Kad lisac gleda čovjeka, on u njegovim očima ne vidi suze. Iz njih ustvari teče voda, slijeva mu se niz lice i ta tekuća voda, nagađa lisac ispravno, čovjeku ublažava bol. Ali njegov dah... čovjek hvata zrak kao da bi ga ta bolna voda mogla utopiti.
"Pax" Sare Pennypacker, roman koji je ilustrirao Jon Klassen, a u Hrvatskoj ovoga ljeta objavila nakladnička kuća Lumen, neobična je priča o prijateljstvu lisca i dječaka. Lisac je Pax iz naslova, dječak se zove Peter. Priča je smještena u vrijeme i na mjesto koje izmiče bilo kojem suvislom određenju. Već ta činjenica upućuje na to da je "Pax" nekovrsna bajka; u njoj, primjerice, ima autobusa i žene mogu biti vojnici, ali je atmosfera staromodna, kao da se priča zbiva u vrijeme Američkog građanskog rata.
No autorica Sara Pennypacker izbjegla je to određenje iz sasavim drugog razloga: htjela je djeci – jer ovo je primarno knjiga za djecu – poručiti da se rat može dogoditi svugdje, uvijek i bilo kome; drugim rijačima ne događa se isključivo drugdje, nekad i drugima. To namjerno izmicanje utjehe na prvu se čini okrutnim, ali djeca, mnogo bolje nego što mi odrasli mislimo, podnose okrutnost u pričama – jer je kažnjena okrutnost u pričama utjeha za nekažnjenju nepravdu u stvarnosti – a i djeca su, uostalom, budući odrasli ljudi. Zašto ne odgojiti nekoliko generacija koje će odmalena znati da je rat vrsta zaraze i koji će odmalena govoriti istinu o tome koliko rat košta?
Paxa će moći razumjeti djeca u višim razredima osnovne škole, najviše zato što se priča kreće oko kompleksnih emocija i postupaka poput krivnje, razočaranja, sućuti i žrtvovanja za druge. Dječak Peter ima 12 godina, na pragu je puberteta, dakle već sposoban za apstraktno mišljenje i, što je veoma važno, samokritičnost. Jedna od najbolnijih i najvrednijih lekcija u "Paxu" jest kako se nositi s lažima – i drugih ljudi, i onih koje sami izgovaramo.
U tom smislu, pred Peterom je zadatak na kojem redovito padaju i odrasli ljudi. Peter i otac ostali su, naime, sami nakon što je dječaku umrla majka, a muškarcu supruga. Ni jedan ni drugi nisu se znali nositi s tim gubitkom. Jabuka, kako spisateljica nekoliko puta napominje u romanu kroz Peterova usta, doista ne pada daleko od stabla. No dječaku će velika utjeha postati lisac siroče kojeg pronađe u šumi. Između čovjeka i životinje razvit će se duboka bliskost.
Divlje životinje doista se mogu pripitomiti, lisice čak bolje od drugih, što je bio i razlog zašto je upravo Pax, kako je Sara Pennypacker rekla u šali u jednom intervjuu, prošao njezinu audiciju za glavnoga junaka. Lisice su, što nisam znala, jedina divlja životinja koja pripitomljavanjem postaje pametnija; psi, krave i ovce domesticiranjem gube na inteligenciji. No kad izbije rat, a otac mora u vojsku, dječak će biti prisiljen vratiti lisca u šumu i otići živjeti kod djeda 500 kilometara dalje. Pax ne vjeruje da ga je Peter doista napustio, iako mu druge lisice koje susreće uporno govore kako su ljudi poznati po tome da su neiskreni i opasni.
Susret s drugim životinjama i ljudima za dvojicu će prijatelja biti ključan. Svaki je odnos susret koji nas nepovratno mijenja, ako i u čemu, upravo u tome leži snaga ljubavi. Za Paxa će to biti susret s Bodljicom i Malim, sestrom i bratom lisicama; za Petera će to biti susret s jednonogom Volom, grubom i zatvorenom bivšom vojnikinjom koja će mu pomoći kad slomi gležanj u šumi...
U tom trenutku "Pax" prestaje biti isključivo priča za djecu. Pennypacker je iskusna pripovjedačica, pišući za djecu naučila je dobro i pročistiti i pozicionirati poruke, jer knjige za djecu uvijek su u velikoj mjeri i odgojna literatura. "Pax" je gotovo asketski napisan, nema cifranja tipičnoga za bajke, pa te "poruke za odrasle" osobito dobro bole. Bole u smislu da bi vam mogle na oči natjerati tekuću vodu od koje se čovjek nekad guši.
Susret Petera i Vole na simboličkoj je razini susret nevinoga i zreloga ja (ega). Zrelo ja uspjelo je postići da bude "upravo gdje bih trebala biti, i radim upravo ono što bih trebala raditi". Vola ima snažan dodir, poput sidra, koji je držao Petera da se ne raspadne. Zrelo ja bilo je toliko izgubljeno da je moralo saznati sve istinite stvari o sebi. Nevino ja će postaviti ovakvo pitanje: "Ali dvadeset godina da bi shvatila tko si? Mislim, zar je to toliko komplicirano?"
Jest, Peteru. Uglavnom zato što su svi osjećaji opasni, a ne možeš ih izbjeći.
Podijeli na Facebook
