Ako ste prije četiri godine pročitali “Slučaj 6-4”, onda znate što možete očekivati. Hideo Yokoyama potpuno je izvan važećeg kanona krimića i trilera, što njegovim romanima, samo naoko paradoksalno, daje priliku da žive mnogo dulje od prosječne napetice mekog uveza koju ćete kupiti u pošti ili na aerodromu. Japanska književna zvijezda suvremeni je Henry James kriminalističkog žanra: sve se kod njega odvija sporo i, sjećamo se, vrti oko "unutarnje drame moralne svijesti". Jedina razlika u odnosu na veliki hit "Slučaj 6-4" jest što je "Sedamnaest" dvjesto stranica kraći i napisan je devet godina ranije (iako nama dolazi kasnije, u izdanju Znanja i prijevodu Mirjane Čanić Kukilo i Nebojše Buđanovca).
Glavni lik romana "Sedamnaest" je Kazumasa Yuuki, novinar Vjesnika sjevernog Kanta. Yuukija pratimo u dvije vremenske linije: u jednoj, koja se zbiva 2002., ima pedeset sedam godina i upravo se s prijateljevim sinom Rintarom Anzaijem planira popeti na stjenovito lice litice Tsuitate koja se nalazi na planini Tanigawa. Riječ je o usponu od 330 metara – muškarci se planiraju uspeti uz okomitu stijenu visine Tokijskog tornja.
U drugoj pripovjednoj i vremenskoj liniji, koja se zbiva 1985. godine, dakle prije sedamnaest godina (odatle i engleski i hrvatski naslov romana, japanski u prijevodu glasi “Penjačka groznica”), Yuuki ima četrdeset godina i jedini je član redakcije koji ima neobičnu titulu “lutajućeg novinara”. Ubrzo doznajemo zašto: pet godina ranije dogodio se incident u kojem je u prometnoj nesreći koja jako nalikuje samoubojstvu poginuo mladi novinar Ryoto Mochizuki, i to nakon redakcijske svađe u kojoj ga je Yuuki naribao zbog neprofesionalnosti. Yuuki njegovu smrt nosi na duši, uvjeren je da je potpuno nesposoban da ikome bude šef i zbog toga redovito odbija promaknuća na uredničku poziciju. No ovoga puta to mu neće uspjeti jer baš kad se sprema s prijateljem iz marketinga Kyoichirom Anzaijem popeti na Tsuitate, stiže vijest da se u blizini srušio jumbo jet Japan Air Linesa. Nakon što je potvrđeno da se nesreća dogodila u njihovoj prefekturi Gunma, Yuuki postaje šef deska za nesreću JAL-a.
Pad jumbo jeta u Japanu u kolovozu 1985. godine doista se dogodio, točno onako kako je opisano u romanu, a budući da je u to vrijeme radio kao istraživački novinar u Gunmi, Hideo Yokoyama izvještavao je o nesreći. Stigao je na mjesto pada na planini Osutaka nakon što je više od osam sati pješačio bez označenih ruta i planinskih staza, piše u predgovoru. Teren je bio strm, nepojmljivo uzak, a tek rijetki sretnici među novinarima nisu slučajno nagazili na truplo. Nakon zalaska sunca proveo je noć na planini, okružen dijelovima tijela koji više nisu nalikovali ničemu ljudskom. To ga je iskustvo obilježilo za život, dobrim dijelom je i presudilo tome da napusti novinarstvo i posveti se književnosti.
Avion Japan Air Linesa, let 123, nekontrolirano je zalutao u prefekturu Gunma 12. kolovoza 1985. Bio je to američki Boeing 747S, s petnaest članova posade i 509 putnika, a letio je iz zračne luke Haneda u Tokiju prema Osaki. Većina putnika bila je ili na poslovnom putovanju ili na putu da provede ljetne praznike za vrijeme Obona s obitelji, pa je zrakoplov bio dupkom pun.
