Nakon dvije knjige posvećenu jeziku ("Razgovor s jezikom", 2003. i "Muša", 2017.) splitska autorica Fea Munitić 2021. godine objavila je knjigu "Babel" u kojoj nastavlja razvijati svoju temu, ovaj put istražujući genezu i povijest jezika na temelju kratkog biblijskog zapisa o babilonskoj kuli. Način na koji autorica piše o jeziku mješavina je književnosti, filozofije, lingvistike i mitologije, s tim da se sve tri navedene knjige čitaju prvenstveno kao književni tekst.
Takav pristup možda bi se mogao povezati s autoričinim formalnim obrazovanjem, naime Fea Munitić studirala je biologiju na beogradskom PMF-u, i kao da iz tog rakursa proizlazi struktura njezinih knjiga koje nalikuju malim istraživačkim studijama (u "Babelu" se čak na kraju poglavlja pojavljuju sažeci nalik onim u znanstvenim i stručnim radovima). Na početku je postavljeno pitanje/teza i nedvosmislena naznaka da se na njega neće moći odgovoriti, a ako se i dođe do nekog odgovora, on neće biti pouzdan. Time nas autorica neizbježno iz znanosti odvodi u fikciju, u književnost.
U uvodnom tekstu "Babela" pod naslovom "Ispred vrata" (grada?) navodi se sljedeće: "Kronika Babel sastavljena je od raznovrsnih tekstova, od egzegetskih ogleda, povijesnih prikaza, biografskih zapisa i bibliografskih priloga." Kako je podnaslovom istaknuto "Babel" je nezavršena kronika koju ispisuju četiri lika pod imenom Erika (Erika Manduhaj Čimeanirhuj, Erika Margulis, Erika Isiltzen-duena i Erika Krželj), a pojavljuje se i Erika bez prezimena koja bi mogla biti bilo koja od njih ili sama autorica. Sve Erike, koje tek povremeno uzimaju ljudsko obličje, pokušavaju interpretirati priču o babilonskoj kuli. Najčešća dosadašnja tumačenja te priče svode se na rušenje kule kao Božje kazne jer su mu se ljudi pokušali približiti, a brkanje jezika onemogućilo im je izgradnju kule i raspršilo ih po zemlji.
Međutim, za Erike Babel nije grad nego jezik, a babilonska kula pokušaj je govora o Bogu ("ultimativni jezični hitac"). Rušenje kule i brkanje jezika ne tumače kao kaznu, nego kao nužnost, nešto što se moralo dogoditi kako bi jezici dobili svoju funkciju ("Bog koji je dopustio početak gradnje da bi potom tu istu gradnju neizravno omeo animirani je prikaz razvoja toga čovjekovog maksimalnog jezičnog projekta od točke njegova odlučna početka do točke očitovanja njegove konstitutivne manjkavosti").
U Proslovu kronike "Babel" postavljena je sljedeća teza: "Nebo nije jezično dohvatljivo, ali je dohvaćanje neba, dokle god je ono nasuprot zemlji, čovjekov jezični usud. Otkad je Bog, iz-govorivši svijet, nebo razdvojio od zemlje, između to dvoje zapodjenuta je igra čije je ime – jezik. U toj igri čovjek izgovara svoj od-govor Božjemu 'neka bude'."
U Prilogu 1 slijede leksikonska, enciklopedijska i rječnička tumačenja pojmova Babel i babilonska kula/toranj s precizno navedenim izvorima. U Prilogu 2 iznesena su neka teološka tumačenja priče o babilonskoj kuli nastala u 20. i 21. stoljeću, kao i biografije teologa koji su ih napisali (Petar Vlašić, Maksimilijan Lach, Teofil Velnić, Urban Talija, Marijan Jakovljević, Jean Louis Ska i Božidar Mrakovčić). Erika vidi brojna proturječja u navedenim tumačenjima i zaključuje sljedeće: "Bibličari nastoje u svojim egzegezama priču o gradnji babilonske kule na obama krajevima zatvoriti postupcima takozvanog kritičkog ispitivanja i smještanja u kontekst, dok nad njezinom središnjom otvorenošću, u koju kao prstom upire ono imedijatno 'hajdemo' zaigranoga Jahve Boga, zatvaraju oči. Ne žele to vidjeti i o tome jednostavno šute." (Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije, Post 11, 1 – 9)
Pažljivo tumačeći svaku od devet rečenica od kojih se ova biblijska priča sastoji, Erike zanima i ono što je ovom događaju prethodilo i ono što je uslijedilo o čemu u Bibliji ne piše ništa, pa je tako njihova kronika mogućnost da se i o tome progovori, postavljaju se pitanja tko su bili graditelji kule i što im se dogodilo te tko su njihovi potomci (Erike?). Kroz prisjećanja četiri Erike, o kojima doznajemo da su mrtve, pa čak da su umrle i više puta, uvode se pojmovi nevidljivog svijeta (podzemlja) i vidljivog (nadzemlja), u kojem se povremeno pojavljuju. Također, doznaje se da Erike imaju i Čuvare, i da je njihovo poslanje čuvati Erike koje znaju tajnu, koje se ni same više ne mogu sjetiti. Time Erike kao zapisničarke kronike "Babel" otkrivaju svoje bezvremensko i mitološko podrijetlo navodeći nas da kroniku čitamo kao mit koji tumači drugi mit.
O tome zašto je nastala kronika "Babel" i što se očekuje od one Erike koja će je nastaviti govori se u jednom do završnih poglavlja pod nazivom Na vratima Babela: "U kronici Babel provode se dvije odluke. Jednu su donijele sastavljačice kronike koje su se prisjetile svoje posljednje smrti i svoga podrijetla. To je odluka da se poznatu priču o babilonskoj kuli ispripovjedi do kraja, budući da u obliku u kojem je zapisana u Bibliji ta priča nije dovršena. Provođenje druge odluke preuzima kroničarka koja se svojim radom bude nadovezala na dosadašnji rad svojih prethodnica. To je odluka da se započeta gradnja grada i tornja s vrhom do neba nastavi te tako dovrši nadzemni pothvat šinearskih graditelja koji govore jedinstvenim jezikom, razumljivim čitavoj zemlji i nebu. I to je sve."
Priču o jeziku koju je započela knjigom "Razgovor s jezikom" i nastavila u "Muši", Fea Munitić ne završava u "Babelu", samo je produbljuje otkrivajući se ponovno kao precizna i analitična pripovjedačica koja uvjerljivo kombinira znanstveni i književni diskurs i razgovijetno izlaže vlastita promišljanja i spoznaje o predmetu svog interesa. Njezina snažna imaginacija i jezična razigranost čine "Babel" još jednom opekom u gradnji jezične kule, u pokušaju govora o neizrecivom.
Podijeli na Facebook
