što se Jules ni drugi ni treći dan ne vrati kući, Mary Pat počinje sama tragati za kćeri. Brižni susjedi ne pomažu, čak naglašeno šute, i pripremaju se za prosvjed protiv autobusa – kvart, kodeks i zajedništvo brzo padaju u vodu kad se putevi istrage Mary Pat ukrste s onima lokalnog mafijaša Martyja Butlera i njegova ubojice Frankieja Toomeyja zvanog Grob.
"Većinu ljudi koje poznajemo možemo usporediti sa psima – imaš one odane, one opake i one drage", kaže jedan lik u romanu. Kad joj tama prvi put uzvrati pogled, Mary Pat preko noći se pretvara u troglavog psa, Kerbera; u starozavjetnog Boga; u sve tri Erinije: ona je i neumoljiva Alekta, i zavidna Megera, i osvetnica Tizifona; personificirana kletva koja zahtijeva kaznu i osvetu radi uspostave pravednog reda. "Ženska iz sirotinjskog kvarta u Southieju. Tamo raste drukčija sorta. (…) Toj ženi nitko nikad nije objasnio kako da odustane. Vjerojatno joj nitko nikad nije rekao da je to u redu." U srži Mary Pat obitava nešto nepovratno slomljeno i nešto potpuno neslomljivo. "A te dvije karakteristike ne mogu supostojati. Slomljena osoba ne može biti neslomljiva."
U jednom od intervjua povodom izlaska romana prije godinu dana Dennis Lehane rekao je kako je poznavao mnogo žena poput Mary Pat. "Postoji taj tip žene – obično je to žena koja dolazi iz socijalnih stanova, žene koje su došle iz siromaštva. Bez problema su se mogle potući s muškarcima. To nije značilo da će pobijediti, no bile su sposobne za kavgu i bile su razumno neustrašive. Imao sam tu sliku o glavi, o ženi koju je netko poklopio odgovorom – muškarac, muško – i ona je ubila boga u njemu u baru. Tako sam počeo."
"Otkako za sebe zna, Mary Pat su udarali, katkad blago, katkad opako. Šaketali su je, podmetali joj noge, udarali je vješalicama, udarali drškama metle, palicama, onim drvenim kuhačama, majčinim cipelama, očevim remenom. (…) Na ulicama se tukla s djevojkama, dječacima i čoporima jednih i drugih. Kad god bi je napao jedan, ona bi se oduprla svima, i tako otkako pamti, svakome tko bi je udario, počupao za kosu, uho ili bradavicu, svakome tko bi na nju urlao ili se na nju istresao, svakome tko bi je udario remenom ili cipelom. Svakome tko bi je natjerao da se osjeća kao ustrašena djevojčica koja se pita u kakvom se to sjebanom grotlu zla rodila."
Mary Pat posijat će gnjev i nasilje Južnim Bostonom; više nije osoba, sad je svjedočanstvo. Svjedočanstva su, objašnjava policajcu koji usporedo s njom provodi istragu o smrti mladog Afroamerikanca, duhovi "onoga što se nikad nije smjelo dogoditi i što se mora ispraviti prije nego što njihove duše napuste ovaj svijet".
Mary Pat sebe nije smatrala rasistkinjom, barem ne u mjeri koliko su to bili drugi oko nje. Radila je "s previše crnaca u Meadow Lane Manoru i u tvornici obuće da bi smatrala da su zli ili da im je lijenost urođena. (…) Svojoj je djeci rekla da, ako misle u njezinoj prisutnosti upotrebljavati riječ 'crnčuga', tako oslovljavaju samo one crnce koji nisu pošteni, nisu vrijedni, krše brakove i rađaju djecu tek da bi imali na temelju čega kamčiti socijalnu pomoć."
No napredak u istrazi dovest će je do spoznaje kolika je točno bila cijena njezina "blagog" rasizma, shvatit će i što je mislio njezin drugi suprug pod time da ga je "sramotila mržnjom".
"Kad ih oslovljavate kao kosooke, kmice, kad ih oslovljavate kao čifute, žute, čađave, digiće, žabare, kad ih oslovljavate kako god želite dok god ih nekako – bilo kako – oslovljavate, time svaki put svučete jedan sloj ljudskosti s njihovih tijela kad na njih pomislite. To je cilj. Ako u tome uspijete, možete navesti dječake da prijeđu oceane ne bi li zaklali druge dječake ili ih možete navesti da ostanu ondje gdje jesu i postupe jednako."
"Male milosti" čitaju se brzo i žedno, kako već zapovijeda žanr trilera. Čitatelj se ni ne okrene, stigao je do zadnje stranice i shvaća da ga je Lehane snažno udario riječima u pleksus. Ostao je bez daha: kad djeluje starozavjetni Bog, nema lakih rješenja niti jednoznačnih poruka. Malih milosti možda i ima, ali nema male mržnje.
Podijeli na Facebook
