Vjerujemo li u ljubav? Vjerujemo li u slučaj ili sudbinu? Postoji li život nakon života? Imaju li anđeli krila? Žudimo li za nečim drugačijim i posebnim, maštamo li o velikoj ljubavi koja će nam promijeniti život? Vjerujemo li u moć ispričane priče?
Ako smo bili u prilici sebi ili drugima postaviti samo jedno od ovih pitanja, onda je knjiga Tanje Tolić “Zovem se nebo” prava riznica mogućih odgovora na svako od njih. Nismo li se kojim slučajem našli u situaciji koja bi nas upućivala prema postavljanju ovakvih pitanja pa samim time i prema traganju za njihovim odgovorima, a užitak u čitanju nam predstavlja otklon od svakodnevlja, onda je više i nego nužno krenuti u pustolovinu meandriranja kroz tekst Tanje Tolić koja nas onako ženski mudro zavodi brojnim narativnim rukavcima u kojima se sve mogu pronaći zametci inicijalne priče.
Iz ovih nekoliko uvodnih rečenica vidljivo je kako se pred nama nalazi domišljato pisan prvijenac mlade autorice Tanje Tolić koji svojim mirnim naslovom ne otkriva mnogo.
“Zovem se nebo” kao da je roman ogledalo u kojemu svaki čitatelj može vidjeti ono što želi. On može biti filozofska priča o paralelnim svjetovima, može on biti i obiteljska priča, može biti akcijski roman na neki način, a s druge strane mogu se u njemu prepoznavati neki čudni i čudesni književni elementi. U jednome nam se trenutku čini kako čitamo roman na koji možemo prilijepiti žanrovsku odrednicu triler, u drugome smo već spremni reći kako smo konačno pronašli dobru self-literaturu, a u trećem želimo da ljubavna priča nakon svih peripetija završi sretno.
Može on nadalje biti izazov onima koji traže alternativan pogled na život i smrt osobito ako su nedavno izgubili nekoga bliskog jer u njemu djevojčica Jadrana Luna vidi anđele i s njima razgovora, u njemu se anđeli odmaraju ležeći na oblacima, vodeći pri tome razgovore o paralelnim životima kroz vlastite višestoljetne identitete, u njemu anđeli i preminuli, Emanuel Roland, Philippe, Rageor, Lowe, Rose, Ariel, Christine, Marta, Viktor, Vera, Petar i mnogi drugi, pomažu ljudima kada se osjećaju umornima, bespomoćnima, nevoljenima, kada misle da su loši prijatelji, roditelji, ljubavnici.
Autorica vrlo vješto drži ovu razgranatu priču na jednome okupu, narativno ona lakonski lako prelazi udaljene svjetove, one nebeske i one zemaljske. Njezine rečenice imaju sjajan ritam, usporedne priče dobro su i logično vođene. Napetost nekih opisanih scena, posebice npr. noćnog plivanja po ledenoj i brzoj Savi, izvrsno je strukturirana, iz rečenice u rečenicu neizvjesnost i tenzija raste pa odgođenost završne slike (jesu li se spasili ili ne?) čitatelja potiče na mali predah uz poneki digresivni odmak u drugi svijet, u neki drugi pogled ili neku drugu radnju. Jedva oni pri tome čekaju doći do stranica na kojima će pročitati ishod onog zbivanja iz kojega se krenulo u pustolovinu traganja za rješenjem.
Napor pripovjedačice da sve priče i likove drži pod kontrolom međusobno ih pretapajući uzročno-posljedičnim povezanostima bez obzira koliko godina imali (pedeset četiri, sto pedeset ili četiristo dvadeset pet), nije bio nimalo lagan. No, narativna se iskliznuća ne prepoznaju već jedan opisan događaj-puzzla kao da zna na koje mjesto u priči-mozaiku, nebeskom ili zemaljskom treba biti umetnut. Na onome mjestu gdje se pojavljuje najbolje mu pristaje pa se kod čitatelja ne događa onaj osjećaj kratkoga spoja kada se nešto grubo i nepažljivo spoji jedno s drugim. Tanja Tolić znala je utkati u svoje zemaljske i nebeske likove različite poruke koje potiču na ljubav i dobrotu, na otkrivanje načina spoznaje samoga sebe, te one kojima se nadvladavaju različita iskušenja.
U središtu priče u romanu “Zovem se nebo” četiri su prijatelja (Krista, Sara, Leon, Robert) koji dijele istu tragediju iz djetinjstva – svijest o smrti Kristina starijeg brata i zajedničkog prijatelja, Petra. Ona im se trajno utisnula u svih šest slojeva kože, ona je odredila njihov odnos prema sebi samima, ona je nevidljivo određivala njihove strahove, traume, njihove potisnutosti i ljubavne nemire, njihova prijateljstva i životne putove. Vidljiva i teška zemaljska priča tako postaje nukleus iz koje se račvaju glasovi nevidljivih zbivanja koja dolaze iz svijeta u kojemu žive anđeli. Anđeli pažljivo prate na koji način Sara, Leon, Robert i Krista međusobno komuniciraju, kako se nose s tugom iz mladih godina, mogu li prevladati bol koja ih je trajno označila. Tanja Tolić je i svakom od anđela osmislila vlastitu priču iz života dok još nije prešao u onaj vječni, a koja je sudbinski uvjetovana i ljubavlju određena.
Spoj vidljivog i nevidljivog svijeta u romanu “Zovem se nebo” prepleten je, međusobno je uvjetovan pa pruža onim čitateljima koji u tekstu tragaju za načinima prevladavanja trauma i nemira svakodnevice niz rečenica koje se mogu podvući, zapamtiti, naučiti i primijeniti. Neke mogu postati i intimna mantra koja se izgovara u trenucima kada se dosta toga čini izgubljenim.
Autorica je pri opisu anđeoskog svijeta i načina života na nebu gotovo filozofično prikazivala mjesta na kojima se anđeli susreću, na kojima provode noć, na kojima se suočavaju sa svojom bližom ili daljom prošlošću. Anđeoska poljana, Banka sjećanja, Vjetar sudbine samo su neki opisani locusi i pojave koje razotkrivaju načine kako anđeli pamte, zaboravljaju, prepuštaju li se emocijama.
Ona koja hoda kroz obje priče, one zemaljske i one nebeske, djevojčica je Jadrana Luna. Ona je lik koji okuplja na prvi pogled raspršene fragmente romana u jednu narativnu nit. Dječji naivno, čisto i iskreno ona potpuno vjeruje u moguće paralelno postojanje dvaju svjetova. Jadrana Luna stoga je ključan most između potisnute istine iz svijeta odraslih, njihovih mučnih iluzija o problemima i glasa njihovih čuvara.
“Zovem se nebo” tako postaje domišljata i intrigantna priča o zamkama u koje se može upasti u životu, ali i o labirintu duhovnoga svijeta. Ovo je knjiga o ljubavi, boli, kajanju, nadi i nesvakidašnjoj prilici da se pobijedi sudbina.
Kad sam bila djevojčica, baka me je naučila poznatu molitvu anđelu čuvaru u stihu koju mnoga djeca toliko vole: “Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili...”. Ne mogu se sjetiti kako sam zamišljala svojeg anđela, je li imao krila ili nije, no bilo mi je lijepo vjerovati da je on moj čuvar koji je uvijek tu.
Danas kada sam duboko u četvrtom desetljeću vjerujem u priču. I njezinu moć.
Podijeli na Facebook
