Jurek Walter toliko je strašan da liječnici, kad ulaze u njegovu ćeliju ili mu daju lijekove kroz prozorčić na vratima, nose čepiće za uši. S Jurekom Walterom se ne razgovora, ne gleda ga se u oči, ne pokušava mu se čitati s usana. Iako je već 13 godina izoliran na zatvorenom psihijatrijskom odjelu stockholmske bolnice, i dalje sije strah Švedskom. Jurek Walter je noćna mora Joone Linne. Zapravo, jedina osoba koje se Joona istinski boji.

Ako ste pročitali "Svjedoka vatre", onda znate što je Jurek učinio glavnom junaku kriminalističkog serijala koji piše Lars Kepler, što je u stvarnosti pseudonim bračnog para Ahndoril, Alexandre i Alexandra. Taj dio osobne tragedije junaka ovog krimi-serijala koji je u Švedskoj, nakon smrti Stiega Larssona i naprasnog završetka njegove trilogije "Millennium", preuzeo primat najprodavanijeg krimića, nećemo otkriti kako "sporijim" čitačima ne bismo pokvarili užitak. Recimo tek ovoliko – prije 13 godine, Joona Linna uhvatio je Jureka na djelu, dok je u lijes zakopan u šumi gurao mršavu i prljavu ženu. Žena se plačući nastojala izvući van, ali svaki put kad bi joj to skoro uspjelo, muškarac bi je gurnuo natrag.

Pokazalo se da je žena ležala u lijesu gotovo dvije godine. Jurek Walter očito ju je redovito opskrbljivao hranom i vodom i ponovno zakopavao u grob. Dvjesto metara dalje od ženina groba istražitelji su iskopali posmrtne ostatke sredovječnog muškarca i dječaka od petnaestak godina. Bili su ugurani u plavu plastičnu bačvu i obdukcijom je utvrđeno da su zakopani prije gotovo četiri godine. Nisu uspjeli dugo preživjeti u bačvi iako je postojala cijev za dovod zraka.

Trinaest godina nakon tih događaja na željezničkom mostu prema Stockholmu vlakovođa gotovo pregazi mršavog mladića na tračnicama. Obavještava policiju. Njegovo je ime Mikael Kohler-Frost, nestao je također prije trinaest godina, a prije sedam je proglašen mrtvim. Joona Linna bio je uvjeren da ga je oteo Jurek Walter i negdje zakopao. No Mikael nije bio zakopan: sve to vrijeme proveo je u mračnom podrumu, a čuvao ga je strašni Pješčar. Je li Pješčar zapravo Jurek Walter? Znači li to da Jurek može izlaziti iz bolnice, kako strahuje jedna od liječnica koja ga je čuvala u bolnici Löwenströmska? I najvažnije pitanje: ako je živ Mikael, je li još živa i njegova sestra Felicia koja je nestala istoga dana i panično se boji ostati sama u mraku?

Ako se bojite malih, mračnih i zatvorenih prostorija, četvrti roman iz serijala o Jooni Linni doista će vam biti – noćna mora. Klaustrofobija "Noćne more" (Fraktura, 2015.) zastrašujuće je opipljiva, a Keplerov telegrafski stil pisanja, po čemu je bračni par Ahndoril poznat u svojim krimićima, samo pojačava jezu i napetost, a sve betoniraju snijeg koji ne prestaje padati i naslage pijeska koje se talože oko Keplerovih živih mrtavaca. Čitateljsko iskustvo definitivno je potvrdilo – nitko tako dobro ne plaši kao Šveđani!

I ovaj je roman "pao" u dva dana. Ako ste ljubitelj krimića i trilera, znate da je dobar kad od njega ne uspijevate odlijepiti prste. U mom slučaju je pomoglo i višesatno čekanje na zagrebačkoj Traumi zbog slomljenog prsta, pa preporučujem "Noćnu moru" kao lijek protiv boljki hrvatskog zdravstva. Kad unaprijed znate da ćete satima morati čekati u ambulanti, ponesite neki od Keplerovih romana i vrijeme će proći u hipu.

Inspiraciju za ovaj roman Alexandra i Alexander Ahndoril očito su pronašli u dva zločina koji su prije nekoliko godina šokirali javnost. Prvi je 2006. godine bio slučaj Natasche Kampusch koju je kao desetogodišnju djevojčicu 1998. godine oteo Wolfgang Přiklopil i osam je godina držao zatočenu u podrumu svoje kuće. Dvije godine kasnije, ponovno u Austriji, otkriven je monstrum Josef Fritzl koji je 24 godine u podrumu držao svoju kćer Elisabeth, redovito ju silovao i napravio joj troje djece. Drugi slučaj poslužio je kao inspiracija za hit-roman "Soba" Emme Donoghue.

"Noćna mora" ne ide putem koji je trasirala "Soba", ne ulazi, kao uostalom ni drugi Keplerovi roman, u duboku psihologiju glavnoga junaka, zločinca ili žrtve, nego se primarno koncentrira na zločin, na sve bizarne i bolesne detalje koje glavni junaci policajci – Joona Linna i obavještajka Saga Bauer – postupno otkrivaju i slažu u mozaik koji ih dovodi do serijskog ubojice. "Noćna mora", dramaturški, slijedi recept koji je odavna definirao Aristotel još u svojoj "Poetici": napetost je važan građevni blok literature. Koncept straha, na kojem triler počiva, mora se dovesti do usijanja, do točke u kojoj je publika (čitatelj) toliko svjesna prijeteće opasnosti da bi najradije upozorila junaka. Ali ne može.

Iako svi romani iz serijala o Jooni Linni načelno funkcioniraju i odvojeno – jer svaki obrađuje zaseban zločin – preporučujem da ih čitate po redu, jer je kroz njih labavo, ali zamjetno provučena i osobna tragedija glavnoga junaka koja se polako raspliće kroz nastavke. Iako bračni par Ahndoril tematski vrluda, neki su motivi ipak zajednički – svi zapleti vrte se, na neki način, oko djece ili odnosa roditelj-djeca, te oko švedskog sustava socijalne skrbi koji je kod njih izložen žestokoj kritici. "Noćna mora", što je meni bio zgodan detalj, vuče referencu na drugi dio serijala, "Paganinijev ugovor" – ono što je u drugom romanu opako domišljato razrađen motiv, u četvrtom je, barem u hrvatskom prijevodu (u originalu se zove "Pješčar"), i naslov i motiv. Pitanje je, naime, što je doista kazna i tko je uistinu žrtva.

Alexandra i Alexander Ahndoril zadali su si opaki tempo pisanja krimića jer su u pet godina izbacili pet naslova (a planiraju još barem tri nastavka). Prvi krimić, "Hipnotizer", objavili su 2009. godine, a dosad su napisali još četiri – "Paganinijev ugovor", "Svjedok vatre", "Noćna mora" i "Stalker" (objavljen lani na švedskom). Zagrebačka Fraktura objavljuje ih na hrvatskom, u sjajnom prijevodu Željke Černok, od 2011. godine, u principu u pravilnom ritmu – jedan godišnje, i bit će teško dočekati peti dio u kojem se vraća lik iz prvog dijela, hipnotizer Erik Maria Bark.

Znam da se ponavljam u komplimentima ovom serijalu, ali zasluženi su jer Kepler uspješno održava kvalitetu iz nastavka u nastavak: pametno, napeto i silno strašno, pa slijedom toga i – obavezno štivo!

Obavezno štivo – nitko tako dobro ne plaši kao Šveđani!