Let 123 poletio je iz Hanede u 18.12 sati. Kojih dvadeset minuta poslije, u 18.31 sati, te otprilike pedeset i pet kilometara zapadno od otoka Izu Oshima iz zrakoplova su poslali signal za opasnost. Nakon deset minuta, u 18.41, operativni centar JAL-a u zračnoj luci Haneda primio je radioporuku pilota: Vrata na stražnjoj desnoj strani oštećena. Gubitak tlaka u putničkoj kabini; počinjem hitno slijetanje. Nakon toga uslijedile su dvije poruke “gubitak kontrole” prije nego što je potpuno izgubljen kontakt s avionom. U 18.54 zrakoplov je nestao s radara i Zrakoplovnog ureda Ministarstva prometa u Tokiju i zračne baze Yokota. Svi su poginuli, osim četvero preživjelih koji su čudom pronađeni na mjestu nesreće: jedna djevojčica, jedna majka i kći, i jedna mlada žena.
Avionska nesreća u Japanu 1985. godine do danas je ostala najveća nesreća svih vremena u kojoj je sudjelovao samo jedan avion. Sve o nesreći možete pronaći na internetu, ništa nije ostalo tajnom, stoga ni Yokoyama zaplet nije mogao isplesti oko same nesreće niti napisati klasični krimić ili triler – “Sedamnaest” je zapravo više situacijska drama. Umjesto toga, sav zaplet se gradi oko toga kako Vjesnik sjevernog Kanta izvještava o nesreći: ovdje nema ni zločina, ni ubojstva – sva psihološka napetost gradi se na međuljudskoj dinamici zatvorene zajednice, u ovom slučaju novinske redakcije. Naoko, ništa posebno, no od takvih društvenih dinamika zapravo nema ništa zanimljivije čak i ako vam novinarstvo nije, kao u mojem slučaju, već trideset godina profesija i opsesija.
Vjerujem da će ovaj roman stoga biti najzanimljiviji mojim kolegama novinarima. Sve je tu, sve ono s čime svakodnevno živimo: jurnjava za informacijama, tjeskoba da se stigne do roka, neprestana borba da se dozna više od kolega, pohlepa za ekskluzivom, borba s nadređenim urednikom, cenzure i pogodovanja, dugi i opasni prsti politike, prezir uprave i marketinga koji su uvjereni da novine žive zahvaljujući njima i oglasima, privatni život koji pati, ljutiti supružnici, otuđena djeca, alkoholizam i tajno bratstvo (nikad sestrinstvo!) koje može razumjeti samo netko tko je ginuo za nešto tako kratkotrajno kao što je vijest.
No vjerujem da bi roman mogao biti zanimljiv i "običnim" čitateljima jer tako je malo knjiga i serija koje doista uspiju konzumenta uvjeriti da je novinarski kaos stvaran: nas, novinare, prijatelji i obitelj često nagovaraju da napišemo roman o životu u novinskoj redakciji, mi (ili barem ja) redovito odgovaramo da nitko ne bi povjerovao u tu priču – kad se stavi na papir, odjednom zvuči nestvarno. Yokoyami je uspjelo poništiti upravo taj element fantastičnosti, lažnosti: čitatelj nema dojam da pretjeruje.
Zadivljujuće je i koliko su novinarske redakcije slične: ova iz Yokoyamina romana novinska je redakcija lokalnih novina iz 1985. godine. Ima svoje novinare, ali većinu vijesti prenosi od Kyodo Newsa, neke vrste novinske agencije koja im šalje izvještaje telefaksom. U to vrijeme nema ni interneta ni mobitela: novinari trče do telefonskih govornica da bi diktirali izvještaje, a ova avionska nesreća – koliko god to bezdušno zvučalo – prilika je života da se istaknu; da im ime završi na naslovnici, na početku izvještaja. Pitanje je časti da male lokalne novine izvijeste o velikoj nesreći koja se dogodila u njihovoj prefekturi i sedam kratkih dana to će biti vezivno tkivo koje će ujediniti cijelu redakciju.
