Kupite li knjigu Aleksandra Holige, "Nogomet narodu", budite spremni da će doma biti problema.

Teško da bi se vašoj partnerici ili partneru svidjelo vidjeti vas na terasi kafića Klinček ili u restoranu nogometnog kluba Trnje kako pokušavate primiti Aleksandra Holigu za ruku dok ga zaljubljeno gledate u oči.

E pa, to bi se moglo dogoditi ako pročitate njegovu opasnu knjigu. Naime, Holigina knjiga je u žabokrečini hrvatskog sportskog novinarstva jednako opasna i heretična poput Aristotelove izgubljene knjige o smijehu u slavnom romanu Umberta Eca "Ime ruže".

U tom remek–djelu redovnik Jorge smatra da trebamo biti smrtno ozbiljni jer je smijeh đavolje djelo, a fratar Vilim od Baskerville tvrdi suprotno – smijeh je ipak Bogu ugodna rabota.

Većina hrvatskih nogometnih novinara piše tako da bi i strogi redovnik Jorge dopustio jednu vrstu smijeha – podsmijeh. Kako u pogovoru Holigine knjige objašnjava Boris Dežulović "sportski novinar u našoj je nesretnoj branši pejorativni sinonim za polupismenog zanatliju s fondom od tridesetak riječi i izlizanim uskličnikom na tipkovnici".

Holigine priče o nogometu su druga dimenzija. Holigu ne čini nogometnim novinarom to što gleda tekme i piše o njima. Kod Holige nema papagajskih sportsko-novinarskih sintagmi poput "kudikamo" ili "pokazao je svu raskoš svog talenta". Holiga o nogometu piše kao pisac i razmišlja kao filozof, a i jedno i drugo čini sa strašću navijača.

"Nogomet narodu" (Jesenski i Turk, 2018.) ne morate čitati kronološki – knjiga je ustvari zbirka članaka napisanih između studenoga 2016. i travnja 2018., a koji su objavljivani periodički na internetskoj stranici Telesport. Labavo je podijeljena u tri tematske grupe od jedanaest (a kako drukčije?) priča.

Prva tematska grupa naziva "U početku Zemlja je bila užarena lopta" bavi se, između ostaloga, poviješću naziva jedne tribine na Liverpoolovom Anfieldu, nastankom kluba Manchester United, počecima nogometa, modernim brendiranjem Juventusa i usudom Barcine ovisnosti o omraženom suparniku iz Madrida.

U tim prvim esejima jedva ćemo prepoznati nogomet kao planetarno popularnu igru s ciljem zabijanja jednog gola više od protivnika. Umjesto opisa napetih pogodaka, Holiga nas prvo odvodi "iza kulisa" nogometa i daje nam vrlo zanimljive background informacije o infrastrukturi, marketingu, klupskom vlasništvu i sličnome.

Najpikantnija u mnoštvu predočenih informacija možda je ona o ćudorednim motivima nastanka i popularizacije nogometa u viktorijanskoj Engleskoj. Smatralo se, naime, da će nogomet, između ostalog, napaljene mladce odvraćati od užasa masturbacije. Jesmo li upravo na pragu masovnog osnivanja nogometnih klubova u katoličkim župama diljem Hrvatske?

Druga tematska cjelina zove se "Mi, Hrvati" i bavi se, očigledno, hrvatskim nogometom. Tamo Holiga nadahnuto piše o, među ostalima, Dadi Prši, Mariju Mandžukiću i Zlatku Daliću. Holiga tu upozorava kako ne možemo postati prava nogometna nacija dokle god nam nogometom vlada "privilegirana kasta premrežena političkim i (polu)kriminalnim interesima".

Prava nogometna nacija, po Holigi, ona je koja ima svoj nogometni identitet, a on se ogleda u tome da postoji jasna ideja kako se nogomet treba igrati. Kako se mijenja društvo, mijenja se i pogled na nogomet, pa je na primjer španjolska Furija evoluirala od tvrdog, desničarskog nogometa u doba madridskog generalissimusa Franca do moderne "tiki–take" koja se razvila u pobunjeničkoj Barceloni pod duhovnim pokroviteljstvom Johana Cruijffa, a zahvaljujući Guardiolinom geniju.

Po Holigi društvene mijene mogu dakle dovesti i do svojevrsnog nogometnog raskola ili dihotomije, između dviju oprečnih struja, kao u Španjolskoj. Takva dihotomija identiteta znak je nogometne zrelosti jedne nogometne nacije.

