Pripovjedačica Debbie White ne hvata čitatelja na prvu. To je i osvježavajuće, i obećavajuće. Njezin je glas iskrzan, monolog kaotičan, prezime znakovito: white na engleskom znači bijelo, a bijelo je nevino i naivno, no “svi smo mi naivni, druge nam opcije nema”. Svijetao je i snijeg, i snježna pahulja, kako Debbie, ne jednom, podrugljivo naziva njezin ujak Billy, priučeni filozof mljekar što živi u prikolici pored obiteljske kuće na farmi u, vjerojatno, irskom okrugu Kildare. Raskrzanost u pripovijedanju je obećavajuća jer svaki nelinearni narativ odaje ambicioznost spisateljice i zahtijeva od čitatelja da se koncentrira: u ovom konkretnom slučaju, ne može preskakati kratka poglavlja niti rečenice jer neće moći pratiti što nam Debbie želi reći. A Debbie, djevojka koja je upravo napunila “egoističnih osamnaest” i upisala koledž Trinity u Dublinu ima mnogo toga za reći. Iz nje kipi, kao uostalom iz gotovo svake djevojke u povijesti književnosti. Na putu iz sela u gradu – vozile se zaprežnim kolima, kočijama, autobusima ili vlakovima – one traže sugovornicu, jer djevojka redovito najprije traži drugu djevojku; povjerenicu, prijateljicu, možda i sestru koju nema.

“Djevojka koja je gledala zvijezde” (Znanje, prijevod Maja Klarić) u originalu nosi naziv “Snowflake” i prije dvije godine izazvala je malu senzaciju u književnim krugovima jer je debitantica Louise Nealon (1991.), djevojka odrasla na mljekarskoj farmi u okrugu Kildare, sklopila s izdavačem šesteroznamenkasti ugovor. S jedne je strane razumljivo da je njezin hrvatski nakladnik odlučio promijeniti naziv romana, jer su se djevojke u naslovima proteklih godina dobro prodavale (zahvaljujući močvarama i vlakovima iz kojih su virile…), a i nisam zamijetila da mlade djevojke u Hrvatskoj nazivaju “pahuljicama” ili “snježnim pahuljama”, što je generacijska oznaka za mlade ljude, uglavnom djevojke, koje se smatra emocionalno osjetljivima, lako uvredljivima kad im se suprostavi mišljenje i uvjerenima da su posebni već samim time što jesu, zbog čega je britanski The Guardian pojam “snowflake” 2016. godine proglasio “uvredom godine”. No ponešto se ipak izgubilo u prijevodu time što nakladnik nije naslov preveo kao “Pahulja” jer je simbolika izraza u romanu višestruka, a i autorica ga je za naslov odabrala upravo zato što je obilježio njezinu generaciju, pa time i djevojke o kojima piše.

Osjetljiva Debbie White, koja se s anksioznošću bori tražeći zahode u koje će čučnuti i uzeti pauzu, visoko je senzitivna s razlogom: uhvaćena je u dramski trokut iz kojeg, zato što je mlada i zato što voli svoju obitelj, ne može sama izaći. U psihologiji je taj trokut poznat kao i Karpmanov, prema psihijatru Stephenu Karpmanu koji je njime objasnio kako ljudi mogu biti ulovljeni u negativnu, najčešće obiteljsku dinamiku. Trokut se sastoji od tri uloge: žrtve, progonitelja i spasitelja. U obiteljskoj dinamici Whiteovih Debbie je spasiteljica svoje majke, majka Maeve je žrtva, a Billy koji o svima njima skrbi zabrinuti progonitelj.

No Debbie, kao i sve brižne kćeri, pažljivo čuva tajne svoje majke i zbog toga nema prijatelje. Kad zakasni prvi dan na koledž, toliko da su svi potencijalni dobri prijatelji već razgrabljeni, kako humorno i gorko zamjećuje, umjesto da bira, ona će biti odabrana. Srećom dobro. Već prvoga dana zamijetit će je zanimljiva i popularna Xanthe Woods, dobrostojeća djevojka koja na društvenim mrežama ima 2345 prijatelja. Debbie ima sedamdeset jednog i zapravo joj nisu prijatelji, nego ljudi koje je usput srela. Xanthe, kojoj su roditelji unajmili stan u Dublinu, dugo neće saznati s kakvim se problemima suočava Debbie koja nekoliko puta tjedno putuje vlakom na fakultet, ako uopće doputuje. Doma je teško, ali je poznato i sigurno, i veliki Dublin plaši Debbie koja je navikla na uhodanu obiteljsku dinamiku: usamljeno buđenje, mužnju krava, samostalnu pripremu doručka, majku koja ustaje tek da bi napravila ručak Billyju i radniku Jamesu, ujedno svojem dvanaest godina mlađem ljubavniku, a potom opet odlazi spavati.

Spavanje i san ono su što Debbie najviše plaši, tamni vrtlog oko kojeg se kreću majčine opsesije kojima je zarazila i svoju kćer. Kad Maeve konačno ustane, najprije potpuno gola pleše u dvorištu među hrpom kopriva. Potom sjeda za svoj stol u spavaćoj sobi zlatno obojenih vrata i zidova oblijepljenih stranicama istrgnutim iz knjiga da zapiše san u staru školsku bilježnicu. Ta je bilježnica svojevrstan aisling, knjiga snova, zapisuje ih samo plavom kemijskom olovkom i uzruja se kad je ne može naći. Ljudima govori da je spisateljica, ali nikad ništa nije objavila. Rijetko izlazi iz kuće, samo kako bi išla na misu, u trgovinu ili u ured za socijalnu pomoć. Billy pazi na to da svakog tjedna uzme svoj doplatak. Naziva ga umjetničkom stipendijom. On je zadužen i za Maevin bankovni račun. Na teži su način naučili da, ako joj daju pristup novcu, nastaje nered. Billy je jednom tjedno vodi u kupovinu hrane i ostaje u autu dok ona kupuje. Ima dana kad se vrati u auto sa smoothiejem i krafnom, bez ikakvih namirnica, pa je mora poslati natrag unutra.

