Prilikom istraživanja u povijesnom arhivu za jednu od svojih knjiga povjesničar i književnik Simon Sebag Montefiore naišao je na crno-bijelu fotografiju mlade Ruskinje, slikanu prilikom njezinoga uhićenja 1937. godine. Izraz lica anonimne ljepotice na fotografiji dao mu je naslutiti strašnu istinu da je ona, u tom trenutku, itekako dobro znala da je to posljednja fotografija u njezinom životu. Upravo je ta mlada žena Montefioreu bila inspiracija za osebujan i opsežan povijesni roman “Sašenjka”.

Roman je podijeljen u tri dijela, a svaki od njih opisuje vremenski različite, ali podjednako intrigantne periode burne ruske povijesti 20. stoljeća.

Radnja prvog dijela romana smještena je u Sankt Petersburg, krajem 1916. godine i početkom 1917., dakle netom prije i za vrijeme Februarske revolucije, tj. pada Carstva. Središnji lik romana je Aleksandra Samuilovna Zeitlin, od milja Sašenjka, 16-godišnja kćer prebogatog židovskog industrijalca, baruna Samuila Zeitlina i njegove, alkoholu, opijumu i cigaretama odane supruge Arijadne. Uslijed otuđenog odnosa s ocem i gotovo nikakvog odnosa s ekscesnom majkom, Sašenjka pada pod ideološki utjecaj majčina brata, boljševika Mendela.

Ujak Mendel Sašenjku upoznaje s marksizmom, komuniznom, Partijom, neumitnom potrebom za društvenom revolucijom, koja bi radnicima vratila njihova prava, a seljacima zemlju. Ona, u svojim buntovničkim godinama, upija njegovo učenje, očarana i posve oduševljena novim i njoj, do tada, nepoznatim idejama socijalne pravde i jednakosti. Riskirajući ne samo udobnost i raskoš u kojoj živi, već i goli život, Sašenjka postaje izrazito aktivna i bitna figura u nadolazećoj Februarskoj revoluciji i rušenju carističkog režima.

Drugi dio romana smješten je u Moskvu, u svibanj 1939. godine, u vrijeme zatišja pred buru. Naime, upravo je završila vrlo opsežna i bespoštedna Staljinova čistka, a Drugi svjetski rat je na pragu. Sašenjka, sada na pragu četrdesetih, urednica je ženskog časopisa, supruga visokopozicioniranog člana tajne policije, te majka petogodišnje djevojčice Snješke i trogodišnjeg dječaka Karla.

Treći dio romana odvija se u Moskvi, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, gdje mlada povjesničarka Katinka pokušava povezati pokidane konce jedne obitelji. Dakle, tek se u posljednjem, vrlo dinamičnom dijelu romana otkriva tajna tragična sudbina članova obitelji, za koje se činilo da su netragom nestali.

Montefiore je opisao Rusiju kroz različita razdoblja zaista vrlo stručno, otkrivajući nam da je itekako informirani povjesničar, te nam je autentično i živo prikazao neke detalje iz života određenog doba, stvarajući nam slike, ispunjene odjećom, namještajem, hranom, i svim drugim elementima koje to doba nosi. Najprije opisuje carsku Rusiju, gdje se usred Prvog svjetskog rata i milijunskih stradanja i gladovanja Rusa, odvijaju nevjerojatno dekadentne, raskošne i razvratne zabave. Izvrsno opisuje početak Februarske revolucije i rušenje Carstva, koje je ionako već bilo mrtvo, samo što to još nije znalo...

Staljinistička je Rusija s kraja 30-ih godina prošlog stoljeća obilježena autoritarnim i nedemokratskim razvojem, koji je kulminirao u bespoštedan totalitarni režim pod Staljinovim vodstvom. Montefiore opisuje Rusiju kao zemlju straha i bezrazložnih, upravo paranoidnih progona “špijuna“ i drugih “neprijateljskih“ elemenata. Izvrsno nam pokazuje zemlju u kojoj su “mali tirani izrastali u velike tirane, u kojima su se ambiciozni batinaši pretvarali u sistematične mučitelje“.

On nam vrlo uvjerljivo prenosi i dočarava tadašnju politiku terora, te zatiranje svake, pa i najmanje naznake opozicije. Nitko, bez obzira na poziciju i značaj u društvu, nije bio siguran od komunističkog progona. “Jedna nerazborita riječ, jedna jedina glupa igrica u najboljem su slučaju od nje i Vanje mogli pred Staljinom napraviti budale, a u najgorem ih poslati ravno pred vod za strijeljanje.“

Staljinistička Rusija je opisana kao režim uronjen u paranoičan strah od sveprisutnog, a imaginarnog neprijatelja i poraza. Kao rezultat tog straha, režim je postao taj “koji proždire ljude“, pa čak i one koji su ga stvarali svojim idealizmom, vjerom i iskrenom ljubavlju prema novom, pravednijem poretku. Ali, naravno, niti je bilo pravde, niti je bilo jednakosti. I ovdje su neki bili “jednakiji“ od drugih...