Hrvatski nogomet je korumpiran, neslobodan i politiziran, što po Holigi sprečava razvoj hrvatske nogometne paradigme, a koja bi pak dala odgovor na pitanje kako mi Hrvati mislimo da se nogomet treba igrati.

U slobodnom prijevodu, jedna neuređena zemlja nema nogometni identitet kao što ga imaju Holigini ogledni primjeri iz knjige: Italija, Nizozemska, Njemačka, Španjolska ili Engleska.

No to otvara zanimljiva pitanja. Je li Italija uređena zemlja? Znači li to da Argentina, kao jedna neuređena zemlja, posljedično nema nogometni identitet? Isto pitanje vrijedi i za najuspješniju nogometnu silu svih vremena, Brazil. Korespondira li uopće nogometni identitet s uspjehom? I ako da, je li identitet neizostavni uvjet uspjeha ili, upravo suprotno, njegova posljedica? I tako dalje, i tako više...

Jedna vrlo zanimljiva nogometna tema koja zaslužuje više od jedne kolumne. Gospodine Holiga, nadam se da ćete imati vremena?

Treću grupu eseja, naziva "Svi danas igraju nogomet", čine prekrasne i tragikomične priče o nogometnim enfants terribles Gascoigneu i Garinchi kojima je u nogometu najbolji prijatelj bila lopta, a izvan nogometa čaša. Garincha je svoj ples od Erosa ka Tanatosu završio 20. siječnja 1983., a u priči o Garinchi Holiga briljantno poentira kako je najsjajniji od svih "Kraljeva sambe" nastavio plesati s loptom i nakon smrti, jer postoje dvojbe oko toga gdje je pokopan.

I o umirućem Gascoigneu Holiga piše u tragikomičnom stilu. Spominje anegdotu koju je prepričao Gazzin najbolji prijatelj iz vremena dok su zajedno igrali u Laziju, Aron Winter. Jedne noći, oko pola sata iza ponoći, netko je pozvonio Winteru na vrata. "Otvorio sam i ugledao Gazzu. Bio je potpuno gol, jedino što je imao na sebi bile su veoma male naočale. Zbunjeno sam ga gledao, a one je rekao samo: 'Nazovi me ako što trebaš' i namignuo mi."

Holiga također piše o Robbenu, Modriću, Guardioli i Abreuu. Svaku od ovih priča pročitao sam s velikim guštom, a posebna poslastica je priča o "ludom" El Locu Abreuu i njegovoj suludoj "panenki" u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 2010. godine.

Treću grupu eseja Holiga završava mislima o nogometnom nasljeđu. Dilema je vječna nogometna - što je vrednije, pobjeda ili lijep nogomet? Dok nam daje svoj odgovor, Holiga nam pokazuje djelić svoje nogometne duše.

Zadnja priča knjige je izdvojena iz tri tematske cjeline. To je priča "You'll Never Walk Alone" o "urođenom ljevičarstvu" nogometa, gdje Holiga tvrdi da nogomet pripada narodu u smislu da bi trebao pripadati narodu.

Kao navijač Liverpoola i obožavatelj Guardioline Barcelone on svoju plemenitu tvrdnju potkrijepljuje izjavama legendarnog menadžera Liverpoola pokojnog Billa Shankleyja, sadašnjeg Liverpoolovog trenera Jürgena Kloppa i Josepa Guardiole.

Tako Holiga citira Kloppa: "Ja sam na ljevici. Ako je meni dobro, želim da i drugima bude dobro… nikada neću glasati za desnicu."

Klopp je menadžer koji je za jednog stopera, Virgila van Dijka, platio više od 70 milijuna eura. Guardiolina plaća je, vjerujem, preko 20 milijuna eura godišnje, tako da mi se čini da Holiga svoju plemenitu ideologiju o nogometu narodu dokazuje na jedan pogrešan način.

Motiv mu je toliko plemenit da se ta pogreška može oprostiti.

Ono što je neoprostivo jest činjenična pogreška na 195. stranici gdje Holiga tvrdi da je Messi najbolji nogometaš svih vremena.

Najbolji nogometaš svih vremena je jedan drugi ljevak, tako da se vjerojatno radi o Holiginom tipfeleru. O kojem se ljevonogom nogoloptaču radi svim je pravim nogometnim znalcima poznato tako da je suvišno ovdje ga imenovati. Vjerujem da će u jednom od, nadam se, mnogih sljedećih izdanja knjige ova pogreška biti ispravljena.

O nogometu sa strašću i pameću