Debbie ne zna tko joj je otac, ali zna gdje je začeta. Spomenik se zove Fourknocks, u pitanju je srednjovjekovna grobnica, a u ljeto 1990. grobnica je bila mjesto gdje su dečki odlazili izgubiti djevičanstvo. Maevino jedino pravilo bilo je to da nikad ne spava s istim dečkom dvaput. "Znaš onaj izraz, treba cijelo selo da se odgoji dijete? Pa, u tvom slučaju, trebalo je selo da se začne dijete", jednom prilikom Billy kaže Debbie.

No i nesretne obitelji su ponekad sretne, a nestabilne majke koje svoju djecu plaše pričama o tome kako se u njihovoj obitelji proročki snovi nasljeđuju pa tako i Debbieni snovi sigurno skrivaju sudbonosne poruke, istodobno mogu biti i brižne. Voljeti. Pričati priče prije spavanja, primjerice o pahulji, mrvici prašine po imenu Aisling, koja nije vjerovala u snijeg. Svake večeri kad bi Aisling zaspala, nadirala bi hladna voda i pretvarala je u snježnu pahulju. Kad bi stiglo jutro i izišlo sunce, Aisling bi se rastopila natrag u prašinu prije nego što bi se probudila, sasvim nesvjesna da se u snu bila pretvorila u nešto u što nije vjerovala. Većinu vremena Debbie se osjeća kao da pokušava "nagovoriti pticu da štiti jaje koje nije njezino, tiho je preklinjući da usvoji tu krhku, nepoznatu nadu". Sebe istodobno uvjerava da je živa i da diše.

Dramski trokut u koji je Debbie zarobljena raspast će se u trenutku kad se na farmi dogodi nesreća. Svi će likovi ispasti iz svojih uloga, svi osim Debbie, koja odjednom ima pune ruke posla spašavajući odrasle ljude u svojem životu. Nikad nije doživjela "slatke šesnaeste", a čini se da nema pravo ni na "egoistične osamnaeste". Komplicira joj se i odnos s Xanthe, jedinom prijateljicom, koja je – ironijom sudbine – ušla u vezu s momkom kojeg Debbie godinama promatra iz daljine, kodnog imena "tip koji stoji otraga na misi".

No Debbie – anksiozna, konfuzna, niskog samopouzdanja, gorka i bijesna, sklona alkoholu do trovanja i ljubljenju s dečkima koji joj se uopće ne sviđaju – zapravo je zanosna. Nije ni mrvica prašine, ni pahulja: sve najbolje osobine njezina majke i ujaka, a imaju ih, u njoj su se stalile u čvrsta leđa i začudni optimizam, ta je cura tako divno gladna života. U jednom će trenutku ribati kupaonicu do iznemoglosti, dok četkicom za zube ne iščačka fuge između pločica; u drugom trenutku ležati na podu i plakati slušajući podcast Desert Islands Discs na BBC-u. Gošća je Gloria Steinem i Debbie je upravo shvatila da nije jedina na svijetu s bolesnom majkom i sjebanim ujakom: Steinem u emisiji priča o svojoj majci koja je nekoć bila izuzetna novinarka, ali onda je doživjela živčani slom i provela neko vrijeme u umobolnici. Većinu je djetinjstva provela brinući se o njoj, jednom prilikom je izjavila da živi neproživljeni život svoje majke.

Ti neproživljeni životi nisu generacijski kodirani; više nalikuju kontejneru koji bake i majke poput miraza pune za svoje kćeri i unuke. Ne čine to namjerno, ali svejedno opterećuje, i u svakoj sljedećoj generaciji pojavi se barem jedan djevojački glas koji o tome i bijesno i nježno govori. Majku se ne može ne voljeti, no što kad je potpuno luda i treba je spašavati? Upravo o tome progovara Louise Nealon, po fotografijama nježna i plavokosa mlada žena, koja sa svojom glavnom junakinjom dijeli tek tri autobiografske činjenice – izgled, odrastanje na mljekarskoj farmi i generalizirani anksiozni poremećaj. Nealon o tjeskobi otvoreno govori u intervjuima jer je tako odlučila, to joj pomaže, i to je možda jedna od najsnažnijih odrednica nove generacije djevojaka i mladih žena o kojima slabo znamo jer su tek počele govoriti. Ta tjeskoba o kojoj pišu nalik je crvotočini – odvodi ih u udaljene krajolike koji odjednom postaju bliski, nadrastaju prostor i vrijeme; simbolički naše unuke, razotkrivaju ono o čemu su bake šutjele. Irkinja Louise Nealon mogla bi vam biti jako bliska, jer je i u Irskoj, kao i u Hrvatskoj, "društveno prihvatljivo biti alkoholičar, sve dok se od toga ne liječite".

Kad se dramski trokut raspadne, otkrije se da žrtva nije bespomoćna kao što se osjeća, spasitelj ustvari ne pomaže, a progonitelj najčešće nema razlog za prigovaranje. I pokaže se da hrabrost nije rijetka kao kokošji zub. Koliko zubi ima kokoš, pitate se? Kokoši nemaju zube.

O dramskim trokutima i kokošjim zubima