Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu
Ni u petom dijelu sage Lagercrantz se ne može mjeriti s Larssonom
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Godine 1991. Alexandra Ripley objavila je autorizirani nastavak hita Margaret Mitchell "Prohujalo s vihorom" pod nazivom "Scarlett". Tih 800 stranica prilična je blamaža, egzemplar prokletstva snažnog toponima. Američki Jug u tolikoj mjeri određuje glavnu junakinju, da se unajmljena spisateljica s njom jedino mogla izboriti tako da je pošalje u - Irsku. No od objave originalnog romana prošlo je 55, a od smrti Mitchellove 42 godine, pa je vrijeme donijelo ponešto zaborava i nove čitatelje koji nisu svjedočili ulasku autorice u legendu.
David Lagercrantz, švedski pisac i novinar kojeg je nakladnik Norstedts 2013. angažirao da nastavi sagu Stiega Larssona, nije te sreće. Od Larssonove smrti i eksplozije popularnosti Millenniuma prošlo je jedva deset godina. Lagercrantz nije imao pristup nedovršenim materijalima koje je Larsson ostavio i to se osjetilo već u četvrtom nastavku, "Što nas ne ubije" (2015), a osjeća se i u petome, "Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu".
Peti dio sage paraleno prati dvije priče. U prvoj je Lisbeth na odsluženju dvomjesečne kazne u zatvoru, zbog događaja iz četvrtog romana. Zatvorska sekvenca prepuna je uobičajenih klišeja: psihotičnih kriminalki koje teroriziraju nemoćne stražare i ostale zatvorenice, pri čemu Lisbeth odluči zaštititi Fariju Kazi koja je u zatvoru završila jer je ubila brata. Mikael Blomkvist istražuje priču za koju mu je mamac dala Lisbeth, a koja povezuje financijaša Lea Mannheimera sa zagonetnim Registrom za studij genetike i okoline.
I u ovom romanu je najveći problem što Lagercrantz nije (dobar) pisac trilera. Ne zna, naime, proizvesti thrill: u četvrtom nastavku dosađuje čitatelju prvih 150 stranica, u ovome se ponešto ubrzao pa je dosadan samo prvih 60. Druga je razina problema što piše otvoreni krimić: od početka je jasno tko su negativci, do kraja tek doznajemo više detalja o tome kakvi su negativci. Lagercrantz, za razliku od Larssona, nije tip promišljenog ni osobito socijalno angažiranog pisca, pa nedostatak akcije ne zna popuniti kontekstom.
Blurb s poleđine knjige - u kojem stoji kako ćemo doznati zašto Lisbeth na leđima ima tetovažu zmaja, kao i duboko skrivene tajne s kojima se mora suočiti i zahvaljujući kojima će konačno shvatiti samu sebe (!) - obična je navlakuša. Lisbeth je u ovom nastavku gotovo pa sporedan lik, veći dio radnje počiva na istrazi Mikaela Blomkvista. Veliko otkriće je patetično recikliranje Lisbethinih trauma iz djetinjstva. Pritom, Lagercrantz se u ovom nastavku ohrabrio pa je ubio jednog od ključnih likova iz originalne Larssonove trilogije.
Očekivano, Lagercrantz je i u ovom nastavku najbolji u portretiranju likova koje je sam stvorio. Okrenuo se temama koje su pokojnom Larssonu bile daleko bliskije - zlostavljanju djece i žena, ali i, prigodno i suvremeno, bujanju islamskog fundamentalizma. No nakon drugog nastavka koji je napisao, sada se s priličnim uvjerenjem može reći da je Lagercrantzov najveći problem što nema baš puno toga - na lageru.
* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus
Podijeli na Facebook
