Da ne okolišam, treći roman Mihaele Gašpar "O čajnicima i ženama" (Disput, 2016.) u velikoj je mjeri roman o ženskom alkoholizmu. A ženski alkoholizam, i u društvu i u (hrvatskoj) književnosti, toliki je tabu da čak ne mogu napisati da je Mihaela Gašpar hrabra u odabiru teme. Žene koje piju nevidljive su, ako se o njima govori, onda su gotovo kuriozitet, muškarci koji piju rekli bi "naše", to su žene s kojima se dobro zabavlja i koje muškarci, po svoj prilici, nikad neće oženiti.

Hrvatska primitivna zajednica – jer to smo mi, nemojmo se zavaravati – s posebnim gađenjem tretira žene koje se opijaju. One zbog alkohola manje propadaju kao ljudi (za razliku od muškaraca kojima je alkohol i inicijacija i jamstvo članstva u svijetu odraslih...), više kao majke. U tome je, vjerujem, problem. Hrvatska pristojno održava kult majke i svaka žena koja isklizne iz te svete uloge – bila ona kurva, uspješna, neudana ili alkoholičarka - bit će adekvatno kažnjena. Ignoriranje i šutnja najblaži su oblici kazne.

Glavna junakinja "Čajnika", Barbara, najprije postane majka, a onda i alkoholičarka. Slijed je uzročno povezan, premosnica iz blaženstva u potonuće je suprug, jedan po svemu bezvezan tip koji se osili i pokaže tešku ruku nakon smrti Barbarina oca. Nema više zaštitnika, tog arhetipskog i bezazlenog bukača koji se od ženske dominacije nad kupaonicom i svim razgovorima mogao braniti samo besmislenim vikanjem. Očinska dreka u prosječnom je hrvatskom kućanstvu uobičajeni dekor, nedjelja nije uistinu sveti dan ako otac barem jednom ne vikne: "Pa Boga mu poljubim, hoćete li više prestati..." Taj tip muškarca ni za što nije iskoristiv, ali je većini naravno potreban, jer tako se ovdje igramo obitelji. Barbarin suprug pozicioniran je naspram njemu kao klišej zlostavljača (klišej ovdje nije negativna ocjena): ručak mora biti uvijek u isto vrijeme i vreo, inače se ne može pojesti; sina se pomazi po licu i odnese nježno na spavanje, a onda se supruzi na kauču ispred televizora slome prsti na ruci. Jer se može.

Način na koji Mihaela Gašpar piše o alkoholizmu – i u tome jest hrabra! – dosad sam "srela" samo jednom, u tekstu psihijatra koji liječi alkoholičare od ovisnosti. Govorim o pisanju iz pozicije onoga tko puno pije, i voli piti – u oba slučaja opisi su egzaltirane himne alkoholu, u slučaju Mihaele Gašpar tu je još i usmjerenost na sve oralno i s tim povezane epitete; opisi uživanja u alkoholu baš su čulni. Ne na način da i sami poželite potegnuti iz čaše ili boce, jer ipak je tu previše gorčine, ali dovoljno libidinozni da se sjetite svakog alkoholičara na kojeg ste naišli u životu i pomislite – tako se valjda on osjećao, zato je i pio.

Čajnik iz naslova ovoga romana glavnoj junakinji dakle ni za što ne služi. Ipak, Barbara ima tu začudnu sklonost ponekad se pretvarati da kupuje porculansko suđe i s tim lažnim kupovanjem građanski uređenog života Mihaela Gašpar otvara ovaj roman koji je u osnovi tetraptih jer prati, nesrazmjerno, četiri pripovjedna glasa. Barbara ima sestru Irmu koja je naoko bolje prošla i tetu Agatu, maminu sestru, koja je jedan dan odlučila zaleći u svoj krevet s madracem od kokosovih vlakana i čekati smrt. Nema ničega komičnog u tome, nažalost.

Četvrti glas pripada Jasenu, Barbarinu prijatelju kojeg je upoznala kad je pao s balkona prvog kata i otad s njim pije. Njegovo je pijanstvo potpuno drugačije, možda ga možemo nazvati muškim. On ne pije da bi nešto sakrio od sebe, o tome što bi eventualno trebao sakriti uopće ne razmišlja. Ta je rijeka sjećanja ponornica, sigurno se od njega udaljava i bez alkohola. Barbara, paradoksalno, pije jer bi se inače utopila.

Četiri igrača na šahovskoj ploči Mihaele Gašpar tvore tanku fabulu, gotovo da je i nema. U tom smislu, "O čajnicima i ženama" za čitateljski će prosjek biti priličan zalogaj. Ovo je visoka književnost, napisana u najboljoj maniri, što ujedno znači i da se ovdje ne događa bog zna što puno. Junaci su došli niotkuda i nikamo se ne kreću, u ovom slučaju opravdano je reći da se nema što učiniti. Sav "zaplet" počiva na poniranju, u tome koliko će duboko Mihaela Gašpar zabiti lopatu u njihove promašene živote, pri čemu ih češće zakopa nego otkopa. Ima ovdje mnogo vađenja utrobe, pa ako ste površan čitač, ili željni zabave, radije zaobiđite "Čajnike".

Drugi razlog zašto ovo nije lako štivo jest što Mihaela Gašpar riječima prede tekst gust poput nafte – i na jezičnoj ravni, i na ravni smisla. Za leksik kojim ona piše morate biti potpuno otvoren čitatelj jer autorica ne piše, nego rezbari. Po zanimanju je kiparica: ne znam kakve su joj skulpture, no roman joj je barokni. To znači da kad vas Mihaela Gašpar stisne u sintaksu, nema puštanja – samo predaja. Stil pisanja dotjerala je do savršenstva, potpuno je izgrađena književnica: pedantna je u detaljima, precizna u metaforama, vokabular joj je rječnički. Mreža riječi savršeno je iskrojena, kad se tome doda kontekst kojim se bavi – disfunkcionalne (građanske) obitelji – čitatelj gotovo da ne može disati. Morate voljeti takvo pisanje da biste u njemu mogli uživati.

Sve ovo rečeno, Mihaela Gašpar ispisala je preciznu dijagnozu života koji se odvijaju u okviru osvijetljenih prozora, iza zavjesa. Ako ste se ikad pitali kako žive vaši obični susjedi, što se dogodilo s onom curicom s petog kata koja je s vama sjedila u klupi u osnovnoj školi, ili s onim dragim dečkom koji vam se jednom davno sviđao, ali nije bio pretjerano ambiciozan, odgovor je – vjerojatno ovo. Ovako izgledaju sudbine koje se ne uspiju destilirati. Neke traume događaju se uzalud, ne dobiju sretne svršetke.

O ženskom alkoholizmu i nedestiliranim sudbinama