Ali… Bez obzira na ekskluzivnu priču, nisu zakopani stari sukobi, natjecanja i zavisti. Novinari i urednici jedni drugima podmeću, čak i po cijenu da ostanu bez priče i zaostanu za drugim novinama. Taj unutarnji sukob je trajan, nikakva tragedija ga ne može prekinuti: onima izvan novinarskog svijeta to će možda zvučati sumanuto, ali upravo je ta unutarnja tenzija pogonsko gorivo svakih novina. Jedan hrvatski izdavač to je svojedobno sažeo u izjavi da želi da njegovi novinari dolaze s grčem u želucu na posao.
Japanska novinska redakcija iz 1985. godine krajnje je tradicionalna: žena gotovo i nema, a ako ih ima, kuhaju kave i guraju kolica nepokretnog direktora novina. Ti fini, delikatni Japanci redovito se klanjaju i ispričavaju jedni drugima šaljući si pisma – iz današnje (zapadne) vizure to je gotovo komično – da bi već u idućem trenutku potisnuta agresija zbog povrijeđenog ponosa i taštine buknula i eto ih, šaketaju se.
Osnovica i ovoga romana, spomenula sam, dilema je s višestrukim i proturječnim etičkim smislom, "unutarnja drama moralne svijesti", no ovdje je kompliciranija jer se sve odvija u novinskoj redakciji, a šef deska Yuuki svakodnevno mora birati između ekskluzive i etike, velikih i malih života. Novinarstvo je surovo zanimanje: već novinar početnik vrlo brzo shvati da svi životi ne vrijede jednako, da nije svaka smrt tragična i da nije svaki gubitak života jednako važan.
Yokoyama je fantastičan portretist ljudskih duša: svaki od likova je mala, ali precizna, minuciozna studija karaktera. Yuuki nije vrsta junaka kojeg ćete automatski zavoljeti, ili prihvatiti, samo zato što je glavni junak romana koji čitate. Japanski književnik nimalo ne olakšava čitatelju identifikaciju s junakom, često nužnu da bi se roman uopće mogao čitati.
Kao i u romanu "Slučaj 6-4", i ovdje glavni junak nije osobito sposoban roditelj: nema dobar odnos sa svojom djecom, konkretno sinom koji je osjetljiv i nježan, a otac na tu neprilagođenost nije dobro regirao još od dječakova djetinjstva pa ga se dečko boji. Glavni junak izaziva dodatne antipatije jer udara: jednom je prilikom pljusnuo ženu, sina je nekoliko puta istukao, a supruga ga, na nevjericu čitatelja, pravda time što je pod stresom zbog posla.
Može li netko tko udara istodobno biti moralan lik? Kod Yokoyame može, može čak i u stvarnom životu, jer dijelovi naše ličnosti razmješteni su u odvojene unutarnje ladice pa ista osoba može biti etičan i pažljiv urednik i, oprostite, govno od oca. Stvari se s Yuukijem dodatno kompliciraju time što je on svjestan da je govno od oca i za to, ako već nema opravdanje, sigurno ima razlog: tajnu prošlost svoje majke o kojoj njegova obitelj ništa ne zna.
Paraleno u suvremenosti, podsjećam, Yuuki se pokušava popeti na stjenovitu liticu. U pitanju je dug: jednom davno na nju se trebao uspeti s prijateljem, to mu zbog dvije nesreće nije uspjelo. Sad isto pokušava s prijateljevim sinom s kojim se mnogo bolje slaže nego s vlastitim. Istodobno, čitavo vrijeme progoni ga jedna rečenica koju mi je prijatelj izgovorio prije sedamnaest godina. Kad ga je Yuuki pitao zašto se penje, on mu je odgovorio: "Penjem se da bih sišao."
Zvuči kao zen-koan, ali nije. Ima veze s posebnom vrstom penjačke groznice – onom novinarskom. Ključno je pitanje u kojem trenutku odustati.
Podijeli na Facebook