I najzad, opisuje modernu Moskvu, 1994. godine, “usred najluđe krize identiteta u svojoj povijesti“, Moskvu neonskih reklama i gradilišta, bezbrojnih BMW-a i Lada, oligarha i kurvi, jezivih ubojstava... “U tim je čudnim, nemirnim vremenima Rusija doživjela sablasnu ljetinu serijskih ubojica, ljudoždersku gozbu.“

Sva tri dijela romana povezuje nezaboravni lik Sašenjke. Montefiore vrlo mudro u središte romana stavlja ženu, kao svojevrsnu opreku Rusiji, tako tvrdoj, diktatorskoj, punoj žrtava i ratova, rekli bismo muškoj. Sašenjka je prkosna, posebna, divlja, buntovna, prekrasna i posve svoja. “Uvijek je htjela biti drugačija od drugih: ili prva ili posljednja, ali nikada u sredini.“ Kao 16-godišnja djevojka, Sašenjka je odlučila krenuti drugačijim životnim putem od onoga što su joj roditelji bili namijenili. “Majka je od nje očekivala da bude luckasto djevojče koje se pripravlja na život ispunjen izuzetno živahnim balovima, nesretnim brakovima i prljavim preljubima“.

Sašenjka, porijeklom bogata židovska buržujka, svim srcem i dušom uranja u uvjerenja Partije. Komunizam, Lenjin i Staljin postaju smisao njezinoga života i sve što radi usmjereno je na dobrobit Rusije i Partije. “Zaljubila se u ideju dijalektičkog materijalizma i diktature proleterijata.“

U drugom dijelu romana, Sašenjka je izrazito ozbiljna i savjesna, živi učenje Partije. Prije svega je odana partijka, a tek onda žena, supruga i brižna majka. Ali, kako to obično biva, jedan će događaj biti dovoljan da ju demantira i da poljulja cijeli njezin sustav vrijednosti, zapravo cijeli njezin život. Jedna njezina nenamjerna pogreška, jedna nepromišljenost, pokreće lavinu nesretnih okolnosti i događaja, koji će utjecati ne samo na njezinu, već i na sudbinu čitave njezine obitelji.

Osim što je Montefiore napisao odličan povijesni roman, ovaj je roman i intimna obiteljska priča, ne samo zbog piščeve inspiracije vlastitom obitelji. Naime, pisac je likove, koji su plod njegove mašte, opisao izvrsno, opsežno i suptilno. Ti su likovi upravo oživjeli i isprepleli se sa stvarnim povijesnim ličnostima na stranicama ovog romana. Glavni likovi romana, koje je pisac stvorio postali su isto toliko stvarni kao i autentične povijesne ličnosti, koje su ne samo živjele u Rusiji toga vremena, već i krojile njezinu krvavu povijest. Sašenjka, Vanja, barun Zeitlin, Arijadna i mnogi drugi stoje uz bok Rasputinu, Lenjinu, Staljinu, Molotovu, Beriji...

Upravo zbog te izrazite uvjerljivosti i životnosti likova i radnje te autentičnosti opisa povijesnih razdoblja, neki su mali stilski nedostaci i doza predvidljivosti, koja se potkrala u posljednjem dijelu romana, izgubili na značaju, te se na njima neću podrobnije zadržavati.

Ovaj opsežan i nadasve interesantan povijesni roman nećete moći ispustiti iz ruku, ne samo zbog nezaboravnih likova i uzbudljive, autentične povijesne radnje, već i zbog tragičnih ljudskih sudbina, koje upravo ta povijest piše. Iako je većina likova u romanu plod mašte, njihove tragične sudbine su itekako stvarne, jer su slične tisućama stvarnih tragedija tog turbulentnog ruskog perioda. Prema nekim procjenama, u Rusiji je za vrijeme Staljinovog režima gotovo svaka obitelj imala neku nesretnu priču. Nažalost, slične se priče mogu pronaći i bilo gdje u svijetu, gdje god da je postojao despotski, totalitarni režim.

Iskustvo neprekidnih ratova pokazuje da nam je povijest daleko od učiteljice života, koliko god da je romana, pjesama i ostalih umjetničkih djela nastalo na tu temu. Ponekad se pitam je li ljudski rod toliko autodestruktivan da će jednog dana glupim ratovima sam sebe “pojesti“, kao što je i u Rusiji revolucija pojela svoju djecu. Nama čitateljima ostaje da o ratovima čitamo i da čuđenju nema kraja.

Nezaboravni lik žene usred režima u kojem su ambiciozni batinaši postajali sistematični mučitelji